U predratnoj Bosni i Hercegovini pojedine fabrike su bile sinonimi za gradove u kojima su smještene: „Željezara“ je izgradila Zenicu a „Krivaja“ Zavidoviće. Takav, gotovo kultni status, u Travniku je imala Konfekcija „Borac“
Piše: Boris MRKELA
U „Borcu“ je pred privatizaciju radilo više od 2.000 zaposlenih, mahom žena. Firma je posjedovala dva hotela i nebrojene poslovne prostore i odmarališta širom bivše Jugoslavije.
Nakon rata fabrika je većinom po narudžbi radila za strane partnere poput svjetski poznatih brendova „Hugo Boss“ i „Pierre Cardain“. Moćne zapadnoevropske kompanije tražile su na Balkanu jeftinu radnu snagu i nisu ih interesovala radnička prava ni male plate.
Profit kroz privatizaciju
U takvom kontekstu su domaći moćnici, povezani sa korumpiranim političkim i pravosudnim strukturama, tražili načine da profitiraju kroz proces privatizacije. Tekstilnoj industriji „Borac“ nije pomoglo ni to što su radnici bili većinski vlasnici kompanije – doprinosi im nisu uplaćivani ni prije privatizacije.
A onda je 2003. godine Vlada Federacije BiH stavila na prodaju svoj udio od 49 odsto. Ortačka grupa sastavljena od menadžmenta kompanije i velikog broja radnika otkupila je akcije Vlade za dvije KM.
Međutim, ništa im to nije vrijedilo. Čelnici Agencije za privatizaciju FBiH su 2009. zaključili da se njihovo ulaganje ne može priznati jer nije pravilno knjiženo.
Tri podružnice
U APF-u su naveli i da ortačka grupa nije potpisala produženje roka za ulaganje milion KM do kraja 2009. godine, iako su imali nekoliko mjeseci da to učine.
– Nije prihvaćen aneks. Mehmed Čorhodžić kao predstavnik ortačke grupe nije nam se ni javljao – rekli su.
Čorhodžić se nalazio na čelu kompanije od početka privatizacije.
Tokom njegovog mandata, mimo privatizacionog sporazuma „Borac“ je podijeljen na tri dijela uključujući podružnice u Zenici i Banovićima.
Podružnice su kasnije završile u stečaju sa ogromnim dugovanjima prema radnicima i fondovima.
I Konfekcija „Borac“ iz Travnika je do 2010. godine već nagomilala višemilionska dugovanja prema radnicima i Poreskoj upravi.
Rukovodstvo je u tom periodu prodalo hotel na Babanovcu za sedam miliona maraka, ali nije poznato gdje je novac završio.
Nakon raskida ugovora o privatizaciji, Konfekcija „Borac“ nije otišla u stečaj. U njenim pogonima počele su sa radom privatne firme koje su preuzele dotadašnje ugovore sa stranim partnerima i zaposlile dio radnika. Među vlasnicima novih firmi su bili i bivši rukovodioci Konfekcije „Borac“.
Nisu dobili sedam plata
Radnici koji su oboljeli, a nisu imali zdravstveno ili oni koji su stekli uslove za penziju, a nisu imali uvezan staž, na kraju su potražili pravdu na ulici.
Kada su se 2012. godine obratili Vladi Srednjobosanskog kantona da im pomogne jer nisu dobili sedam plata, zahtjev im je odbijen. Tadašnji premijer je izjavio da je obezbijedio uslove samo za liječenje najteže oboljelih radnika i njihove djece.
U tom periodu preduzeće „AS Jelah“ kupilo je halu „Borca“ i mašine za šivenje. Danas tu djeluje ćerka firma „Fortitudo“ koja je u jednom trenutku zapošljavala preko 900 radnika.
Pedesetak radnika travničke kompanije je 2015. godine pješke krenulo prema Novom Travniku jer Vlada FBiH nije uvezala staž za 177 radnika iako je to već bilo dogovoreno. Novac za to je bio obezbjeđen prodajom hotela „Lipa“ u centru Travnika.
– Prodajom hotela „Lipa“, Konfekcija „Borac“ ostvarila je tri miliona KM, od čega su, nakon izmirivanja dijela obaveza, ostala 2,3 miliona KM. Uprava „Borca“ namjeravala je da od tih sredstava uveže radni staž jednom broju radnika – izjavio je tada za Agenciju ONASA direktor Konfekcije “Borac” Bakir Hadžijunuzović.
I kada su uspjeli ishodovati povezivanje staža od 2000. do 2010. godine, radnici su nastavili proteste kako bi ostvarili prava sve do 2015. godine.
– Velikom broju radnika ostalo je neuvezano 12 godina staža – izjavio je za CAPITAL jedan od bivši radnika.
Danas je od „Borca“ Travnik ostalo kulturno-umjetničko društvo i dug prema Poreskoj upravi Federacije BiH u iznosu od gotovo 35 miliona KM.
(CAPITAL)
