KAKO JE SAČUVANA RIJEKA NERETVICA Ljudi s mosta

Ova priča i ovi ljudi su inspiracija mnogim ekološkim pokretima u regionu

Piše: Osman ZUKIĆ Foto: Almir KLJUNO

Ispod žila stoljetnih stabala kestena izvire Neretvica. Tipična brdska rječica stremi uskim koritom prema Jablaničkom jezeru. Usput napaja usjeve i pojilo je živom svijetu iz ovog kraja. I tako hiljade godina. U vrele sušne ljetne dane, kakvi su karakteristični za ovaj kraj na pragu Hercegovine, njeni izvori ne presušuju.

U njenom toku i sad vidite bjelonogog raka. Ovo slatkovodno biće je na crvenoj listi ugroženih vrsta i možete ga naći jedino u čistim, pitkim, rijekama.

Klis je dolina kroz koju ova rijeka protječe. Na padinama uz riječno korito načičkana su sela.

Ima ih tridesetak. Zemlja je plodna i rahla. Iz tih padina vriju potoci. O životu u ovom kraju govore i desetine nekropola stećaka, arheološki nalazi iz rimskog doba, legende. Svaka priča počinje i završava s Neretvicom. Svi mostovi su išli preko. Sve se kretalo s rijekom. Rijeka je u ovoj dolini izvor slobode.

Prve informacije o mHE

Vratimo se u davnu 2006. Tada mještani u dolini Klis prvi put čuju da neko planira izgradnju malih hidroelektrana u koritu rijeke Neretvice. Pričalo se o njih petnaest. Podsjetimo da je to bilo desetak godina poslije potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu. Država je zakoračila u prve tranzicijske godine. Malo se znalo o takvim projektima i teško je bilo išta saznati.
No, i tada su stanovnici ovog kraja imali jasan stav. Ne žele da se rovari po koritu rijeke. S nekoliko stotina potpisa na peticiji su to jasno i poručili.

Ibrahim Turak se prisjeća tog vremena.

– Mi nismo bili upućeni konkretno u planove investitora. Kako će se sve to dešavati? Međutim, nakon peticije došlo je do zatišja. Investitori su vršili mjerenja. Nismo imali potrebu da se aktiviramo u borbi protiv toga, jer nije bilo praktičnih dešavanja na rijeci.

Plan je bio jasan. Kada dođe do aktivnosti u koritu rijeke, onda će mještani poduzimati potrebne radnje da se ti projekti spriječe.

Tako je bilo sve do februara 2020. Tada je investitor, otkriva se da je to Elektroprivreda BiH, konačno krenuo u realizaciju planova. Za početak, pravili bi dvije male hidroelektrane – Gorovnik ušće i Srijamski most.

Prvi protesti

Dvadesetak dana poslije, u mjestu Parsovići mještani organiziraju prve masovne proteste. Peticiju protiv izgradnje je potpisalo preko hiljadu i po građana.

– Mi smo jasno poručili da ne želimo te hidroelektrane.

Tada još nisu stigle mašine u dolinu Neretvice. S obzirom da su pripremljeni smještaj za radnike i druga potrebna logistika, mogli su se očekivati bageri i kamioni.

– Nakon tog okupljanja, postali smo aktivni. Radili smo na omasovljavanju pokreta. U ovu priču smo uključili sva udruženja na području naše doline i djelovali smo kao koordinacija tih udruženja – govori.

Ibrahim preuzima ulogu vođe pokreta, koji će se kasnije formalizirati u Udruženje građana „Pusti me da tečem“.

Potom, u maju, uspijevaju spriječiti postavljanje tabli kojima je investitor želio ozvaničiti početak radova.

Iz matične općine Konjic nije stizala podrška. Ta podrška se i nije mogla očekivati s obzirom da je Općina Konjic potpisnik ugovora o koncesiji. Ako bi ga raskinuli, naknada bi bila ogromna.

Ljudi su ostali sami na mostu. Podrška je stigla od pravnih stručnjaka koji su započeli pravni proces. Utvrđivala se zakonitost tog projekta. Vrlo brzo se ispostavilo da investitor nema sve potrebne dozvole za
ovaj posao.

– Mi smo u tom trenutku paralelno vodili fizičku borbu za zaštitu rijeke, da spriječimo ulazak mašina i početak gradnje. Time smo obezbijedili prostor našoj pravnoj ekipi i našim advokatima – ističe.

Nije bilo straha

U junu dolaze mašine. Nekoliko stotina građana su, kako smo čuli, bili spremni životima braniti rijeku.

– Kad živite sa osjećajem da ste u pravu i kad se istinski borite za svoje pravo i kad se borite protiv nepravde, onda straha nema i ne smije ga biti. Mi smo se prije svega vezali za istinu, a istina je da izvođači radova i investitori nisu imali pravo da dođu ovdje jer nisu radili po zakonu – dodaje Ibrahim.

Njihovo uvjerenje da se bore za nešto što je njihovo dovelo ih je dotle da su bez ikakvog straha izašli pred mašine. Radovi nisu smjeli započeti.

– Da su mašine kojim slučajem ušle u rijeku taj dan, ova borba bi bila sasvim drugačija i sigurno bi imala druge obrise – kaže.

Poslije nekoliko sudskih procesa, te nakon što su poništene vodne saglasnosti, Kantonalni sud u Sarajevu donosi najvažniju odluku. Poništene su sve okolinske dozvole, jer investitori nisu prethodno imali energetske saglasnosti za projekat.

Sudski procesi su u slučaju rijeke Neretvice trajali od maja 2020. do marta i aprila 2023.

– E to je bila pravna pobjeda kojoj smo se toliko radovali i koja je stavila pečat na sve ovo. Pokazali smo svima da smo upravu. I onima koji su nas nazvali anarhistima, koji su govorili da rušimo državu, koji su nam lijepili epitete koje je jako teško otrpiti – zaključuje.

Investicija mala, a dobit velika

Mnogi sudski sporovi protiv investitora u slučaju gradnje ovih objekata na rijekama u BiH su završavali utvrđivanjem mnogih neregularnosti što, u konačnici, nije bilo dovoljno da se rad tih postrojenja, ukoliko su ona u pogonu, prekine.

Brza i sigurna zarada je motiv koji investitore pokreće da rade ovakve projekte na rijekama.

Ibrahim dodaje da je novac proklet motiv. Koncesione naknade su uglavnom simbolične, a investicija, s obzirom na izračunatu dobit, nije velika. Dodatno se prihoduje kroz podsticaje iz kase za obnovljive izvore energije. A i to plaćaju građani. Sa druge strane, ovi projekti daju svega dva posto električne energije ako se uzme u obzir sveukupna proizvodnja u BiH.

– Na kraju su sudski oborene sve dozvole koje su se prikazivale kao validne. Pokazalo se da smo ustvari mi branili ustavni poredak ove zemlje a da su investitori radili protupravno – dodaje.

A kod nas još makadam

U dolinu Neretvice se dolazi iz pravca Konjica. Makadamski put dalje vodi u Fojnicu. Mnogo je rodbinskih i prijateljskih veza između ljudi iz Fojnice i ljudi iz ovog kraja. Mještani tvrde da postoje obećanja da se taj put asfaltira. To je obećanje bilo prišiveno i uz priču o izgradnji malih hidroelektrana.

– Lešinari će uvijek doći da pokupe ono što je dobro u vašem kraju, a mi imamo previše tih iskustava. Dakle, iz našeg kraja su odvezene ogromne i ogromne količine rude, ogromne i ogromne količine drveta. Onda je došla na red i voda. A kod nas još makadamski regionalni put – kaže.

U dolinu Neretvice smo dolazili nekoliko puta. Posljednji put potkraj ljeta, nakon dugoočekivane fešte kojom su mještani iz ovog kraja, zajedno s prijateljima i partnerima, proslavili pobjedu i raskid ugovora o koncesiji na rijeku.

Tamo je, među zidovima jedinog preostalog mlina, otvoren i muzej te borbe. Na desetak mjesta su napravljena kupališta i izletišta, za sve koji se žele sakriti od ljetnih žega. Dva brata iz sela Gorani provode dan na jednom od tih kupališta. Odrasli su na ovoj rijeci i ona im je poput trećeg brata.

Dolaskom u Neretvicu, osim s Ibrahimom, sastajali smo se sa Safetom Sarajlićem, Atifom, Mirelom Sarajlić, Arnelom, Šaćirom Hrnjicom…

Došao Edhem

Kad razgovaraš s Mirelom, recimo, vidiš radost koja izbija iz činjenice da su uspjeli. Ona je pisala zahtjeve za pristup informacijama, komunicirala s partnerima, sastavljala i prosljeđivala dopise za medije. I dolazila na proteste. Jednom i u pet sati ujutro.

– Eto, konkretno kada je Edhem Bičakćić dolazio…

Šta se tada desilo?

– Bilo je najavljeno da kreću radovi. Ljudi su se skupili i čekali su na mostu.

Kad su vidjeli da niko ne dolazi, većinom su otišli kući. Na mostu su ostali tek dežurni mještani.

– Tamam sam došla kući, taman sam sjela da jedem, jer od pet sati ujutro sam na mostu, a odjednom telefon zvoni. Kontam, šta li je?

Javlja se.

– Kad govore da je došao Edhem, da je došao u Parsoviće. Za petnaest minuta se skupilo nas dvije stotine. Tada smo im poručili da mi rijeku ne damo.

Edhem Bičakčić je stručni konsultant na mnogim projektima na rijekama u BiH, a firma u njegovom vlasništvu je projektant većine od tih projekata. Na simboličkoj ravni, mještani ovaj dan vide kao jedan od prelomnih trenutaka. Bio je to dan kada su jasno i glasno svima dali do znanja da ove projekte ne žele u svom kraju.

– Sama pomisao da te rijeke nema ovdje, meni zaista teško pada. Mirela rijeku izjednačava sa životom.

– Kada uništite rijeku, vi ste uništili jedan život. Rijeka je život. Rijeka znači svima: znači čovjeku, znači biljkama, znači životinjama. Svi bismo bili zakinuti za to pravo. A to je osnovno
ljudsko pravo, pravo na vodu – kaže Mirela.

Nju je u ovu borbu odvela ljubav prema zemlji u kojoj živi.

– Ne treba biti pasivan, ne treba nam biti svejedno. Ipak, to je naša domovina. Domovina je nešto što se mora. Ovo je patriotizam. Borba za svoju okolinu, za svoju zajednicu. Jednostavno, time se pokazuje koliko se voli svoja zemlja – dodaje.

Amputirati rijeku

Nakon nesreće koju je doživio na građevini, Safetu Sarajliću su amputirali obje noge. Prvi put smo se s njim našli u njegovoj dnevnoj sobi. O pravnim aspektima ovoga slučaja govori kao pravnik s višegodišnjim iskustvom. Kad govori o Neretvici, govori kao da ona vri u njegovim venama. Reče da ovaj projekat vidi kao amputaciju rijeke.

– Imali smo jasan plan u ovoj borbi. Nismo išli ko guske u maglu. Jedan od prioriteta naše borbe je bila fizička zaštita rijeke, da dobijemo na vremenu – ističe.

Kaže da su mu nudili nagradu ukoliko bi odustao od borbe. Rečeno mu je da „napiše cifru koju želi“. Sve i da je pristao, kaže uz smijeh, drugi ne bi dali rijeku.

Iz njegove perspektive, ovdje su se borili protiv jednog od najvećih državnih preduzeća.

– Sada, kad vratim film malo unazad, zadnje tri i po godine, nisam imao svog privatnog života. Ja sam bio kompletno fokusiran na odbranu rijeke. Ali, rijeka je slobodna, teče, i to je satisfakcija koju sam ja dobio – kaže.

Kod svih projekata ove vrste, otežavajuća okolnost za aktiviste je sporost pravnog sistema u BiH. Često se rano otkriju dokazi da stvari nisu u skladu sa zakonom. Dok sudovi to potvrde, učinjena je velika šteta.

– Prelomi trenutak je bio kad smo, prateći papire, nadošli na to da nema energetske dozvole. Obratili smo se Federalnom ministrastvu energetike i rudarstva i dobili smo odgovor da nikada nije tražena energetska dozvola za te projekte – upozorava Safet.

Niti je ikada izdata.

– Bez energetske dozvole se ne može izvaditi građevinska dozvola. Tu smo ih dobili – ističe.

Safet tvrdi da je bilo važno ljudima predočiti činjenicu da ovo nije bila samo borba protiv izgradnje malih hidroelektrana, već borba za izvore pitke vode.

– Kad se da koncesija na rijeku, svi izvori vode sa lijeve i desne strane su obuhvaćeni tom koncesijom. Više ne možete uzeti crijevo za napajanje njive, jer će ovaj reći da mu fali vode u turbinama. Koncesija, to narod mora znati, nije samo na rijeku, na potok, koncesija je i na sve izvore pitke vode. Milione godina je ova rijeka pravila svoje korito. Kada bager uđe u korito rijeke, ta rijeka je bespovratno izgubljena – zaključuje.

Priča kao inspiracija

Ova rijeka će nastaviti teći kuda je tekla vijekovima. U njenom koritu će bjelonogi rak skrovište još zadugo imati. Oblo kamenje će još oblati. Dolinom će huku činiti. Mnoga će djeca u njoj učiti plivati, a domaćini će njome paradajz zalijevati.

Ova priča je jedan od najistaknutijih primjera ekološkog aktivizma u postratnoj BiH. Polučila je konkretnim rezultatom – raskidom ugovora o koncesiji i odustajanjem od izgradnje petnaest malih hidroelektrana.

Ova priča je primjer kako građani, uz kvalitetnu organizaciju i adekvatnu pravnu podršku, mogu uživati prava koja su im garantirana. Pravo na pitku vodu, pravo na učešće u donošenju odluka, pravo na slobodu izražavanja…

Ova priča je mnogim ekološkim aktivistima studija slučaja. Kako, kad i što poduzimati da sačuvate prirodna dobra oko vas?

Ova priča i ovi ljudi su inspiracija mnogim ekološkim pokretima u regionu. Nakon ovog primjera, investitori će nužno mijenjati taktiku kada žele okupirati neko prirodno dobro.

Ova priča je, između ostaloga, dovela do toga da se u entitetu Federacija BiH izglasaju zakonske izmjene o električnoj energiji kojima se zabranjuje izgradnja malih hidroelektrana (do 10 MW). To vodi i procesu raskidanja do sada potpisanih koncesionih ugovora. Ovo je priča o tome kako prirodni resursi nisu i ne smiju biti ničija svojina.