U četvrtak, 8 aprila, u Sarajevu je preminuo Jovan Divjak, izvršni direktor Fondacije “Obrazovanje gradi BiH” i penzionisani general Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je 1998. godine, u znak protesta, vratio generalski čin.
Piše: interview.ba
Osjećam se nekako nesigurno, kao kad ti umre roditelj, napisao je jedan Sarajlija povodom smrti Jovana Divjaka.
General Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) Jovan Divjak je valjda jedini general vojske u ratu koji recituje ljubavne stihove u program radija u novogodišnjoj noći i koji usred vojnog okršaja viče Ne pucaj.
Za sebe je govorio da je sretan, zadovoljan i zaljubljen; da je sretan što je ostao na ljudskoj obali života; da nije navikao da tuguje i kada mu ne ide dobro u životu; da je i vrijeme provedeno u bečkom zatvoru poslužilo nečem dobrom – naučio je da koristi internet… Još desetak godina unatrag je fizičku snagu pokazivao tako što je pravio stoj na rukama, uglavnom da bi fascinirao žene koje mu se dopadnu; zbijao je najljepše i najnevjerovatnije šale s mladim ljudima koji su mu bili dragi…
Boris Dežulović u jednom tekstu piše kako ga je upoznao kod prijatelja u sarajevskom naselju Koševu…: kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
No Divjak ni slučajno nije bio opušten general.
General kao ni jedan drugi
Tokom rata se suprotstavljao vlastima u Sarajevu tražeći pomoć za progonjene srpske civile, pisao je tada Predsjedavajućem Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću.
Bilo ih je dva, maja 1992. i godinu dana kasnije. Upozoravao sam na masovni lopovluk i krađu koja se dešavala prema imovini proteranih i ubijenih, kao i na ponašanje mnogih ratnih komandanata, poput Cace, Ćele… pričao je Divjak i prisjećao se da mu je tada odgovoreno da je u svim revolucijama tako.
1998. godine je vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima.
O toj jami sam pričao još 1993. Čin sam vratio iz građanske neposlušnosti. Video sam kako se dodeljuju odlikovanja upozoravao da će mnogi od tih, tada s ljiljanima kao činovima, završiti u Hagu. I bio sam u pravu, pojašnjavao je Divjak taj čin.
Više puta je javno ponovio da je napad na kolonu iz kasarne Bistrik u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin jer iako je Haag rekao da je to vojni cilj, to ne znači da se traži razlog da se ubilo pet, šest ili sedam ljudi.
To je bio zločin! I za taj zločin neko treba da odgovara! Znaju se imena ljudi koji su odgovorni za to, nema ih još mnogo u životu, ali ima i onih koji jesu, govorio je Divjak više puta upozoravajući da Beograd nije kriv što zvanično Sarajevo nije uradilo ništa povodom toga.
Podsjećao je sarajevske vlasti da im je od pedeset pet direktora osnovnih škola pedeset i četiri Bošnjaka; zamjerao je bošnjačkim liderima da ne vode dovoljno računa u borcima; često je podsjećao vlast da mora više da radi na pomirenju jer svega 12 posto ljudi vjeruje u zajednički život, a 74 posto želi da živi u svojim etničkim zajednicama.
Jedna od njegovih poznatih izjava je da se celog života protivio ratu, da je za istinu i odgovornost i za pomirenje, ali da bi do njega došlo – treba da saznamo istinu. Na pitanje šta je istina, odgovorio je: Koja istina? Srpska, hrvatska ili bošnjačka? Istina glasi da je u Hrvatskoj pre rata bilo 14 odsto Srba, a danas ih je samo tri odsto. Da je u Banjaluci pre rata živelo 40 odsto Bošnjaka, da ih sada ima manje od dva procenta… Ko je kriv za to? Da li su svi ljudi odgovarali? Da li su sve tri strane sele da iskreno razgovaraju o tome? Nisu. I ne verujem da će u skorije vreme.
O hapšenju u decembru 1992. godine i držanju u zatvoru Armije BiH u selu Parsovići, bez bilo kakve optužnice, prava na odbranu, rješenja o pritvoru, nije pričao mnogo. Samo se jednom prisjećao da je Izetbegovića pitao zašto ga nije posjetio.
Uvijek je isticao da je Bosanac. Na konstatacije, uglavnom novinara iz Srbije, da je Srbin i da treba da se vrati u Beograd odgovarao je da su njegovi koreni u Bosni: Ja sam Bosanac, Sarajlija, Evropejac! Čitavih 45 godina sam proveo u Sarajevu. Samo sam rođen u Srbiji kada je moj otac učitelj bio na službi tri godine na Jablanici kod Smedereva… U Srbiji nemam nikog, ništa, ni kučeta, ni mačeta! Na izborima u BiH bilo je ljudi koji su se, besni zbog svega, izjašnjavali kao Eskimi.
Jovan Divjak je rođen 11. marta 1937. godine u Beogradu. Tamo je stekao vojno obrazovanje, predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu, a od 1984. Godine je bio oficira u štabu Teritorijalne odbrane BiH (u vrijeme početka rata u BiH je bio komandant TO okruga Sarajevo). Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje koje je posjedovala TO BiH preda građanima kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Zbog toga ga je Vojni sud JNA 1991. osudio na devet mjeseci zatvora, ali je on prije toga pristupio Armiji tadašnje Republike BiH – postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike BiH.
U martu 2011. godine je uhapšen u Beču na osnovu Interpolove potjernice po zahtjevu iz Srbije zbog događanja u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine. Tada je u zamjenu za slobodan prolaz kroz grad nekoliko vojnika u transporterima iz kasarne Bistrik trebao biti oslobođen predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, ali je izbio sukob – neko od pripadnika TO RBiH, Zelenih beretki ili druge tada postojeće formacije je zapucao na kolonu, a Divjak je nekoliko puta glasno viknuo Ne pucaj čime je sigurno značajno smanjio posljedice sukoba. Prema podacima Tužilaštvu BiH tada je stradalo sedam, a ranjeno 14 osoba, a zbog tog slučaja, po osnovu zapovjedne odgovornosti, Srbija je pokušavala procesuirati Divjaka. Sud u Beču ga je oslobodio 8 maja 2011, ali je pet mjeseci čekao konačnu odluku suda o (ne)izručenju Srbiji.
Udruženje “Obrazovanje gradi BiH”
Pokojni profesor Zdravko Grebo je jednom, pričajući o opsadi Sarajeva i odbrani cjelovite BiH, rekao da će se razboljeti ako se ispostavi da je “sve to” bilo laž i prevara. Danas ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao tvrditi da general Jovan Divjak to nije shvatio u julu 1994. godine kada je, uz pomoć 58 građana Sarajeva – intelektualaca, umjetnika, vojnika i običnih građana – osnovao Fondaciju/Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ s misijom da djeca žrtve rata dobiju stipendiju i pomoć da završe školu. Suštinskim posljedica rata je smatrao urušavanje obrazovnog sistema i često je javno govorio o tome.
Za 27 godina, koliko udruženje postoji, podijelili su 7.623 godišnje stipendije uključujući 830 učenika i studenta romske nacionalnosti; 4.463 učenika i studenata je turističko-edukacijski posjetilo jednu od 18 evropskih država, Kanadu ili Urugvaj; ogroman broj djece je u organizaciji Udruženja ljetovao na Boračkom jezeru; 46.043 djece i mladih je dobilo odjeću, obuću, školski pribor, laptope, sportsku opremu, poklon pakete i hranu; hiljadu majki i mladih je dobilo psihosocijalnu pomoć kroz radionice; Udruženje je u oko dvadeset škola u BiH doniralo školska i sportska pomagala, keramičke table, informatičku opremu, knjige školskim bibliotekama te uradilo obnovu školskih zgrada i sportskih dvorana… Za dvadeset i sedam godina 59.129 djece, mladih i njihovih porodica koristilo je usluge Udruženja koje nije ni na jednom budžetu u BiH. Sredstva su prikupljali kroz članarinu, koncerte, prodajne izložbe, štampanje i prodaju kalendara, razglednica i knjiga, te kroz razne obrazovno-odgojne projekte i donacije. Udruženje je 2016. godine dobilo Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, ali i niz drugih priznanja.
Sigurno ne postoji Sarajlija koji iz posljednjih 30-ak godina nema neku lijepu i veselu zgodu s generalom ili gospodinom Jovanom Divjakom, drugom ili čika Jovom, kako je kome bilo drago da ga zove. Kada se vratio iz bečkog pritvora pričao je kako je prvi dan išao na posao dva sata – toliko mu je trebalo da pređe par kilometer jer su ga na svakom koraku zaustavljali ljudi koji su željeli da se pozdrave s njim, stisnu mu ruku i daju podršku
84 godine možda jesu mnogo, ali i nisu – u tim godinama se muškarci iznova zaljubljuju, kupuju brza sportska kola, igraju tenis… Jovo Divjak je od tih, ali je on posjedovao strast za mlade ljude, Sarajevo, budućnost…
Divjak je autor knjige Očekujući istinu i pravdu koja je nastala nakon hapšenja u Beču, a francuski i talijanski izdavači štampali su knjigu Sarajevo, moja ljubav koja govori o njegovom životnom putu i ratnim događajima u BiH. Nosilac je brojnih priznanja među kojima je francuski orden Legije časti, Orden Lafayette, Plaketa Međunarodnog komiteta lige humanista, Premio Takunda (Italija), Graditelj mira 2013 (Katalonski međunarodni institut za mir)…
