Akademik Mirko Pejanović je jedan od dobitnika Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Kaže da ga to priznanje čini ponosnim i da se zbog njega osjeća dijelom oslobodilačke, slobodarske i antifašističke snage Grada. Cijeni da Sarajevo danas nema status koji mu pripada, da pojedinci u gradskoj vlasti nemaju potreban moralni integritet, ali da stanovnici Sarajeva trebaju znati da su uvijek kroz istoriju bili subjekt svog života i istorije i da moraju ići u tom pravcu. Za kraj godine najavljuje prezentaciju studije čija provedba će obezbjediti da Sarajevo dobije status i ovlasti koje mu pripadaju.
Razgovarala: Rubina Čengić
INTERVIEW: Šta vam znači Šestoaprilska nagrada, kakve emocije budi u vama?
Pejanović: Na Dan oslobođenja Grada Sarajeva meni, kao i svakom Sarajliji, bude se emocije koje dolaze iz spoznaje da je za oslobođenje grada od fašističke okupacije hiljade građana dalo svoje živote. Tokom drugog svjetskog rata u sarajevskim kvartovima i mahalama je djelovala široka mreža antifašista i ilegalaca, a oslobođenjem Sarajeva 6-og aprila 1945. ostvarena je herojska pobjeda partizanskih jedinica i sarajevskih ilegalaca. Tog dana je poginuo i narodni heroj Valter Perić. Sarajevo i Sarajlije su svojom borbom u Drugom svjetskom ratu stekli imidž slobodarskog i antifašističkog grada koji je kao takav bio poznat širom Jugoslavije i Evrope. Temeljem osvojene slobode Grad Sarajevo je postizao svoje uspjehe na ekonomskom, kulturnom i svakom drugom razvoju. Sjećanja na heroje u borbi za slobodu i dostignuća u razvoju Sarajeva uvijek donose radost i ponos. Sjetimo se samo u ovim svečanim danima ljudi koji su dali sve od sebe i bili organizatori ilegalnog rada i partizanske borbe: poznatog sarajevskog kurira koji je povezivao ilegalce Sarajeva s partizanskim odredima u okruženju Mustafe Dovadžije koji je ubijen u strašnim mukama, Pavla Goranina, Boriše Kovačevića, Slaviše Vajnera Čiče, Zaima Šarca, Valtera Perića, Uglješe Danilovića, Josipa Sigmunda, Zage Umičević, Radojke Lakić, Avde Hume, Rate Dugonjića…. Sjetimo se žive ilegalke i SKOJ-evke Nađe Taso koja je simbol sarajevskog otpora. Takođe želim da se prisjetimo, a to sam spoznao kroz knjige, posebno Moja generacija Avde Hume, da je u septembru 1942. formiran Narodno-oslobodilački odbor u Gradu Sarajevu koji su činili sudija Boro Knežić, advokat Zaim Šarac, profesor Anto Babić, profesor Huso Brkić i hirurg Blagoje Kovačević. Oni su bili unutrašnja snaga koja je povezivala širi građanski korpus u borbi za oslobođenje Sarajeva i protiv fašizma i fašističke okupacije, ali i simbol zajedničkog života u gradu. Sjećajući se svega ovog, čovjek ne može biti bez emocija. Ovaj datum je značajan i u kontekstu agresije na BiH u periodu od 1992. do ’95 jer je Grad i tada pokazao svoju antifašističku i slobodarsku tradiciju. Stanovnici Sarajeva su tokom opsade, zahvaljujući solidarnosti, organizovali i otpor i odbranu i uspjeli da, u saradnji sa oslobodilačkim vojnim snagama u obliku Prvog korpusa Armije BiH, Grad ostane cjelovito i sačuva vrijednosti koje su njegovane u vremenu antifašističke borbe. U tom periodu je više od 11.000 građana Sarajeva izgubilo život, ali je Grad pokazao da je grad-heroj, ostao cjelovit u svojoj egzistenciji i zadivio cijelu slobodoljubivu Evropu i svijet i dobio sveopštu podršku.
INTERVIEW: A sama nagrada šta vam znači?
Pejanović: Bio sam jako ponosan zbog toga, osjećao sam da sam i sam dio snaga koje su bile oslobodilačke, slobodarske, antifašističke i koje su omogućile da se Sarajevo tako uspješno razvije u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i kasnije kroz istoriju.
INTERVIEW: Zašto je Sarajevo tako posebno – zato što je glavni grad ili zbog simbolike koju sobom nosi?
Pejanović: To je pitanje koje ima više dimenzija. Jedna je uloga Sarajeva uopšte u oslobodilačkom poduhvatu u Drugom svjetskom ratu – ona je ogromna, značila je preokret jer je time obilježen kraj Drugog svjetskog rata i cjelovito oslobađanje BiH. Drugo – Sarajevo je uvijek imalo unutrašnju snagu i tradiciju tolerancije ljudi koji žive u gradu, i međuvjerske i međunacionalne, međukulturne, socijalne… Ljudi su uvijek pomagali jedni drugima i to je ono što je smetalo neprijateljima i u vrijeme opsade 90-tih godina i onim snagama koje su htjele uništiti državu BiH i podijeliti je, koje su htjele uništiti jezgro zajedničkog življenja u BiH jer je to jezgro u Sarajevu. Zato je ono i bilo meta najezde, predmet osvajanja, osporavanja, ometanja… Mi zaboravljamo i značaj uloge Sarajeva kao glavnog i najvećeg i najrazvijenijeg grada u istorijskom procesu integracije BiH u EU jer Sarajevo ima najveću koncentraciju kadrova, znanja, finansijskog kapitala u bankama, ima tradiciju, iskustvo, baštini visoku razvijenost u privredi, kulturi i nauci, Olimpijskih igra 1984. koje su pokazale do kog nivoa je Sarajevo stiglo u procesu razvoja. Dakle Sarajevo danas treba da bude lokomotiva koja vuče voz integracija u EU, a ono što bih ja lično rekao kao istraživač razvoja Sarajeva jeste da ovaj grad treba novu infrastrukturu, saobraćajnice, treba da postane snažni razvijeni centar, ne samo države, nego regije. Treba mu novi aerodrom, nova regionalna željeznica koja će ga povezati sa okruženjem i šire, nove moderne ceste koje bi Grad povezale s Goraždem i Fočom, Crnom Gorom, Tuzlom, Travnikom, Mostarom i Dubrovnikom, Banjalukom, a to bi privuklo nove investicije i projekte. Sarajevo ima položaj koji se može mnogo bolje iskoristiti i treba da ponovo postane mjesto gdje će se, između ostalog, održavati velika takmičenja u zimskim sportovima jer ima kapacitete za to kao malo koji grad u Evropi.
INTERVIEW: Da li vlast u Gradu ili ona koja odlučuje o njemu pokazuje razumijevanje za njegov značaj i crpi dovoljno inspiracije iz toga?
Pejanović: Pošto ja pripadam generaciji koja dosta pamti, mogu reći da smo mi, kada sam bio student i kasnije, 80-tih godina prošlog vijeka, sa posebnim osjećanjima doživljavali 6. april i odnosili se prema tom datumu i istoriji koju on predstavlja. Za nas je to bio datum koji smo obilježavali najvećim dostignućima u sveukupnom socijalnom i kulturnom razvoju grada. Na taj dan su otvarana nova obdaništa, škole, fabrike, ulice, vodovodi… Uvijek je bilo nešto što je povodom tog dana slavljeno kao dostignuće u životu i razvoju Grada. Toga je poslije ovog rata iz 90-tih sve manje, skoro da i nema novih dostignuća i to bi trebalo promijeniti. 6. april je, kao dan oslobođenja, temelj kom se valja vraćati i obilježavati ga novim dostignućima u društvenom razvoju uopšte, ali posebno u razvoju grada. Uz to treba njegovati vrijednosti i dostignuća slobodarske i antifašističke tradicije u Sarajevu i osigurati novo vrednovanje.
INTERVIEW: Šta nekom ko ne može dobiti elementarnu medicinsku pomoć ili čeka tramvaj dvadeset minuta treba da znači slobodarska i antifašistička tradicija Sarajeva?
Pejanović: Svaki stanovnik Sarajeva treba da zna da je uvijek kroz istoriju bio subjekt svog života i treba da se poziva na to, da vjeruje u to i ide u tom pravcu – da mijenja sve strukture vlasti koje ne odgovaraju tom karakteru. Eto taj gradski saobraćaj će biti ranjiv dok god grad nema mogućnost da upravlja njime.
INTERVIEW: Kako ste doživjeli kukasti krst na smrtovnici Želimira Altarca Čička?
Pejanović: Vrlo teško. I danas mi je tekšto. To je šamar svim građanima Sarajeva, udar na slobodu, demokratiju, sigurnost ljudi u gradu, a možda i više od toga jer život i stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu i danas imaju poseban značaj za Grad. Za mene je to jedna vrsta granate koja ruši mir, ravnopravnost i žao mi je što se to dogodilo, posebno na smrtovnici Želimira Altarca kog sam lično poznavao, cijenio i volio. On je zadužio ovaj grad svojim ukupnim stvaranjem i mislim da nakon ovoga trebamo izvući dvije pouke – prva je da moramo napravi zaokret u odnosu vlasti i društvenih demokratskih snaga u gradu prema pojavama neofašizma i nasrtajima neofašističkih grupa i pojedinaca i zaustaviti ih svim sredstvima, i političkim i zakonskim, a druga pouka je da u našim školama i obrazovnim institucijama moramo više raditi na odgoju i sticanju znanja o vrijednosti demokratije, slobode, antifašizma i zajedničkog života.
INTERVIEW: Kako onda ocjenjujete aktuelni trenutak u Gradu, vlast…?
Pejanović: Kao istraživač u oblasti lokalne uprave i samouprave mogu reći da vlasti u BiH, svi nivoi, a time i u Sarajevu, nemaju povjerenje građana u njihov rad i moguće rezultate. Na posljednjim lokalnim izborima povjerenje su dobile nove političke opcije, građanske i multietničke snage, na vlast su došli novi ljudi, mlađi, pokazuju veliku energiju i želju za razvojem i ostaje da vjerujemo da će imati uspjeha u zapošljavaju omladine, gradnji novih saobraćajnica, boljem funkcionisanju gradskog saobraćaja, gradnji novih predškolskih ustanova, usvajanju novih razvojnih tehnologija i slično. Građani žele da novoizabrana vlast pokaže i dokaže da stvara uslove za miran život, sigurnost građana i napredak u ekonomskom razvoju, posebno u zapošljavanju. Dakle ostaje da vidimo hoće li u vremenu koje dolazi opravdati to povjerenje.
INTERVIEW: Da li se mi svi možda previše oslanjamo na staru slavu i na status žrtve iz rata iz 90-tih?
Pejanović: Ne bih ja favorizirao poziciju žrtve. Mi smo dio slave koja je nastala kroz razvoj Sarajeva u 20-om i 21-om stoljeću kroz dostignuća u oslobodilačkim poduhvatima u Drugom svjetskom rati i vremenu agresije na BiH i opsade Sarajeva. Ovaj grad je razvio mnoge kapacitete, i naučne i privredne i ima ih i sada, ali ne dovoljno i nisu primjereni novom vremenu, pa je ovo i poziv da se to sve brže i snažnije razvija, a da građani Sarajeva u tome imaju više učešća. Sarajlije moraju dobiti priliku da direktno biraju svoje predstavnike u gradskoj vlasti, neposredno, iz svojih opština i kvartova, i vijećnike i gradonačelnike. Ovo sada je sve izvedeno, a kada se „izvodi“, da tako kažem „u drugoj ruci“, bude preprano i blijedo. Uostalom vidjeli smo da sastav gradskog Vijeća, bez obzira na stranačku strukturu, nije na istorijskom nivou uloge i značaja Sarajeva, da izabrani vijećnici, osim izuzetaka i onih koji su od ranije poznati, nemaju iskustvo, znanje i moralni integritet koji treba da imaju vijećnici velikog glavnog grada.
INTERVIEW: Kako Sarajevu vratiti ugled i značaj koji mu pripadaju?
Pejanović: Grad Sarajevo u zasnivanju svog ustavno-zakonskog položaja kao jedinice lokalne samouprave nije dovršen i nema ulogu koja mu po Ustavu BiH, zakonima i svom stvarnom značaju treba da ima. Grad je bez suštinskih urbanih i komunalno-razvojnih nadležnosti jer su sve javne komunalne institucije u nadležnosti kantona Sarajevo. Grad nije teritorijalno uspostavljen na cjelini svog urbanog i istorijski oblikovanog prostora – van administrativnog područja su Ilidža i Vogošća koje su dio urbane cjeline Sarajeva. Nemamo zakon o glavnom gradu kakve imaju zemlje u okruženju i u EU. Istraživački tim Akademije za nauku i umjetnost BiH, odnosno Odjeljenje društvenih nauka i Centar za razvoj lokalne samouprave je protekle dvije godine izradio Studiju Sarajevo grad i regija u vremenu i prostoru do 2030-te godine koja definiše rješenja kroz koja bi Sarajevo provelo reformu svoje ustavno-zakonske nadležnosti i teritorijalne organizacije. Krajam godine ćemo organizovati međunarodna naučna konferencija na kojoj će, na osnovu uporednih modela organizacije lokalne samouprave u glavnim gradovima u Evropi, biti izveden model organizacije grada i uprave za Sarajevo, pravce izvođenja reforme ustavno-pravnog statusa grada. Za to će biti potrebno promijeniti Ustav kantona Sarajeva, donijeti novi kantonalni zakon o lokalnoj samoupravi i novi Statut Grada Sarajeva u kom će biti definisane njegove stvarne i potrebne nadležnosti i time će on biti definisan i dobiti stvarni položaj kao i drugi glavni gradovi na zapadnom Balkanu i centralnoj Evropi.
INTERVIEW: Šta to znači u kontekstu presude Ustavnog suda FBiH iz 2009. godine koja nikada nije provedena?
Pejanović: Znači da će uspostavljanjem novih nadležnosti Grada biti ostvarena i ta presuda i više do toga.
