Nakon gotovo 2.000 dana, glavna tužiteljica Kantonalnog tužilaštva ZDK početkom januara je odbila kao neosnovanu pritužbu Eko foruma Zenica kojom su tražili preispitivanje Odluke o obustavljanju istrage protiv bivšeg direktora i privrednog društva ArcelorMittal Zenica zbog krivičnog djela “onečišćenje okoliša” iz člana 303 i krivičnog djela “ugrožavanje okoliša napravama” iz člana 304 Krivičnog zakona FBiH.
Razgovarala: Mirna Stanković – Luković
I glavni federalni tužilac odbio je njihov zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti sa kantonalnog tužilaštva na federalno tužilaštvo.
Pravosudne institucije su odbile provesti istragu o tome ko i koliko zagađuje zrak u Zenici.
Tim povodom, razgovarali smo Samirom Lemešom iz Eko foruma Zenica.
INTERVIEW: Kantonalno tužilaštvo je donijelo odluku da nema dovoljno dokaza da Arcelor Mittal zagađuje okolinu. Koje dokaze ste podnijeli 2015. godine kada ste podnijeli krivičnu prijavu?
Samir Lemeš: Uz krivičnu prijavu priložili smo 27 zvaničnih izvještaja, studija, presuda, elaborata za koje smo smatrali da mogu dokazati osnov sumnje da ono što se dešavalo u Zenici od pokretanja integralne proizvodnje 2008. godine predstavlja krivično djelo “onečišćenje okoliša”. U međuvremenu, prilikom pritužbi i žalbi na ranije odluke tužilaštva, prilagali smo nove dokaze, izvještaje o zagađenosti, o inspekcijskim nadzorima, izvještaje o realizaciji mjera iz okolinskih dozvola, a tražili smo da se tokom istrage provede i stručno vještačenje i mjerenja zagađenosti zraka, vode i tla na terenu.
INTERVIEW: Ako zvanični izvještaji o zagađenju u Zenici nisu dovoljan dokaz, šta bi trebalo biti?
Lemeš: Tužilaštvo nije osporilo da je zrak u Zenici zagađen, čak u svojim odlukama kažu da je situacija “alarmantna”, ali osporavaju dokaze da je dominantni izvor zagađenja industrijska proizvodnja. Iako je 2019. godine konačno napravljen registar zagađivača ZDK, u kojem jasno stoji da je za 62,5% prašine u Zenici odgovorna kompanija ArcelorMittal, a da su za preko 90% emisija sumpor dioksida u ZDK odgovorna industrijska i energetska postrojenja, tužilaštvo je te podatke zanemarilo, jer je informacija o tome usvojena tek u novembru 2020. godine?! Pravi dokaz bi tužilaštvo trebalo pribaviti istragom, koju uporno izbjegava provesti, iako je po zakonu to jedina institucija koja je ovlaštena da sprovodi istragu.
INTERVIEW: Šta tužilaštva poručuju ovakvim odlukama?
Lemeš: Ovakvim odlukama, tužilaštva poručuju zagađivačima da im ne prijete krivične sankcije, da i dalje imaju slobodu odgađati ili izbjegavati investicije u zaštitu okoliša, i da je dovoljno da plaćaju simbolične kazne za prekršaje, umjesto da investiraju u ekološke projekte.
INTERVIEW: Da li su vlastima na svim nivoima bitniji investitori od građana?
Lemeš: Mi imamo previše nivoa vlasti, i ta se činjenica zloupotrebljava za prebacivanje odgovornosti. Ali, bez obzira na nivo vlasti, svima su draži novci od zdravlja građana, kao da su oni imuni na otrove iz zraka i vode. Možda bi se stav vlasti promijenio, kad bi neko njima blizak obolio ili umro od posljedica zagađenja. Izgovor “moramo čuvati radna mjesta” apsolutno ne stoji, jer širom svijeta postoje fabrike koje zapošljavaju, ali ne zagađuju.
INTERVIEW: Prema informacijama sa kojima raspolažete, da li se u Zenici povećava ili postoji neuobičajeno visok stepen oboljelih čije bolesti mogu biti povezane sa zagađenjem?
Lemeš: Informacije o zdravlju stanovništva su teško dostupne, a pravih studija o tome, koje bi trebale provesti institucije, kao što je zavod za javno zdravstvo, kod nas nema. Jedina studija, koja je urađena po metodologiji Svjetske zdravstvene organizacije, opet ne povezuje izvore zagađenosti sa posljedicama. Samo ankete koje smo provodili i informacije s terena pokazuju da u naseljima koja su tik uz industrijska postrojenja nema kuće u kojoj barem jedna osoba nema malignu bolest ili je već umrla od malignih bolesti. Tu su zakazale naše zdravstvene institucije.
INTERVIEW: U čijoj su nadležnosti zdravlje i život građana BiH?
Lemeš: Često se zaboravi da mi imamo veliki broj institucija koje plaćamo da štite naše zdravlje i živote. Pored institucija, imamo i fondove i značajna novčana sredstva koja bi se trebala trošiti za te namjene. Samo Fond za zaštitu okoliša FBiH svake godine prikupi preko 30 miliona KM, ali samo mali dio tih sredstava se utroši transparentno i za namjene koje bi zaštitile zdravlje građana. Federalna inspekcija često se hvali desetinama miliona kazni za rad na crno ili nedozvoljenu trgovinu, dok se kazne za zagađenje mjere u desetinama hiljada KM. Poražava činjenica da su od nadležnih institucija daleko više uradile nevladine organizacije i strane ambasade.
INTERVIEW: Kojim je sve zakonima i međunarodnim aktima regulisana zaštita okoliša u BiH?
Lemeš: Postoji čitav niz zakona, podzakonskih akata, pa i međunarodnih konvencija koje regulišu zaštitu okoliša, ali je njihovo provođenje na terenu loše. Čak i kad se uoči da neki zakon nije odgovarajući, da se ne može provoditi, izmjene zakona traju nedopustivo dugo. Samo Zakon o zaštiti okoliša FBiH je u paralemntarnoj proceduri bio od 2016. godine. Kad ga je konačno usvojio Zastupnički dom krajem 2019. godine, već duže od godinu dana čekamo da dođe na dnevni red Doma naroda.
INTERVIEW: Šta građani mogu učiniti da zaštite svoja prava – pravo na zdravu životnu sredinu, pravo na zdravlje i život?
Lemeš: Najveća odgovornost je na institucijama vlasti, građani mogu učiniti malo – mogu se odgovornije ponašati prema prirodi, zbrinjavati otpad, paziti šta lože i kakva goriva koriste. Pravni instrumenti i mehanizmi za borbu protiv zagađivača postoje, ali su teško dostupni običnim građanima. Na primjeru naših krivičnih prijava vidi se da su postupci spori, da traju godinama i da imaju neizvjestan ishod. Privatne parnice protiv zagađivača zahtijevaju angažovanje skupih advokata i još skupljih vještaka, a s druge strane su obično korporacije koje imaju puno više resursa i samim tim veće šanse za uspjeh pred sudom. Na kraju, treba napomenuti da građani BiH zaboravljaju da mogu koristiti najvažnije pravo – pravo da izaberu ko će voditi državu i institucije. Već decenijama nagrađuju političke subjekte i pojedince koji rade samo u ličnom interesu, bez ikakve odgovornosti za ono što (ne) urade.
