Četvrta po redu konferencija „Zelena ekonomija u BiH – mogućnosti i prepreke“ čije održavanje je Fondacija Heinrich Böll najavila u Sarajevu 26. i 27. novembra 2020. će u cjelini biti posvećena Deklaraciji o Zelenoj agendi koju su predstavnici BiH potpisali 10. novembra 2020. u Sofiji na samitu Berlinskog procesa.
Piše: Rubina Čengić
Potpisnice Deklaracije su ugovorne strane Energetske zajednice EU: Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija, a ovim činom im se otvara pristup fondu od 9 milijardi eura za provedbu mjera čime će, opet, otvoriti vrata investicijama EU u iznosu od 20 milijardi eura.
Deklaracija o Zelenoj agendi za zapadni Balkan je dio Zelenog plana EU koji predstavlja spisak mjera s kojim bi do 2050. godine Evropa postala klimatski neutralan kontinent, a da pri tom privredni rast ne bude povezan s upotrebom resursa. Mjere su sprječavanje klimatskih promjena i zagađenja, razvoj energije, mobilnosti i cirkularnosti ekonomije kao i razvoja biodiverziteta, održive poljoprivrede i proizvodnje hrane. Sve ovo je važno jer na početku 21-og vijeka od osam miliona vrsta koje postoje na planeti – njih milion je u opasnosti, a šume i okeani su stalno izloženi onečišćenju i uništenju.
EU će do 2030. godine definisati energetske i klimatske ciljeve u skladu s pravnim okvirom Energetske zajednice i pravnom tekovinom EU, a obećanje je da će u cijelom ovom procesu biti zaštićeno zdravlje i dobrobit građana, ali i sačuvana radna mjesta.
Pojednostavljeno: cilj je smanjiti zagađenje, bolje štititi okoliš, štedjeti električnu energiju ili trošiti onu iz obnovljivih izvora. Dakle provesti energetsku tranziciju koja, između ostalog, uključuje i pojmove zelena arhitektura, dekarbonizacija, ali i građanska energija.
No ključno pitanje je može li BiH sve to realizovati!
Arhitektica Sanela Klarić, ekspertica za održivu arhitekturu i zeleno certificiranje nije optimista u pogledu izvršenja zadatka iz Zelene agende.
“Postoje i agenda i novac, ali postoje uslovi da bi se taj novac povukao, a BiH ima problem jer nema jasne strateške vizije. Saobraćaj, grijanje, način na koji industrija koristi energente – jako je malo čistih energija, upravljanje otpadom je neadekvatno… Mnogo je građana koji su svjetski toga, ali nemamo političku volju i viziju da BiH to popravi, nemamo infrastrukturu da povučemo novac za ruralni razvoj, nisu izgrađeni kapaciteti građana jer taj novac ide njima, to su grantovi za razvojne investicije, a ne socijalne na koje su naše vlade navikle naše građane. Mi vjerovatno nećemo iskoristiti sav taj novac, ali prilika postoji i ja se iskreno nadam da će se pojaviti i politička volja, posebno poslije lokalnih izbora i da ćemo poslije opštih 2022. promijeniti političku volju i kreirati jasne ciljeve”, kaže Klarić.
Profesor s tuzlanskog Elektrotehničkog fakulteta i predsjednik Regionalnog centra za održivu energetsku tranziciju ReSet Mirza Kušljugić upozorava da BiH ima konvencionalni koncept razvoja energetskog sektora baziran na fosilnim gorivima, odnosno uglju, dok svi trendovi u svijetu daju budućnost energiji na bazi obnovljivih izvora, uz sve druge koncepte energetske tranzicije.
“Mi sada moramo napraviti zaokret i resetovati svoje politike, sagledati i s ekonomskog i s političkog aspekta budućnost energetike u pravcu koji nam vrlo korektno sugeriše EU preko Energetske zajednice kao najbolji interes za BiH, a to znači suočavanje s činjenicom da je naš elektroenergetski sistem dugoročno neodrživ. Priključenje ovom sporazumu predstavlja zadnju priliku da uhvatimo korak s vrlo ambicioznim i radikalnim procesima koji će se događati u našem okruženju i EU i to jeste naš ekonomski interes jer u suprotnom, ukoliko u narednih par godina povučemo pogrešne poteze, ulazimo u fazu u kojoj ćemo za tri do pet godina imati situaciju da će procesima koji krenu biti veoma teško upravljati, nekima i nemogući. Osim toga, Zelena agenda će se desiti pod uticajem tržišta, postojala politička podrška ili ne“, kaže Kušljugić i naglašava da BiH mora trošiti više električne energije iz sunca i vjetra, da su okolnosti za to povoljne, ali da za to cijelo društvo mora biti organizovano.
„BiH ima potencijal da provede svoje obaveze ukoliko se priključimo ovom procesu. Osim toga – povećali bismo našu energetsku sigurnost, a imamo i komparativnu prednost jer imamo izuzetno jeftinu proizvodnju električne energije iz akumulacionih hidroelektrana i možemo je vrlo jednostavno plasirati za izvoz“, veli Kušljugić i zaključuje da je Zelena agenda „zadnja prilika za BiH da uhvati korak sa Evropom“.
Ekonomista Damir Miljević smatra da u BiH nema ozbiljne namjere da se mijenja ponašanje.
„EU se odlučila za zelenu energiju i zelenu ekonomiju i ponudila ruku zemljama regije, pa i BiH, i sada samo od nas zavisi da li ćemo tu ruku prihvatiti, a realno gledano niko nema odgovor šta je alternativa ako to ne uradimo“, kaže Miljević i upozorava da u BiH postoje pogrešan pristup raspolaganju energijom.
„BiH troši 65 posto više energije po jedinici društvenog proizvoda nego CG ili 15 posto više nego Srbija, 70 posto više nego je ta potrošnja u Evropi. Osim toga, mi preko računa za električnu energiju plaćamo naknadu za obnovljive izvore energije i time finansiramo male hidroelektrane i solarna postrojenja. U posljednjh pet godina smo u te svrhe dali oko 120 miliona KM, a da smo dio tog novca upotrijebili da sva domaćinstva u BiH dobiju po osam led-sijalica – ušteda bi bila daleko veća od količine energije proizvedene za taj novac. Da se malo više zabavljamo s energetskom efikasnošću mogli bi uštedjeti na nivou domaćinstava 30 do 40 posto ukupne potrošnje, a kod privrede između 20 i 40 posto i postoje procjene da bi to na nivou BiH moglo biti oko pola milijarde eura godišnje. Znači ima mnogo prostora za racionalizaciju i kod građana i kod privrede, ali mi nemamo razrađen sistem podsticaja za smanjivanje potrošnje“ upozorava Miljević i naglašava da je električna energija u BiH jeftina, pa ljudi nemaju motiv da štede ili mijenjaju ponašanje.
Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle i ekspertica za efikasno korištenje energije upozorava da BiH ima visoke emisije CO2 i potrošnju energije, te da se mora razmišljati kako to smanjiti i kako se prilagoditi Zelenom planu EU jer se on uklapa u potrebni razvojni plan BiH.
„Naši političari nemaju viziju, hrabrost i znanje, ali ima mladih ljudi i potencijala koji znaju mnogo o zelenim tehnologijama, mediji govore o tome, Centar za ekologiju promovira programe, ali nadležni kao da nisu svjesni toga“, veli Agić i naglašava da u BiH više od 70 odsto domaćinstava izdvaja više od 10 odsto ličnog primanja za plaćanje električne i toplotne energije što ih svrstava u energetski siromašne porodice.
„Ljudi u domaćinstvu imaju loše električne uređaje koji troše mnogo energije i imaju objekte koji troše mnogo toplotne energije, u zavisnosti čime se griju. Ono što bi trebalo uraditi jeste da institucije vlasi prepoznaju problem, definišu energetski siromašna domaćinstva i smisle plan mjera da ih spase tog siromaštva. To bi bio program sufinansiranja nabavke električnih uređaja i zamjena starih za nove, ali i sanacija objekata uz sufinansiranje i podsticaj. Svaka država smišlja programe za sebe. Ta domaćinstva treba obići i savjetovati. Primjerice, Centar samo jednim krugom savjetovanja u 1.000 domaćinstava uspio da im pomogne da troškove smanje za 6,2 ili 40.000 KM“, pojašnjava i naglašava da ugroženim kategorijama stanovništva ne treba plaćati dio troškova, nego pomoći da smanje potrebe za energijom. Njeni praktični savjeti su da obične sijalice budu zamijenjene LED-sijalicama boje dnevne svjetlosti, između bijele i žute, i snage između 10 i 12 vata, da prilikom kupovine električnih uređaja treba voditi računa o veličini i energetskom razredu i, recimo, isključivati svjetlo kada nije potrebno.
Klarić pojašnjavajući da i zelena arhitektura donosi ogromne benefite za trošenje električne energije i kvalitet života.
“U posljednje vrijeme u BiH i regionu gradimo objekte koji imaju sindrom bolesnih zgrada jer koristimo jeftine materijale koji su vještački proizvedeni, a vrlo malo koristimo lokalno proizvedene materijale koji nisu toksični i za čiju proizvodnju treba manje energije, a time smanjujemo i transport. Zelena arhitektura podržava smanjenje energije koja se koristi za grijanje, hlađenje i rasvjetu tako da prilikom projektovanja zgrada arhitekti paze da se ti troškovi smanje na minimum. Uvođenje obnovljivih izvora energije koji se, kroz čiste tehnologije, proizvesti dovoljno energije koja je potrebna da oni funkcionišu, a ako tu dodamo integralni dizajn i iskorištavanje resursa kao što su voda, zemlja i zrak, pa dodamo i upravljanje otpadom – sve to značajno popravlja kvalitet života”, pojašnjava Klarić i naglašava da je ovakva gradnju u prvoj fazi skuplja za 15 do 20 posto, ali je zdravija i smanjuje račune za energiju i do 15 posto, a s vremenom, uz korištenje obnovljivih izvora, oni padaju na nulu, pa se investicija vrati i počinje da donosi novac.
Ekonomista Vedad Suljić, direktor Regionalnog centra za edukaciju i informisanje naglašava da, dok će u Eu do 2050. svaki drugi građanin proizvoditi električnu energiju za vlastite potrebe, u BiH nema političke volje da se pomogne građanima u procesu dekarbonizacije ili prestanka korištenja prljavih goriva.
“Građani u BiH prije svega ne znaju dovoljno o dekarbonizaciji, ali malo šta mogu sami učiniti jer sada ne postoji institucionalna podrška da možete instalirati solarni panel na kuću i proizvoditi energiju i puštati je u mrežu jer ne postoji regulativa za to, a ne postoji jer nema političke volje tamo gdje se odlučuje o tome. Sama tehnologija je jako pojeftinila i može se primjenjivati masovno, skoro svako domaćinstvo, bez značajnih investicija, s jednom do tri hiljade maraka može proizvoditi struju za svoje potrebe. Ali zakoni koji to regulišu, iako su napisani, stoje negdje i čekaju političku volju što je šteta jer postoji veliki broj građana koji imaju potencijal da budu dio energetske tranzicije koja je u službi Zelene agende. Ogromna je fragmentacija nadležnosti koja uveliko usložnjava ove procese jer su resursi jako teško djeljivi na administrativne ili druge grane”, priča Suljić i pojašnjava da koncept građanske energije podrazumijeva da građani više nisu samo kupci i potrošači energije, nego aktivno učestvuju u proizvodnji, investiranju, rizicima, profitiranju i takav pristup dovodi do pobune građana koji ne žele objekte koje bi neko htio graditi.
“Naše strategije i planovi ne poznaju ove termine i energetsku tranziciju u cjelini, nego počivaju na recidivima starih sistem koji počivaju na uglju i gasu i teško je sada očekivati radikalni zaokret koji bi dominanto bio potaknut iznutra. Lično očekujem da će neke inicijative biti proizvod uticaja iz Brisela i Vašingtona i samo to bi moglo promijeniti kurs zapadnog Balkana”, kaže Suljić.
Azrudin Husika, predsjednik Regionalnog centra za edukaciju i informisanje i profesor na sarajevskom Mašinskom fakultetu, smatra da u BiH nema spremnosti za promjene koncepta jer nikom ne odgovara zatvaranje termoelektrana jer bi time bio ugrožen sektor rudarstva.
“Problem je što jedan dio biznisa u BiH ne vidi da im ne odgovara daljnje povećanje eksploatacije uglja, nego da trebaju smanjivati potrošnju i tražiti otvaranje radnih mjesta u nekim drugim oblastima gdje je njihov kvalitet veći nego u tradicionalnoj energetici. Sredine koje su oslonjene na ugalj ne vide kako da naprave zaokret – nemaju znanja, kapaciteta, a i nedostaje pomoć s viših nivoa vlasti i iz EU da bi vidjeli šansu u nečem drugom, pa neki rudnici, na svu sreću ne svi, planiraju povećanje obima proizvodnje”, kaže Husika i naglašava da je u BiH prisutan trend rasta gradnje vjetroelektrana i solarnih postrojenja, da je najavljena i promjena sistema poticaja, ali da se i dalje planira gradnja novih termoelektrana i korištenje fosilnih goriva što nije na liniji dekarbonizacije i klimatske neutralnosti.
“U područjima koja su dominantno naslonjena na ugalj ljudi imaju malo ili nimalo informacija o Zelenoj agendi i onom što nas čeka, šta možemo koristiti na putu dekarbonizacije, to znanje i informacije se čuvaju na višim nivoima i neophodno je da se radi s lokalnim zajednicama kako bi one uvidjele šansu u energetskoj tranziciji. Bez toga će efekti biti ograničeni, a period u kom ćemo osjetiti rezultate znatno duži u odnosu na pristup odozgo prema dole”, kaže Husika.
Problem je i zbrinjavanje otpada jer na teritoriji BiH ima oko 10 000 divljih deponija koje mahom ne zadovoljavaju standarde zaštite zdravlja ljudi i okoliša.
Maja Čolović Daul, stručnjakinja za okoliš i upravljanje otpadom upozorava da je problem to što su divlje deponije najčešće daleko od očiju i što je briga o tom problemu fragmentirana po entitetima i niže, pa nema strateškog pristupa rješavanju problema s nivoa države.
“Zagađenje zraka vidimo i zato nam je problem, ali jedan od najstarijih i najozbiljnijih problema jeste upravljanje otpadom. Odgovornost snose i vlast i stanovnici jer nema kontrole, inspekcije, operatora koji upravljaju ambalažnim otpadom, a ima naselja gdje svaka kuća ima svoju kantu i može plaćati odvoz smeća prema količini, ali ljudi to ne koriste nego smeće bacaju u prirodu, a vlast ih ne sankcioniše, valjda da ne skuplja negativne poene”, pojašnjava Čolović Daul i zaključuje da BiH ima sjajne strategije, ali „kao da vlast ne zna da ih provodi, ne planira aktivnosti, ne definiše prioritete i indikatore koji pokazuje doprinos provedenih aktivnosti“.
“Mi ne evaluiramo rezultate i akcione planove, a trebali bi svake dvije godine. Čini mi se da to nije popularno pitanje”, kaže Čolović Daul. Nije sigurna da će otpad biti dio prioriteta vlasti na nivou BiH iako se priča o strategiji za upravljanje zaštitom okoliša, ali se nada da će više informacija imati naredne godine jer „i UN pokušava da nešto radi u BiH u okviru održivog razvoja“. Osim toga naglašava da otpad može biti novac, ali da je uloga države ključna u uspostavi procesa reciklaže i tržišta otpada
Iz EU poručuju da je za postizanje klimatski neutralnog i kružnog ili cikličnog gospodarstva potrebna potpuna mobilizacija industrije i 25 godina ili jedna generacija, ali da je nešto već i urađeno – EU je u razdoblju od 1990. do 2018. emisiju stakleničkih plinova smanjila za 23 %, a gospodarstvo je poraslo za 61 %, ali bi postojeće politike emisije stakleničkih plinova do 2050. smanjile samo za 60 %, pa ih treba unaprijediti.
EU će mijenjati i direktive vezane za promet, intenzivirati prevoz roba željeznicom i unutrašnjim plovnim putevima, ali će raditi i na unaprjeđenju ruralnog razvoja kako bi strategija „od polja do stola” doprinijela razvoju kružne ili ciklične privrede. Za sve ovo do 2030. godine biće potrebna dodatna godišnja ulaganja u iznosu od 260 milijardi eura i moraće biti kontinuirana. Biće mobiliziran i javni i privatni sektor, a Evropska komisija će uspostaviti suradnju s Grupom Evropske investicijske banke (EIB), nacionalnim razvojnim bankama i institucijama, te s drugim međunarodnim finansijskim institucijama. Primjera radi, EIB je postavio cilj udvostručenja klimatskog cilja s 25 % na 50 % do 2025. čime je postao Evropska banka za klimu.
Da bi svi stanovnici EU bolje razumjeli promjene i njihov značaj, o energetskoj tranziciji će se razgovarati u školama, ustanovama za osposobljavanje i na fakultetima s učenicima, roditeljima i širom zajednicom. Komisija će pripremiti evropski okvir kompetencija kako bi pomogla u razvoju i procjeni znanja, vještina i stavova o klimatskim promjenama i održivom razvoju. Pobrinut će se i za dodatne materijale te olakšati razmjenu dobrih praksi kroz EU-mreže programa za osposobljavanje nastavnika.
Husika smatra da u BiH treba raditi sa lokalnim zajednicima na promociji dobre prakse i demonstraciji projekata iz regije jer u regiji ima i novih modele biznisa na bazi nove energije – energetske zadruge i projekti građanske energije, a u promociju se trebaju uključiti i NVO, ali i da treba vršiti pritisak na donosioce odluka da shvate da je to razvojna šansa, a ne prijetnja daljem razvoju ekonomije u BiH i u to se treba uključiti stručna zajednica i NVO. I Suljić smatra da građani moraju napraviti pritisak i pokazati da žele zelenu agendu, ali da za to moraju imati razvijenu svijest i dovoljno znanja u čemu mogu pomoći međunarodne organizacije.
“BiH ima preko 16.000 rudara i mnogih drugih djelatnosti koji zavise od uglja, a green deal predstavlja način da se zbrinu oni koje će pogoditi energetska tranzicija kao što su rudari“, kaže Suljić.
Agić smatra da „BiH treba pratiti plan EU i uklopiti se u projekte kakve vodi EU jer je to način da se bavimo pametnim pitanjima važnim za budućnost koja bismo morali otvoriti i bez EU s tim da s njom možemo dobiti i poticaj“. Miljević smatra da je provedba Zelene agende u BiH stvar opredjeljenje i da će,a ko je prihvatimo, biti mnogo posla oko toga, a Klarić očekuje od građana da se probude i traže promjenu, posebno mladi.
“Moramo tražiti da se iskoriste potencijali. Politička volja je bitna, ali građani moraju da naprave uslove da se politička volja pojavi”, kaže Klarić.
I Čolović Daul smatra da je „presudan pritisak javnosti na samu vlast“, a Kušljugić upozorava da „zelenu ekonomiju neće razvijati vlade i elektroprivrede, nego građani moraju shvatiti šta to znači za njih“.
“Procesi u zemljama u regionu se uglavnom događaju pod uticajem vanjskih pritisaka, ali i prilika i šansi, no društvo treba suočiti s činjenicom da u EU počinje nova industrijska revolucija putem dekarbonizacije i digitalizacije. Kada postignemo koncenzus koji se naslućuje među stručnjacima, a to je da je energetska tranzicija neminovna, važno je uključiti širu javnost jer će ona biti nosilac procesa koji mora biti pravičan jer niko ne smije biti gubitnik”, kaže Kušljugić.
