U dugogodišnju historiju Tarevaca, modričanskog sela u kojem su rođeni ljudi koji su donijeli prve socijaldemokratske ideje, duboko će ostati uklesano ime i prezime Mustafa Mustajbegović. Ovaj aktivista, mirovnjak, a prije svega čovjek, svoj život posvetio je zajednici, a tome svjedoči neprestan rad na poboljšanju života svih svojih sugrađana/ki kroz brojne aktivnosti i projekte.
Većinski dio života proveo je u Tarevcima, gdje je rođen deset godina nakon Drugog svjetskog rata. Kada je krenuo u školu o ratu se, kako kaže, gotovo da nije govorilo.
„Svi smo išli u isti razred i nismo se prozivali nikako drugačije osim po imenima. Dragan je bio Dragan, Pero je bio Pero, a Mustafa je bio Mustafa. Danas je 25 godina od posljednjeg rata na ovim prostorima, a i dalje se priča o njemu“.
Po završetku osnovne i srednje škole, otišao je na studij u Zagreb, završio diplomski i pokazao se kao najbolji student što mu je omogućilo ubrzano polaganje ispita na postdiplomskom studiju, gdje je položio sve ispite, ali ne i odbranio master tezu zbog porodičnih problema, zdravlja oca i rata.
„Modriča se našla na koridoru. Bilo je jako ružno i teško sve to što se događalo. Na kraju kada je cijela Posavina pala svi su se razišli po cijelom svijetu. Moja porodica i ja smo završili u Njemačkoj“, priča nam Mustafa.
Nakon što je rat završio odbranio je master tezu i dobio zvanje magistra politologije, vratio se u svoje rodno mjesto, zaposlio se u Općini Modriča, te počeo da radi na povratku stanovništva u ovu lokalnu zajednicu.
„To što sam imao put akademskog obrazovanja mi je pomoglo da mogu dati kvalitetan doprinos priči o povratku u Modriču, koja nije uopće jednostavna.
Možemo reći da smo imali puno problema oko pokretanja povratka. Imali smo potencijalnu grupu povratnika koji su jedva čekali da se vrate u Modriču, ali je postojalo osporavanje sve do 1999. godine kada je krenuo povratak s nizom problema, između ostalog i kamenovanjem, ali krenuo je. To je sve priča od 1999. do 2004. Iza toga su se stvari liberalizovale, a Modriča je uspjela da vrati blizu polovine prijeratnog bošnjačkog stanovništva. Hrvati su se manje vraćali“, kaže Mustafa.
Povratak u Modriču u petku bio kao vožnja pod ručnom
Prema njegovim riječima puno toga se posljednjih godina promijenilo: „U početnim godinama priča o povratku je bila kao vožnja pod ručnom, dajete gasa, a nešto koči. Danas više toga nema jer su međuljudski odnosi dignuti na nivo da se ljudi ne sudaraju. Mislim da sigurnosnih problema niko nema. Počinjemo mi bivati jedno. Tamo negdje latentni i potencijalni sukobi možda još postoje, ali siguran sam da i njih ne bi bilo da se nacionalizmi ne guraju s vrha“.
Kao uposlenik Općine, ali i aktivista, radio je na mnogim projektima i aktivnostima koje potiču zbližavanje ljudi iz ove ovog gradića, mir i suživot. Tako je 2013. godine postao član radne grupe u okviru USAID-ovog mirovnog projekta PRO-Budućnost, koji provodi CRS s partnerima. Na prvu je pomislio da je ideja projekta još jedna isprazna priča o pomirenju, ali vremenom je promijenio mišljenje i svojim znanjem kroz projekat doprinio svojoj lokalnoj zajednici.
„Kao uposlenik Općine slučajno sam bio zadužen za izradu aplikacije koja se odnosila na ovaj projekta. Istina, koliko god je bilo dovoljno uputstava šta se traži, nismo do kraja bili svjesni šta je projekat PRO-Budućnost. Zbog činjenice da sam radio aplikaciju bilo je neizbježno kada je došlo do formiranja radne grupe da i ja budem dio. Kao i svugdje kada uđete u radni tim dobijete mjesto i počnete djelovati.
Zahvaljujući projektu PRO-Budućnost mi smo se počeli međusobno prepoznavati kao isti ljudi. Projekat PRO-Budućnost je bio prilika da otvaramo teške teme, o njima razgovaramo i tako ih relativiziramo, te vratimo na to da je čovjek samo čovjek“, pojašnjava Mustafa.
Koliko je zaista povezivanje s projektom PRO-Budućnost imalo značaja za njegovu zajednicu govori i primjer Udruženja „Povratak, posao i opstanak“, koje je tokom pandemije zahvaljujući podršci ostvarenoj kroz projekat dobilo pakete hrane i higijenskih potrepština za njihove korisnike/ice. Mustafa je jedan od aktivista ovog udruženja za koje kaže:
„To Udruženje kao svoje članove opslužuje žrtve rata, osobe s invaliditetom, porodice poginulih boraca, demobilisanih borca i tako dalje. Ova populacija uglavnom kroz prepoznavanja socijalnog statusa ili potrebe onih najtežih uvijek je neuočljiva kod institucija koje ovdje funkcionišu što ne mora uvijek biti ni namjera, ali jednostavno to tako bude. Zbog toga je tu nevladin sektor da popuni šupljine tamo gdje zajednica nije stigla.
Projekat PRO-Budućnost prepoznao je ovu potrebu i pomogao nam. PRO-Budućnost je projekat koji se bavi pričom o pomirenju, ali onda se dese poplave i projekat nađe mogućnost da reaguje ispravno i u skladu s datom situacijom. Sada imamo pandemiju koja je potpuno socijalno stanje koje se posebno loše lomi unutar porodica u stanju socijalne potrebe. Naše je da to prepoznamo, reagujemo i da tim porodicama olakšamo svakodnevnicu“.
Mladi kao nova energija i snaga
Tokom poplava 2014. godine Mustafa je bio iznimno aktivan, a nastojao je da poveže Modriču i Gradačac, kroz projekat „Ronioci spasioci“.
„Poplave su bili krupan problem u kojem stradaju ljudi i materijalna dobra, a samo bi neko visoko neodgovoran tada mogao uraditi nešto što nije korisno. Mi smo prvi reagovali prema ljudima koji su tim povodom istjerani iz svojih kuća. To je bila inicijativa omladine od 15 godina, oni su skupili osnovne higijenske potrepštine, odjeću i čistu vodu koju su željeli da odnesu njihovim školskim drugovima“, ističe Mustafa.
Mlade vidi kao priliku i budućnost i konstantno radi s njima. Predsjednik je jednog od devet kulturno umjetničkih društava na području Modriče, koje ima 100 godina dugu historiju postojanja.
„Mladi ljudi imaju novu energiju i snagu. Imaju pravo da neke stvari i ne razumiju zato su mladi i zato im je ljepše kad su površniji i ne stižu svojom mišlju ući u suštinu problema, onda je i manji strah. Mi koji smo nekad bili mladi moramo im pomoći da kroz mladost prođu što lakše i bolje.
Dobro se sjećam kad sam bio klinac da sam od starijih slušao priču da mladi nisu dobri, a da stariji znaju sve. Evo mi smo danas sada ti stariji, zreli smo i naučili smo sve, tako će i ovi mladi. Nemam straha ko će i šta će ovdje raditi, ovdje će biti i sretnog života i vrijednih ljudi, kao što je i dosad bilo“, smatra on.
Sve te godina aktivizma i rada s različitim generacijama polučile su Udruženje „4T“, na čijem čelu se nalazi Mustafa.
„To ‘4T’ znači tolerancija, talenat, tradicija i Tarevci. Sproveli smo brojne projekte i aktivnosti. Znamo šta hoćemo, a samim time smo u prilici da kroz naše aplikacije uvezujemo ljude. Ja po porijeklu pripadam porodici koja ima genezu iskrene namjere i pozitivnog djelovanja u zajednici.
Imamo nesreću koju smo imali, trebalo se angažovati i dati doprinos da bi što brže počeli živjeti zajedno. Ono što bi svako od nas morao znati jeste da smo mi mala zemlja i svi kad se saberemo, koliko god mi htjeli biti ponosni, mi smo jedni drugima potrebni. Ljudi koji ovdje žive nisu ni svjesni koliko liče jedni na druge u ponašanju i svemu“, kaže Mustafa.
Lako je raditi sa ženama
U projektima njegove nevladine organizacije posebno mjesto zauzimaju žene. Jedan je od rijetkih bosanskohercegovačkih muškaraca koji se zalaže za ženska prava, a za naš portal objasnio je i zašto:
„Kao student bio sam na jednom vjenčanju gdje sam čuo sljedeću rečenicu: ‘Prava muža i žene su regulisana zakonom o porodici, ali ako dođete u situaciju da vaše odnose čuva zakon onda nećete biti sretni u životu, međutim, ako nađete vašu formulu da se međusobno poštujete, da vam ne treba zakon kao posrednik između vas, vi ćete živjeti u ljubavi i sretno.
Postoje zakoni, postoji pravo, ali postojimo i mi ljudi. Razlikujemo se fizioloških, ali se ne razlikujemo socijalno, niko nema većih ni manjih prava. Razlikujemo se po sposobnostima onoliko koliko možemo dati veći ili bolji doprinos da svi sretnije živimo, ali nikako da bi jedne druge ugrožavali i uzimali tuđa prava. Vrlo je lako raditi sa ženskom populacijom i ne samo lako nego zanimljivo zato što su žene izuzetni partneri u projektima, poduzetnije i iskrenije nego muškarci“.
Ovaj neumorni aktivista, osim velikog srca, humanosti i predanosti posjeduje i ljubav prema drvetu i metalu. U svom selu ručno je napravi repliku sarajevskog Sebilja.
„Mislim da sam tu sklonost za zanate povukao od mog oca, koji je bio darovit za više zanata. Mene u majstorijama ima i u radu s drvetom i metalom. Imali smo taj bunar koji je imao sve neke razvojne faze. Godine 921. kada je donesena odluka da se radi prva škola u Tarevcima, mjesni odbor je donio odluku da uradi dva javna bunara. Jedan zbog škole, a drugi na javnoj raskrsnici jer tada nije bilo vodovoda. Kada je prošao gradski vodovod u Tarevcima onda je bunar izgubio na značaju.
Ja sam odlučio da po proporcijama sarajevskog Sebilja napravim prvi Sebilj u Tarevcima. Na kraju se dogodilo da je i drugi bunar koji je iskopan 923. godine, napravljen kao sebilj na inicijativu građana. Niko nije prošao kroz Tarevce da nije ponio vode iz tog Sebilja jer je apsolutno zdrava, čista i upotrebljiva“, otkriva Mustafa.
Iako uskoro odlazi u penziju kaže kako njegov aktivizam neće stati, te da je zadovoljan sa svim onim što je dosad uradio i da kada bi bio pitan da li će sve ponoviti, da bi opet živio isti život.
„Ja sam čovjek koji živi realan život. To znači da ne teče oko nas med i mlijeko. Došli smo na ovaj svijet da stvaramo. Imamo neke sposobnosti da uljepšavamo svoj i život ljudi oko nas. Danas treba rješavati jedan radni zadatak, sutra neki drugi i u mjeri koliko ih uspješno rješavamo u toj mjeri će naše zadovoljstvo biti veće. Je sam zadovoljan čovjek. Kad čovjek ima moje godine ima pravo da kaže: ‘Ja kad bih ponovio život, opet bih napravio život i aktivizam koji imam sad, potrošeno vrijeme i uloženu energiju u sve ono što sam do sada radio“, zaključio je.
