Četnički monstrumi su ih zatvorili u objekat lovačkog doma, a onda su kroz prozore na nedužne ljude bacali ručne bombe. Jedna, dvije, tri, četiri, pet…deset…Jauk, miris baruta, mesa i smrti, sve se stopilo u tih pet minuta užasa. Nakon toga asanacija…
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Pored lovačkog doma u Čajniču ‘92 zvjerski je mučeno i ubijeno 42 civila Bošnjaka.
Ovih dana ljudi su došli da obilježe godišnjicu stradanja i ništenja najmilijh.
I svih ovih godina dočekivao ih je sramotni muk komšija Srba i lokalne zajednice. A onda je taj muk narastao, raširio se, razgranao i danas su ljudi na zidovima lovačkog doma mogli pročitati grafit koji su ispisale zvijeri-Kolji balije!
Tako je to kad se bezmalo tri decenije njeguje kultura obmane, laži, poricanja i negiranja zločina. Ovo je terenski prikaz socijalne patologije kojom je srBska politika inficirala svoj narod. Ovo je kastracija empatije, pravdanje zločina i projekcija zločinca u žrtvu. Kolji balije, opetovano u grafitu uokvirenom krstovima na mjestu ubijanja Bošnjaka, samo govori o 30 godina političke srBske siturianosti na pogrešnoj strani istorije koja se poput košmarnog sna ponavlja. Iznova i iznova.
Tamo su ubijeni ljudi, zaboga!
Ubistvom Bošnjaka borimo se protiv zaraza
Ali kako objasniti sebi i svijetu ovakvo ubistvo baš te empatije? Kako objasniti normalnom ljudskom umu realizovanu i u zidu ispisanu mogućnost potencije zločina? I postoji li nekakva teorijska potka, koliko god ona nastrana bila, po kojoj zločinci i zastupnici zločinaca do srži obesmišljavaju zdrav razum?
Da, naravno da postoji. I za to postoji pisani trag! Ma šta pisani, publikacijom dokumentovani, sve ukoričen ne bi li simulirao naučni rad.
E pa ljudi moji, stigao je i taj “naučni rad” iz RS-a o prirodi masovnih grobnica u kojima su skončali nesrbi u genocidu i masovnim zločinima.
U najnovijem smeću autori Miroslav Baljak i Dragan Đokić iz nekakvog Istraživačko-edukacijskog centra Zvornik kažu:
“Grobnice su humana i higijenska obaveza Vojske RS-a, a ne skrivanje zločina”
Pa pojašnjavaju:
“Cilj je izbjegavanje zaraza i naknadnih ljudskih žrtava..”
Dakle, ubistvo Bošnjaka, masovno ubistvo nesrba bilo gdje na teritoji BiH bila je borba protiv zaraze?! Jer kako drugačije objasniti ubijanje nevinih ljudi, civila koje je neposredno potvrđeno i u ovoj tzv. studiji, nego da je to prevetniva od zaraze za Srbe. Samo prvi čin ništenja prije asanacije.
Šta reći? Koju silu zazvati da kazni monstrume? Kako zdravom razumu ovo privesti i prevesti??? Ne, ne, nema tu više pomoći!!!
I pomoći odista nema, ali ima analize diskursa zla u koji je situriana ova monstruoznost. Naprvo, riječ je o nedavno objavljenom radu koji je prikazan u jednako ridikuloznoj i sramnoj publikaciji „Srebrenica, stvarnost i manipulacije“. Rad potpisuju gore pomenuti Miroslav Baljak i Dragan Đokić, nekakvi kvaziprofesori, ali je Baljak itekako oficir, major Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Da, da dobro ste pročitali i zato nemojte niti jednog trenutka odricati nominalnu opasnost ovog njihovog smeća od «naučnog rada» u kojem se o masovnim grobnicama iz devedesetih govori kao o “asanaciji bojišta, humanoj i higijenskoj obavezi Vojske Republike Srpske.”
A pun naziv smeća, koje je naučnim radom prestavljeno je “Asanacija bojišta – humana i higijensko sanitarna obaveza VRS, a ne čin skrivanja zločina». Kao što rekoh potpisuju ga ni više ni manje nego doktor Đokić i oficir Baljak koji je na stalnom oficirskom radu u OS BiH.
Ako iko zna kako se poštuje Ženevska konvencija to su oni. Ili bi trebali biti. Ali šta sad, svima se desi da se praksa otme kontroli i siluje teoriju.
Robovi iz štala prije asanacije
Tako je u tom srBskom nacionalističkom narativu zla nastao i srebrenički genocid i svi zločini pojmljivi i manje pojmljivi ljudskom umu od Prijedora do Trebinja, pa eto i zločin u gore pomenutom Čajniču. I sva objašnjena su stala u jednu rečenicu, više prostu, a manje proširenu-Otelo se, jebi ga!
Obljetnica u Čajniču je baš svježa, naime 20, maja su srpski vojnici odlučili da pobiju bošnjačke civile-zarobljenike koji su bili u lovačkom domu na Mostini, dvadesetak kilometra od Čajniča.
A za one koji ne znaju, Čajniče izolovano, tamo daleko prema Crnoj Gori, bilo je poprište svojevrsnog sadističkog eksperimenta, znanog kao mikrorobovlasništvo. Dosta «dobrih domaćina» Srba u svojim štalama, šupama i drugim objektima držalo je civile Bošnjake kao robove, koji su radili sve samo da ne budu ubijeni. Naravski u teoriji krvi i tla, ili asanacije kako je nazvaše doktori i oficiri, smrt je bila neizbježna. Pa su ljudi, lovljeni kao zvijeti cijelo proljeće ’92 u Čajniču, simoblički na kraju svojih života odvedeni u lovački dom na Mostini, gdje su i sprovđenje egzekucije.
Bomba po glavi stanovnika
A egzekucije su izvođene krajnje neuobičajeno. Budimo do kraja jasni, bila je to jedna velika egzekucija u kojoj su ubijena 42 čovjeka. Četnički monstrumi su ih zatvorili u objekat lovačkog doma, a onda su kroz prozore na nedužne ljude bacali ručne bombe. Jedna, dvije, tri, četiri, pet…deset…Jauk, miris baruta, mesa i smrti, sve se stopilo u tih pet minuta užasa. A onda su neljudi ušli i rafalima dokusurli preživjele. Koliko je to ljudskom mozgu strano! Koliko li je to zla u nekoliko minuta!
Ali, nije neko zlo, ako ste suludi teoretičari zavjere poput gore pomenutih Baljka i Đokića, koji nam 27 godina nakon masakra daju uputstva i šta raditi dalje, nakon ubijanja. Kako spriječiti smrad kostiju i mesa, da ne ugrozi «slobodne ljude» u ovom slučaju Srbe. Stvar je jednostvana, teoretišu umstvenici, koji pišu dalje preporuke:
«Leševi se sahranjuju bez sanduka, redaju se po slojevima jedan do drugog, svaki sloj se zasipa dezinfekcionim sredstvom i zemljom visine 0,5 – 0,75 metara, a iznad nivoa humka visine jedan metar. Humke se vidno obilježavaju kao masovne grobnice» – preciziraju njeni autori. Tako jednostavno, lako i nonšalantno, kao da je riječ o receptu za kolače.
Sad jeste da su ubijeni Bošnjaci, koji i nisu baš ljudi u srBskoj-lineovoj skali živog svijeta, ali trebalo je tijela asanirati i u Čajniču, da se koje dijete ne zarazi. Ružno je to. Jer, ljeto je bilo vrelo i šta sad da se usčuje svo ono meso 42 tijela u raspadanju?
Onda su u «asanacionom humanom» piru sve te kosti sa mesom, doslovno smiješanim mesom zakopane. Prije toga dezinfikovane. Sve po propisu. Otkopane, pa opet zakopane. Dezinfikovane. I opet tako… I na koncu, opet zakopane. A vidite o čemu se radi, ovi vojnici serBski u Čajniču samo su revnosnije od drugih, od bilo koji drugih, bilo gdje na svijetu vršili asanaciju i humanitarno-higijensku obavezu, kako danas preporučuju autori «naučne studije».
Asanacija Mehmeda Fazlagića
Zapravo, toliko su dobro radili svoj posao da većina posmrtinih ostataka nikada nije pronađena, a oni koji su otkopani, bili su neprepoznatljivost svega i svačega. Smješa je to, kojoj je oduzet život, 20. maja 1992. godine u Čajniču, smješa, kojoj je nakon ubistva bombama oduzeto posthumno dostojanstvo i smješa kojom su u tzv. asanacionim radovima oduzete bilo kakve šanse da se ikada pornađu i identifikuju barem kao kosti pobijenih ljudskih bića. Da im potomci i rodbina obezbijede dostojanstvenu sahranu.
Da li se autorima tzv. humano-higijenske-asanacije desilo nekada nešto loše u životu?
Nije. Izgleda.
Sigurno se nije desilo Baljku i Đokiću da kao dječaci gledaju kako im vojnici odvode oca u smrt, u onu zlokobnu Lovačku kuću nadomak Čajniča. Njima, eto nije, ali devetogodišnjoj Nirzami Fazlagić, zato jeste: «Kad smo došli pred zgradu otac mi je rekao da ostanem po strani da me ne vide i da će on brzo doći. Ja sam se prislonula uz zid, gledala i čekala. Kako je babo prilazio zgradi u tom momentu su dva muškarca obučena u vojna odjela, u punoj ratnoj spremi povikala ‘Pa Fabijane, neka si nam došao, nismo te mogli uzeti kući od tvoje djece’. Zgrabili su ga ispod ruku, jedan od njih ga je udario nogom, a onda su ga odveli. Uzaludno sam čekala da se vrati, plakala, ali nije dolazio…», opisuje Nirzama svoj posljedni susret sa ocem Mehmedom (Fabijanom) Fazlagićem te ’92 godine.
A Mehmed je toliko «dobro» higijenski asaniran, da mu se do dan danas niti za jednu jedinu kost ne zna. I džaba sve DNK analize, uzorci, forenzička istraživanja… Na terenu muk. Naprosto, je «humana i higijensko -sanitarna obaveza» Vojske Republike Srpske bila jača od svega.
A ta higijesnko-sanitarana obeveza traje do dan danas. Nema VRS-a, ali ima ta obaveza i postoje ljudi koji je barem teoretski kazuju. I mislite da su zločinci odistinski barem na ovom svijetu odslužili kaznu? Jok! Eno ih hodaju po Čajniču utjerujući strah u kosti malobrojnim Bošnjacima povratnicima.
Sanitarna Kornjača
Tako je osuđen jedino Milun Kornjača i to na sedam godina te Milorad Živković, načelnik Stanice javne bezbjednosti Čajniče koji služi zatvorsku kaznu od pet godina jer je naređivao hapšenja civila i lično u njima učestvovao. Duško Kornjača, ‘gospodar života i smrti’ u Čajniču tokom ratnih godina nedostupan je pravosudnim institucijama, a prema nekim saznanjima nalazi se u Novom Sadu. Čisto ili što bi gore pomenuti «naučnici» rekli potpuno higijensko-sanitarno u skladu sa doktrinom Vojske Republike Srpske i njenih ideologa.
A kad se ovako poslože stvari, jer ne mogu nikako drugačije, onda je zdravom razumu u inat najlogičnije da se na zloglasnom lovačkom domu, 27 godina poslije, porodice preživjelih dočekuju sa-Kolji balije!
