Šetaj slobodno naziv je mobilne aplikacije za prijavljivanje seksualnog nasilja (www.setajslobodno.com; može se preuzeti i na Google play storeu), a sakupljeni podaci će se koristiti za podržavanje preventivne poltike. Ukoliko putem ove aplikacije prijavite nasilje, osim što će ga evidentirati, aplikacija će vam prikazati i najbliže sigurne kuće i institucije koje mogu pružiti pomoć žrtvama nasilja. Izrađena je u saradnji fondacije Heinrich Böll Stiftung sa regionalnim organizacijama koje su kreirale originalnu aplikaciju #walkfreely u namjeri da se omogući sigurnije prijavljivanje nasilja i alarmiranje u okruženje u kojem se nasilje češće dešava.
Marion Kraske, direktorica fondacije Heinrich Böll Stiftung, pojašnjava da aplikacija omogućava lakše praćenje prijavljenih slučajeva nasilja, kao i izvještavanje, a sve u cilju kreiranja što efikasnijih preventivnih mjera. Drugi osnovni cilj je ponuditi ženama platformu za pomoć u slučaju opasnosti.
Kamo nakon izlaska iz sigurne kuće?
Omogučiti osobama koje se odluče prijaviti nasilje da vide da postoje utočišta, kako kaže Sabiha Husić, direktorica Udruženja Medica iz Zenice, jako je važno.
“Dešava se da, ako se prijavi nasilje nekoj instituciji koja nije osjetljiva na pitanje rodno zasnovanog nasilja, to često bude zadnji kontakt i prijavljivanje, jer žena ili djevojčica misli da nema više izlaza. Naišla je na neku blokadu. Međutim, hoću da vjerujem da će sa ovom aplikacijom kontaktirati i sigurne kuće, koje im stoje na usluzi, a onda ih upoznati ko im sve i na koji način ima obavezu da pomogne”, kaže Husić, naglašavajući da se podrška, zbrinavanje i zaštita žrtava nasilja ne mogu prepustiti nečijoj slbodnoj volji. Nasilje je krivično djelo i mora biti sankcionisano, a žrtvama se mora pomoći.
Aplikacija bi trebala ohrabriti i žrtve nasilje i svjedoke da prijavljuju zlostavljače, što bi posljedično trebalo dovesti do toga da nadležne institucije zaista kreirajzu politike i zakone koji prate potrebe žrtava. Jedna od tih potreba je i siguran smještaj nakon boravka u sigurnoj kući. Nerijetko se događa da žrtve nasilje nakon izlaska iz sigurne kuće nemaju izbora, pa se moraju vratiti u zajednicu u kojoj su zlostavljane.
“Žrtve u sigurnoj kući, uglavnom, mogu ostati šest mjeseci, u određenim situacijama i malo duže. Ali, žena treba imati pravo na izbor, ne da se vrati tamo gdje je preživjela nasilje, nego da joj država i sistem obezbijede da, nakon poravka u sigurnoj kućem može nastaviti samostalno svoj život. Znam da je taj process dugoročan, ali moramo prepoznati problem i rješavati ga korak po korak. Vjerujem da ćemo ove statistike koristiti kao argumente i prema institucijama, jer da je samo jedna žrtva nasilja, ona zaslužuje da dobije dostojantvenu podršku”, naglašava Sebiha Husić.
Događalo se da, zbog nametnute izolacije, policijske patrole ne žele izaći na teren po prijavljivanju nasilja.
U Bosni i Hercegovini funkcionira osam sigurnih kuća, od koje je pet u Federaciji BiH, a tri u Republici Srpskoj. Finansiranje sigurnih kuća u FBiH nije sistemski riješeno, iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici iz 2013. godine jasno nalaže da finansiranje rada sigurnih kuća treba da bude osigurano sa nivoa Federacije 70%, a sa nivoa kantona 30%. Vlada FBiH do danas nije prihvatila svoju obavezu, pa finansiranje sigurnih kuća u Federaciji ovisi o sposobnostima osoba koje ih vode da pronađu sredstva.
“To, naravno, nije nikakva sigurnost. Tražimo i očekujemo da će Vlada FBiH ozbiljno razmisliti o svojoj obavezi da pruži finansijsku potrporu za sve sigurne kuće, koje pružaju sveobuhvatnu individualiziranu podršku žrvama nasilja“, naglašava Sabiha Husić, uz pojašnjenje da je, kada je riječ o kantonima, situacija različita od kantona do kantona. Kao primjer dobre prakse navodi Zeničko-dobojski kanton.
„Ta prakse je počela još 2010, prije nego što je donesen zakon zakon koji obavezuje finansiranje sigurnih kuća. Tada smo napravili model finansiranja, zasnovan na modelu solidarnosti, sufinansiranja i zbrinjavanja u sigurnu kuću, prema kojem kanton sufinansira 30 posto troškova na godišnjem nivou, lokalna zajednica 30 posto, a Federacija 40 posto. Lokalne zajednice i kanton su nas podržavali sve do 2013, kada je spomenuti zakon oslobodio lokalne zajednice od obaveze participiranja u finansiranju sigurnih kuća“, pojašnjava direktorica Medice, navodeći da sigurne kuće više ne mogu moliti za finansijska sredstva da bi pružili podršku žrtvama nasilja. Dodaje da su njihove kolegice u Republici Srpskoj otišle nekoliko koraka ispred, Vlada RS-a je obezboijedila sredstva za finansiranje sigurnih kuća.
„Možda ta sredstva kasne, ali su obezbijeđena kroz budžete. U FBiH se mora svake godine aplicirati na javni poziv koji raspisuje nadležno ministarstvo“, kaže Husić.
Problem predstvlja i to što se sredstvima dobivenim preko javnog poziva ne mogu finansirate plate stručnjakinja koje rade u sigurnim kućama. Zakon postoji, ali nema sankcija ukoliko ga se ne implementira. Prema riječima Sabihe Husić, radi se od o nešto više od 300 hiljada maraka po sigurnoj kući na godišnjem nivou.
Kako policija tretira nasilje?
Jedna od posljedica pandemije COVID-19 je porast nasilja u porodici. Iako se broj poziva povećao, postalo je teže pružiti pomoć, a neke sigurne kuće nisu mogle primiti nove štićenice. Problemi sa kojima su se suočavale sigurne kuće bili su različiti, od toga da nisu mogli obezbijediti higijenska i dezinfekcijska sredstva, do toga da nadležne institucije nisu radile svoj posao. Medica je tokom pandemije primila 40 žena.
„Problem je što druge institucije nisu radile, centri za socijalni rad i policija. Po sadašnjim procedurama, u sigurnu kuću ne možemo direktno primiti žrtvu nasilja, čak i kada prepoznamo nasilje“, ističe Sabiha Husić.
Događalo se da, zbog nametnute izolacije, policijske patrole ne žele izaći na teren po prijavljivanju nasilja. Medica je tražila da izolacija ne smije biti porioritet u odnosu na nasilje. Konačno je izdata naredba da slučajevi nasilja moraju biti tretirani onako kako zakon propisuje. Po pozivu se mora izaći na teren, napraviti uviđaj i održavati kontakt sa sigurnom kućom, ukoliko je potrebno da žrtva bude zbrinuta.
„Imali smo takvu situaciju na pordručju Srednjobosanskog kantena. Žena je nekoliko puta zvala policiju, nije bilo odziva Nakon toga, mi smo direktno kontaktirale policiju i patrola je izašla na teren“, kaže Husić. Kaže i da su sigurne kuće, ukoliko dođe do najavljivanog drugog talasa pandemije, spremnije nego u martu.
Oko 50 posto žena u BiH, prema podacima koje je iznijela fondacija Heinrich Böll Stiftung, doživjelo je neki vid nasilja. Aplikacija Šetaj slobodno trebala bi pokazati nadležnim insitucijama da u praksi moraju imati nultu toleranciju na nasilje.
