Drugačija je Srebrenica. Mnogo je više gužve nego obično. A opet, osjeti se neki pritisak tišine. Prepuna je novinara, nasuprot jednostavnih ljudi koji su umorni od julske pažnje, a svih ostalih mjeseci prepušteni svojim nevoljama. Statistika naspram života. Brojevi umjesto identiteta. I dubine prenaglašenih emocija, protkane nemirima – riječi su kojima Valentina Gagić-Lazić iz Udruženja “SARA-Srebrenica” opisuje 11. jul, datum kada je počinjen genocid u Srebrenici.
Naime, danas se obilježava 25. godišnjica od dana kada su policijske i paravojne formacije iz Republike Srpske i Srbije na području Srebrenice ubile 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
O 11. julu, životu u Srebrenici i prilikama koje ovaj grad, 25 godina kasnije, pruža mladima za Interview.ba, uz Valentinu Gagić–Lazić, govore Dragana Jovanović, osnivačica i predsjednica Udruženja “Prijatelji Srebrenice” i Stanojka Tešić iz Udruženja “Forum Žena” iz Bratunca.
Valentina nam otkriva kako izgleda život u Srebrenici tokom dana koji nisu julski.
– Srebrenica je, ustvari, ispod površine svakodnevice prepuna tuge. Uz prekrasnu prirodu i bogato kulturno naslijeđe, suočavamo se sa činjenicom da je više nebrige nego istinske posvećenosti da bilo šta krene naprijed. Izostaje suočavanje s onim što je neophodno kako bismo međuljudske odnose gradili na zdravim temeljima. O prošlosti se ovdje ćuti, ili se govori između četiri zida. Najčešće o krivici “onih drugih”. Komšiluk je sveden na nekoliko osoba, jer je sve manje opredjeljenih da ostanu ovdje. Politička previranja, korupcija, kriminal, nerad odgovornih, lični interesi prije kolektivnih, ali uvijek kolektivne krivice protkane govorom mržnje… Sve to je prevelik teret stanovništvu, posebno mladima u iscrpljenom gradu. Iscrpljeni od bezbroj neusklađenih narativa iz prošlosti i od nemoći da dostojanstveno žive od svog rada, ljudi odlaze – objašnjava nam Gagić–Lazić i dodaje da ne treba zaboraviti da, uz sve to, Srebrenicu čine i prirodne ljepote, kao i čestiti ljudi koji ni po čijim ranama ne kopaju.
No, cjelokupna situacija dovela je do toga da, kako to Gagić–Lazić ističe, budućnost u Srebrenici vide samo politički podobni.
– Za one koji uzore vide u “liderima” koji predstavljaju narod, radna mjesta se, uglavnom, izmišljaju preko noći. Za slobodne ljude prilike nema, pa čak ni podrške ako bi priliku sami stvorili. Talentovani mladi ljudi svoju budućnost vide u okruženju koje podržava njihov napredak. Odlaze da se obrazuju i rijetki su oni koji se vrate. Ne zato što ne žele, već što nemaju prilike da koriste svoj potencijal, koliko god on bio usmjeren na dobrobit zajednice – objašnjava ona.
Ne krije da nije optimistična kada je budućnost Srebrenice u pitanju.
– Teško je pričati o budućnosti kada je sadašnjost razapeta . Morala bih zatvoriti oči. Na dugo. A opet više bih se fokusirala na svoje želje nego na projekciju realnosti. Ako se beskraj zajedničke energije ne usmjeri na ekonomiju i na ljude, Srebrenica će biti grad-spomenik. Osakaćen i bez života. Želim da vjerujem da će u Srebrenici za 25 godina biti život koji će zagrliti svaku tugu dok se u sreću ne pretoči. Sve izvan toga strah bi mi okamenilo – kaže Gagić–Lazić.
Njeno mišljenje, kada je o ovom pitanju riječ, dijeli i Dragana Jovanović.
– U Srebrenici postoje inicijative, nevladine organizacije, programi i sadržaji, ali se bojim da je sve manji broj stanovnika. Teme na ovom području se ne tiču života pojedinca, nego su to neke političke teme i mislim da još dugo nećemo izaći iz toga. Ljudi nisu fokusirani na individualni rast i razvoj i na ono što mogu. Teme kojima se ova sredina bavi nisu dobre za mentalno zdravlje mladog čovjeka, ali ni bilo kojeg drugog stanovnika. Kada je Srebrenica u pitanju, zaista mislim da bi morao da se desi neki suštinski preokret kako za 20 godina ne bi u potpunosti bio grad duhova – objašnjava Jovanović.
Kroz posao kojim se bavi Dragana ima kontakt s mladim ljudima iz Srebrenice koji, po nepisanom pravilu, svoju budućnost ne vide u ovom gradu.
– Srebrenica je jedna velika scenografija u kojoj smo mi ličnosti u nekoj postavci. Život je definitivno drugačiji u odnosu na život drugih stanovnika BiH. Mislim da ljudi u Srebrenici imaju osjećaj da su u “gradu duhova”, te osjećaj uzaludnosti. Mi pričamo s mladim ljudima i malo ko planira da se vrati nakon završenog fakulteta. Ima mnogo talentovane i pamentne djece koja ne vide svoju budućnost ovdje, a čak i kad se vrate imaju prilično slabu perspektivu. Mislim da je u fokusu politika, a ne život običnog čovjeka. Već po tome se vidi da to nije normalan život – dodaje Jovanović i objašnjava da bi mladi trebali biti jake individue s posebnim stepenom nezavisnosti i vjere u vlastitu snagu ukoliko žele da žive u ovom gradu.
Ona ističe da je 11. jul ove godine u Srebrenici drugačiji u odnosu na prethodne.
– Ova godina je specifična zbog pandemije korona virusa. Osjetno je manji broj ljudi koji dolaze iz dijaspore, a kada je riječ o medijima njih je tek malo manje u odnosu na prethodne godine. Osjeti se strah od korone. Svi mi živimo s imenom Srebrenice svaki dan, ali eto 11. jul je definitivno poseban za sve stanovnike, i jedne i druge etničke grupe – kaže Jovanović i dodaje da bi u budućnosti trebalo raditi na razvoju dobrih susjedskih odnosa između Srebrenice i Bratunca, što, po njenom mišljenju, može dovesti do napretka ove sredine.
Saradnja među gradovima i opštinama ove regije ključ je napretka i po mišljenju Stanojke Tešić.
– Bilo bi dobro da se nakon 25 godina fokus stavi na svakodnevni život građana u ovoj regiji. Opštine Srebrenica, Bratunac i Vlasenica su, sa sredstvima s kojima raspolažu, u grupi nerazvijenih opština. Sam pojam “nerazvijene opštine” govori o povećanom siromaštvu. Međunarodne organizacije su pomogle u obnovi infrastruktute, u obnovi kuća i stvaranju plantaža voća i povrća, te u razvoju mljekarstva. Stanovništvo ove regije je, uglavnom usmjereno na poljoprivrednu proizvodnju – objašnjava ona i dodaje da je su opštine ove regije, nažalost, u fokusu samo tokom obilježavanja stradanja.
I ona dijeli mišljenje prethodnih sagovornica, po kojem mladi ljudi u Srebrenici teško mogu pronaći razlog za ostanak.
– Mladi ljudi, nažalost, ne vide svoju budućnost u regiji Srebrenice jer nije izvjesno njihovo zaposlenje, a to im onemogućava zasnivanje porodice i planiranje budućnosti. Za sve ove godine nije napravljen ozbiljan pristup kroz strategije iako je Srebrenica prije rata spadala u red razvijenih opština – objašnjava Tešić .
No, uprkos cjelokupnoj situaciji, ona je jedna od onih ljudi koji vjeruju u bolju budućnost Srebrenice.
– Vjerujem da će politički predstavnici s lokalnog, entitetskog i državnog nivoa napraviti ozbiljan pristup kada je riječ o razvoju ove regije koja će, možda, dati više prilike novim generacijama – zaključuje Tešić.
Ovaj tekst je urađen u okviru kampanje Srebrenica 25 koji se sprovodi uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH, a implementira ga Fondacija INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.
(Interview.ba)
