Prema istraživanju Harvarda, Bosna i Hercegovina je vodeća tranzicijska zemlja čiji BDP bi godišnje u prosjeku mogao iznositi čak 4,07 posto, te bi u zaostatku za njom bile Hrvatska, Slovačka, Češka, Sjeverna Makedonija… Ipak, direktor Ekonomskog instituta Bijeljina i ekonomski analitičar Aleksa Milojević, u intervju za naš portal kaže da je ovoliki optimizam nejasan, posebno s obzirom na to da ekonomsko propadanje naše zemlje traje već 20 godina. On je pojasnio i pokazatelje koji su utjecali na ovakvu prognozu, pojasnio bitnost države kao najvećeg akcionarskog investitora preduzeća, te je komentarisao i utjecaj koronavirusa na ekonomiju država.
MILOJEVIĆ: Mislim da mi obični ljudi više uopšte ne znamo šta je korona, je li to virus ili projekat. Ali, sigurno je da snažno iscrpljuje ekonomiju, ne znajući šta nas čeka u budućnosti, do kada će ovo trajati i kojim intenzitetom. Da li je to zaista početak projekta uništanja nekoliko milijardi ljudi i već poznate najave satanista da im je potreban samo jedan veliki rat da bi uspostavili svjetsku vladu? Da li se krenulo u tom pravcu – da se izaziva povećana nezaposlenost, siromaštvo, glad koja je već sada u porastu da bi se izazvale zategnutosti, neredi i izgleda željeni rat?
INTERVIEW.BA: Istraživanje Harvarda procjenjuje da će BDP naše zemlje u prosjeku godišnje rasti 4,07 posto godišnje, što je, recimo, duplo više od susjedne Hrvatske. S obzirom na trenutnu situaciju, da li je ovakva prognoza suviše optimistična, koji su njeni temelji?
MILOJEVIĆ: Potpuno je nejasan ovoliki optimizam Harvarda. U ovoj prognozi se Bosna i Hercegovina, kao težak hronični ekonomski bolesnik, pretvara u ekonomskog atletu koji ima najduži razvojni korak u regionu sa prirastom BDP-a od čak 4,07 posto, što je neupredivo više od ostalih.
Nejasno je kako će se ekonomsko propadanje, koje traje preko 20 godina, pretvoriti u ovoliku uspješnost.
Sada ostvarujemo stopu rasta BDP-a od 2,6 posto koja je skoro tri puta manja od one prije 20 godina. Ili prosječna stopa rasta 2000-2010. godine je bila 7,7 posto, a u poslednjoj deceniji (2010-2020) iznosi 3,6 posto. Ubrzano se propada u sve veći dug koji snažno iscrpljuje domaću ekonomiju. Svako novo zaduživanje obara prirast BDP-a, a povećava otplatu.
Prije deset godina zarađivali smo dvije, a vraćali jednu KM – sada obrnuto.
Zarađujemo jednu, a vraćamo dvije, odnosno, prirast BDP-a je jedna, a vraćamo dvije milijarde KM. Širom je otvoren problem duga u budućnosti. Naš dug se nikako ne može izjednačavati sa dugovima zemalja koje imaju svoje emisione banke. Tako se samo pogrešno zovu istim imenom, ali je njihov unutrašnji ekonomski sadržaj potpuno različit. Njihov je dug unutrašnji i može se istopiti u inflaciji, uz svakako, posledice na smanjenje ekonomske aktivnosti i preraspodjelu bogatstva da štetu pretrpe banke odnosno štediše.Ali, nema oticanja bogatstva u inostranstvo po osnovu otplata.
Kod nas je drugačije – naš dug je inostrani i težina otplata je u porastu. Povećani odlivi (otplate) u odnosu na priticanje novca (prirast BDP) povećava deflaciju u kojoj živimo već četiri godine što je neviđen ekonomski luksuz. Zna se da je deflacija najteža ekonomska bolest koja najpotpunije uništava privredu, jer preduzeća, zbog pada cijena proizvodima, ne mogu njihovom prodajom, da vrate uloženo. I privreda propada, radnici ostaju bez posla, raste siromaštvo.
Poseban problem deflacije je što ona diže vrijednost novca pa su otplate sve skuplje. Povećava se oticanje materijalnog bogatstva što povećava siromaštvo i sputava razvoj. Kada se sve ovo ima u vidu, krajnje je nejasan ovoliki optimizam Harvarda o našem tako uspješnom budućem razvoju.
INTERVIEW.BA: BDP godišnje obično iznosi oko tri posto, nije se mijenjao zadnjih godina u BiH. Koji su pokazatelji onda uzeti u obzir tokom ovakve prognoze?
MILOJEVIĆ: Svoju prognozu Harvard temelji na našoj visokoj dodatnoj vrijednosti, obilju kapitala i obilju jeftine radne snage. Do podataka o visokoj dodatnoj vrijednosti vjerovatno se došlo gledajući podatke o našoj poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu čija dodatna vrijednost u bruto proizvodnji iznosi 42 kod, a kod vađenja rude i kamena čak 57 posto. Jasno je da primarna proizvodnja ima visoku dodatnu vrijednost zasnovanu na izdašnosti prirodnog faktora.Ali, u strukturi tih proizvoda visoko je učešće suptance, materijalnog, a takvi proizvodi imaju nisku tržišnu cijenu. Kada bi razvoj nerazvijenih bio moguć na njihovoj visokoj dodatnoj vrijednosti, koja potiče od njihovih prirodnih bogatstava, problem svijeta, odnosno problem nerazvijenih, bi bio riješen, samo kada im se putem niskih tržišnih cijena njihovih proizvoda ne bi oduzimala ta njihova prirodna bogatstva.
Visoka dodatna vrijednost, kao faktora razvoja, vezana je za visoke tehnološke nivoe, za razvijene, gdje učešće plata (dodatna vrijednost) značajno nadilazi učešće materijalnog. A što je učešće plata veće, odnosno što je veći tehnološki nivo proizvoda, i tržišna cijena takvog proizvoda je u porastu. Tu je dodatna vrijednost u kvalitetnom ljudskom radu, a ne u prirodnom činiocu, što su dva potpuno različita ekonomska kvaliteta. Dodatna vrijednost u našoj prerađivačkoj industriji je svega 18 posto, što jasno govori o njenom jadnom ekonomskom položaju i tako niskom nivou tehnološke prerade.
Ocjena da imamo obilje kapitala, što je jedan od razloga ovog razvojnog optimizma,vjerovatno je zasnovana na visokoj štednji. Izgubila se iz vida činjenica da ta sredstva ne mogu u privredu jer nisu u stanju da savladaju svojinski ograničavajući prag.
Kod nas u privredi vlada individualna privatna svojina i takva nije u stanju da usisa ogromnu štednju od čak oko 12 milijardi KM.
Jedina mogućnost da ta sredstva krenu prema privredi je da se promijeni svojina, da se u naš privredni sistem uvede masovna akcionarska svojina, izgrade krupna akcionarska društva, koja pretpostavka se u ovoj prognozi ne razmatra. Slično se odnosi i na obilje radne snage, koji zaključak se izveo vjerovatno na podacima o visokoj nezaposlenosti.
Istina je na sasvim drugoj strani. Mi nemamo obilje kvalitetne radne snage, a visoka nezaposlenost je posledica naše nerazvijenosti koja se ne može riješiti povećanim zapošljavanjem jer za povećano zapošljavanje nije sposoban privredni sistem da to učini. Kvalitetna radna snaga, ona koja je u stanju da obezbijedi potrebnu produktivnost, je uveliko otišla iz zemlje.
Ostala je manje kvalitetna radna snaga koja zbog svoje razrijeđenosti diže cijenu iznad svoje produktivnosti, što snažno potkopava privredu, u budućnosti sve više, pa se i s te strane, postavlja pitanje optimizma u ovoj prognozi.
INTERVIEW.BA: BiH napušta godišnje jako mnogo građana, plate su ispod prosjeka u odnosu na susjedstvo, sve je veći jaz između bogatih i siromašnih… Šta je to što koči nas u ekonomskom oporavku?
MILOJEVIĆ: Zapad svoj razvoj zasniva na masovnoj akcionarskoj svojini, gdje jedan posto krupnih akcionarskih društava stvara 80 posto bogatstva. U četiri posto društava sa ograničenom odgovornošću (srednja preduzeća) ostvaruje se 15 posto bogatstva. U ekonomski najnemoćnijoj individualnoj privatnoj svojini zarađuje se svega pet posto bogatstva, a u čak 95 posto ukupnog broja preduzeća. Ovo je svojinska i veličinska struktura privrede Zapada koja odnosi sve svoje ekonomske pobjede. Kod nas je, nažalost, drugačije.
Nakon privatizacije prodaje, nama je ostala samo ekonomski najnemoćnija privatna svojina da na njoj gradimo svoju budućnost koja na Zapadu, u povoljnom okruženju velikih, donosi svega pet posto bogatstva.
A kod nas, u ekonomskoj pustinji, bez prisustva velikih, da donese 100 posto bogatstva. Zaista nevjerovatno na takvoj svojinskoj pretpostavci stvara se projekcija ovolike ekonomske uspješnosti. Nejasno je zašto se u predmetnoj prognozi nije uzela i ova presudna privredno-sistemska pretpostavka koja je osnovno ograničenje našeg razvoja.
Naša kriza nije prolazna konjunkturna, to nije prolazno tržišno podrhtavanje tla. Naša kriza je duboka sistemska i udara u same temelje ekonomije i društva. Prije svega, u njene svojinske temelje, bez tog rješenja, razvoj jednostavno nije moguć.
Tek onda kada i kod nas kao na Zapadu država krene u izgradnju privrede, moguće je nadati se uspjehu.
Kada i kod nas, kao na Zapadu, država bude prvi i najveći akcionarski investitor, oko kojeg uloga se taka okupljaju i milioni malih akcionara, kao na primjer u slučaju Folksvagena, gdje država učestvuje sa svojim akcionarskim ulogom od 37 posto, oko kojeg se okupilo oko 6,5 miliona akcionara.
Slično je sa Renooom, Tojotom i tako redom. Drugo važno sistemsko ograničenje je država, njena nefunkcionalnost. Tri naroda, dva entiteta politička je asimetrija koja se teško savlađuje. Tu je i Predsjedništvo BiH kojeg nema ni jedna višanacionalna evropska zemlja. Treba pridodati i konstitutivnost bez teritorijalnosti, što je nepoznato Evropi. Sve su ta nesmirena politička žarišta koja nesmireno raspaljuju neracionalne nacionalizme i ne dozvoljavaju ekonomski razvoj.
INTERVIEW.BA: Sasvim je jasno da će koronavirus ostaviti ne samo zdravstvene, već i jake ekonomske posljedice, posebno u sektoru turizma i ugostiteljstva. Da li je moguć ekonomski oporavak?
MILOJEVIĆ: Mislim da mi obični ljudi više uopšte ne znamo šta je korona, je li to virus ili projekat. Ali, sigurno je da snažno iscrpljuje ekonomiju, ne znajući šta nas čeka u budućnosti, do kada će ovo trajati i kojim intenzitetom. Da li je to zaista početak projekta uništanja nekoliko milijardi ljudi i već poznate najave satanista da im je potreban samo jedan veliki rat da bi uspostavili svjetsku vladu? Da li se krenulo u tom pravcu – da se izaziva povećana nezaposlenost, siromaštvo, glad koja je već sada u porastu da bi se izazvale zategnutosti, neredi i izgleda željeni rat?
Izračunato je da su razlike u razvijenosti 1750 godine bile 1:2. U Evropi se malo bolje živjelo nego u Africi zbog obilja vode, zemlje, šume, što su tada bili osnovni faktori razvoja. Planeta je živjela u uravnoteženom siromaštvu. Mnogo se rađalo i mnogo umiralo, a stanovništvo je veoma sporo napredovalo, skoro ujednačeno u čitavom svijetu. A onda se u XIX vijeku ostvaruje najveće ekonomsko otkriće na Zapadu. Otkriva se masovna akcionarska svojina koju Zapad ljubomorno prisvaja za sebe ostvarujući izuzetan razvo i ostavljajući iza sebe ostatak planete na sve većem rastojanju, u sve većem siromaštvu.
U toj svojoj ekonomskoj premoći okreće se kolonizaciji manje razvijenih čime zaustavlja njihov razvoj. Znajući kolika je ekonomska premoć akcionarske svojine, Zapad sprečava njeno osvajanje i u postkomunističkim zemljama. U svom najuspješnijem hladnoratovskom pohodu, uspijeva da ih zaustavi u njihovoj namjeri privatizacije podjele i tako osvajanja masovne akcionarske svojine, namećući im privatizaciju prodaje da rasprodaju i uništa svoje privrede i tako da ostanu na najnemoćnijoj istorijski prevaziđenoj individualnoj privatnoj svojini na kojoj razvoj nije moguć, za šta su dobili naklonost domaćih izdajničkih vlada kojima je pojačano curila pljuvačka, uvidjevši da će rasprodavati tuđe. Na tom putu dugom 250 godina zapadnog širenja siromaštva (kolonijalizam), na ogromnom dijelu planete, izraslo je ogromno suvišno stanovništvo koje sada pritiska svom snagom posebno razvijeni Zapad č iji odgovor je, po onome što se čuje, u uništavanju nekoliko milijardi ljudi.
Poznato je da ekonomski razvoj vodi smanjenju stanovništva, čak njegovom nedostatku, na višim nivoima razvijenosti, čemu svjedoče današnji razvijeni.
Ali, Zapad neće tako da problem viška stanovništva, koji dopire iz pravca nerazvijenih, rješava njihovim razvojem. Prije svega, uklanjanjem kolonijalizma i širenjem akcionarstva i na ta područja, kao jedine pouzdane osnove uspješnog razvoja, što je i osnova ekonomskog i demografskog uravnoteženja. Izgleda da je sav problem današnjeg svijeta u pohlepi i sebičnosti moćnih.
