„Niko ne želi liječiti djevojčicu takvih roditelja“, glasila je jasna poruka direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebije Izetbegović. To je rečenica koja je zaboljela roditelje maloljetne djevojčice Nadin Smajlović koja boluje od tuberkuloze, ali i Sarajlije koje su organizovale proteste ispred ove ustanove pod parolom „Za Nadin“. Njeni roditelji Denis i Amina Smajlović su rekli da ljekari KCUS-a nisu željeli potpisati nalaz da je ne mogu liječiti da bi imali priliku aplicirati za sredstva u Fondu reosiguranja FBiH za liječenje van BiH. Denis je uhapšen te pušten da se brani sa slobode nakon što je pištoljem prijetio ljekarima KCUS-a da se potpiše saglasnost za premještaj u drugu bolnicu. Predstavnici te ustanove su rekli da će protiv majke Amine biti proveden krivični postupak, koja je inače uposlenica ove ustanove. Ona je podnijela prijave Tužilaštvu Kantona Sarajevo protiv nadležnih, a više o promjenama na KCUS-u i ukidanju dva odjela, muku bh. nadležnih o ovom slučaju i trenutnoj terapiji za Nadin, govorila je za naš portal!
INTERVIEW.BA: Na Kliničkom centru su ukinuta dva odjela, a na jednom Vi radite. Da li je to odmazda za Vaše medijske istupe?
SMAJLOVIĆ: Da, upravo radi toga. Sebija Izetbegović je organizovala sastanak sa ljekarima da joj moraju dati izvještaj za operacije, prijetila da će skroz ukinuti radna mjesta, doduše nije spominjala medicinske sestre, ali ljekarima jeste. Ukinula je moj i dječiji odjel, koji je jako bitan, pogotovo zbog prijevremeno rođenih beba. Znate li da kod jedne bebe koja se prijevremeno rodi, ako se ne obavlja oftalmološki pregled, može doći do krvarenja i nerazvijanja vida, sljepila? Vi ćete to ukinuti i napraviti državi da sutra ima slijepu djecu, osobe s invaliditetom, ukoliko se ne detektuje na vrijeme. Ovim treba da se bave ljudi koji su u tom kadru, koji se razumiju i koji su školovani, a oni šute od straha. Mene to ne zanima, već mi je ukinula radno mjesto, tako da mi je novo mjesto zamijenila kao obična medicinska sestra s koeficijentom završene škole, ali bez titule. Ja sam tek u februaru prošle godine potpisala novi ugovor na dvije godine, sticanjem okolnosti nažalost, može joj se. Kada je mogla javno reći da dijete neće biti liječeno, kada je javno iznijela da se 10 ljekara potpisalo koji su rekli da neće liječiti dijete zbog nekog straha, a prije bi se reklo zbog neznanja. Traže revidiranje dijagnoze klinike, a Federalni fond zdravstvenog osiguranja ima ugovor da šalju pacijente koje oni ne mogu da riješe dalje na tu kliniku. Zamislite, kažete onda da dijagnoza nije uspostavljena kako treba. Ukinut je dječiji odjel ambulanta i odjel koji sam potpisala kao prednji segment, sada je Klinika podijeljena na dva odjela – hospitalni i ambulantno – poliklinički.
INTERVIEW.BA: Elmedin Konaković je nedavno objavio kako je Klinički centar smanjio broj uposlenih za 400, kroz nekoliko godina, a problem je i odgođena sjednica Parlamenta FBiH o zdravstvu. Ko će liječiti našu djecu u budućnosti, imamo li stručan kadar?
SMAJLOVIĆ: Sreća pa se razumijem u nalaze, znam tematiku bolesti, nažalost radim i na Kliničkom centru, ali se pitam šta je sa majkama koji nisu u zdravstvu i koji se ne razumiju, nemaju adekvatnog ljekara da im objasni situaciju i dijagnozu, pa su primorani da istražuju to putem interneta ili da idu vani? Svaki put kada odlazim u Tursku, avion je pun avion djece koja se operišu, ortopedija i druge bolesti. Mi više nemamo stručnog kadra i što imamo, ne smijemo reći svoje mišljenje jer im prijeti da su neznalice jer nemaju uslove. Uštede i međuljudski odnosi su poremećeni, Aušvic je ništa šta je to gore!
INTERVIEW.BA: Prošla su dva mjeseca od podizanja Vaše tužbe zbog neliječenja Nadin. Ima li nekih novosti?
SMAJLOVIĆ: Otišla sam u Tužilaštvo KS da vidim ko je preuzeo moj slučaj. Dok sam čekala, zvao me portir i zamolio da se javim na telefon. Tužiteljica me ne prima u kancelariju, već me portir moli da se javim na telefon, a ona mi govori da razumije da sam zbog djeteta takva, te me pita da li sam dobila ikakav poziv. Nisam, jer je u svakoj normalnoj državi, tužilaštvo se uključi u roku od 24 sata. A prošlo je od 12.11. slučaja, istupa 14. 11. i podizanja naše tužbe dva mjeseca i nekoliko dana. Apsolutno se nisu oglasili. Ljekarska komora je odgovorila da se ne bave tim slučajem. Pa zašto će nam? Isti ljekari koji su potpisali neliječenje, rade i dalje, nema procedure ni sankcija, ni da se bilo šta uradi po tom pitanju, pa tako mogu odbijati svako drugo dijete da se liječe.
INTERVIEW.BA: Reakcija građana nije izostala, ai jeste nadležnih i javnih ličnosti. Kao roditelje, boli li vas ova šutnja?
SMAJLOVIĆ: Da, boli. Mi smo se obratili (op.a. Fadilu) Novaliću i nikada nismo dobili odgovor. Oglasio se Ombmusmen za ljudska prava, a razgovarali smo sa predstavnicima Vlade Kantona Sarajevo na čelu sa Edinom Fortom. Nijedna vjerska institucija se nije oglasila, nijedna estradna ličnost. Niko. Zašto? Zato što čuvaju interese. Islamska zajednica također nije. Ovo je samo politika, da se šuti i ne oglašava. Poznanici su me upoznali sa pritiscima u pojedinim vjerskim zajednicama koji su spominjali slučaj moje kćerke. Ljekari koji su trebali liječiti Nadin su stupili s nama u kontakt tek nakon 40 dana, gdje mene niko nije obavijestio za tuberkostatike, fiksna terapija gdje se miješaju dva lijeka, što se ne smije davati djeci, već pojedinačni lijekovi jer kada se miješanju, može biti subdozirano ili predozirano. I to je jako bitan podatak, jer od 2017. godine mi nemamo ugovor sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom za tuberkulostatike. Ne znam koju kontrolu su prošli ovi lijekovi. Ministar (op.a. Vjekoslav) Mandić se također nikada nije oglasio. Teško nama i ovoj državi i kako će se naša djeca liječiti, jer svugdje u svijetu se daju pojedinačni tuberkostatici jer ako bi došlo do reakcije, da se zna na koji lijek se može, a ovdje se miješaju lijekovi i ako se dobije reakcije, ne zna na koji lijek.
INTERVIEW.BA: Šta se trenutno dešava sa Nadin i koji su Vaši sljedeći koraci?
SMAJLOVIĆ: Čekamo da vidimo šta će Tužilaštvo poduzeti. Nabavila sam djetetu iz Njemačke terapiju za sedam mjeseci, bez obzira što su joj dali terapiju, ali ona tu ne smije piti i ne dajem joj. Svakih sedam dana kontaktiram profesoricu iz Turske, prihvatila nas je Državna bolnica, mada je to tercijarni nivo, a oni su sekundarni i nastavljaju sa liječenjem, koliko je moguće da nam pomognu. Mi imamo dijete od dvije godine i pazimo, nosamo je, jer ne daj bože da slomi nogu, ko će je operisati? Da vodimo i nju u Tursku da je operiše Gavrankapetanović jer ovdje nema uslova, nema sale? Zamislite kompleksan slučaj djeteta, gdje nemamo doktora Dizdarevića koji se bavio samo mikrokirurgijom, nego smo primorani ići vani. Jesu li to te mjere uštede? Moje starije dijete ima strabizam, ko će je operisat? Znate li da se krajnici ne mogu operisati u Kliničkom centru? A pravo na to imaju samo radnici koji moraju donijeti rodni list kao dokaz da je to njihovo dijete, to potpisuje šef hirurških disciplina i tek onda može se operisati.
