Rubina Čengić je dobro poznato lice medijske scene u BiH, dugogodišnja novinarka magazina Start BiH. Za interview.ba Čengićeva komentariše medijsku i političku scenu zemlje, uz napomenu da ne vjeruje da će ljevica išta uspjeti u ovoj zemlji zbog previše ličnih interesa. U susret izborima u 2018. preporučuje da biramo žene, posebno one koje su mame.
POLITIČKA LJEVICA I SITNI INTERESI: „BiH je, ja mislim, posljednja višenacionalna država u Evropi i neka lijeva ili liberalna ideja su jedine ideje koje ovu zemlju mogu povesti u prosperitet i ljudi koji su sada okupljeni oko raznih partija ljevice bi za BiH sigurno mogli uraditi mnogo više zajedno, radeći jedni s drugima nego radeći jedni protiv drugih. No nisam optimista. Mislim da vladaju jake sujete, potreba pojedinaca ili grupa da kontrolišu “svoj” novac, “svoje” članove, “svoje” glasove, da budu predsjednici, potpredsjednici, sekretari… da imaju “svoje” sive zone uticaja“.
INTERVIEW.BA: Krajnje je loša situacija u i oko Kliničkog centra Koševo u kojoj se krivica pripisuje direktorici Sebiji Izetbegović. No, malo medija kritički piše o tome. Riječ je o pritisku na medije ili?
ČENGIĆ: Pritisak na medije uvijek postoji kao nedostatak vremena, novca, ideja, ljudi… i oni sami po sebi nisu problem, nego je problem kako se novinari i mediji nose s tim pritiscima. Ako mislite da neko pritiska medije da loše pišu o aktuelnoj direktorici UKCS – ne znam. Ono što znam jeste da u toj bolnici ima obilje problema, da oni nisu od juče, da traju godinama, ali da se o njima sada više govori. A zašto se sada govori više nego ranije – opet ne znam. Moguće da je to drugačiji pristup menadžmenta problemima, moguće da pacijenti više govore o tome, moguće da novinare provocira prezime aktuelne direktorice, moguće… zapravo, to ne bi trebao biti problem dok god se piše istina i to profesionalno i u skladu sa etičkim normama.
INTERVIEW.BA: Vaš stav je da novinari moraju graditi međusobnu solidarnost i stajati jedni uz druge kada su slučajevi pritiska i ugrožavanja slobode govora i objektivnog izvještavanja u pitanju. Jesu li novinari zaštićeni?
ČENGIĆ: Nisu!
INTERVIEW.BA: Svakodnevno smo izloženi govoru mržnje na internetu, kako u komentarima na pojednim portalima, tako i na društvenim mrežama. Općinski sud u Širokom Brijegu osudio je bivšeg zamjenika ministrice odbrane BiH Emira Suljagića za klevetu na Twitteru, kako to komentarišete?
ČENGIĆ: Osuda za govor mržnje sama po sebi je dobrodošla, govor mržnje i kleveta moraju u bh. društvu biti sankcionisani jer je bh. društvo, ovako šareno i ranjivo, dodatno osjetljivo na govor mržnje. No problem je koliko sudovi i sudije u BiH razumiju slobodu govora, slobodu mišljenja. Često se srećemo sa presudama koje pokazuju da sudije promišljaju kao u doba najmračnijeg boljševizma, ali se često srećemo i sa nerazumijevanjem slobode govora. Presudu o kojoj govorite ne bih komentarisala iako, moram priznati, ne bih voljela da mi neko kaže da sam “rasističko smeće”, s tim da ne znam da li bih presavila papir i tužila tu osobu. “Rasista” bih možda i podnijela jer to jeste političko ubjeđenje, ali za “rasističko smeće”, ne znam.
INTERVIEW.BA: Iako se sve glasnije govori o ujedinjenju ljevice u BiH koja je “potrebnija nego ikada“, smatrate da uskoro neće doći to toga. Zašto?
ČENGIĆ: Naravno da je potrebno jer zemlja godinama ide u pogrešnom pravcu vođena etničkom pričom, svađama, strahom, razjedinjenjem, ucjenama među političkim partnerima i prijateljima… BiH je, ja mislim, posljednja višenacionalna država u Evropi i neka lijeva ili liberalna ideja su jedine ideje koje ovu zemlju mogu povesti u prosperitet i ljudi koji su sada okupljeni oko raznih partija ljevice bi za BiH sigurno mogli uraditi mnogo više zajedno, radeći jedni s drugima nego radeći jedni protiv drugih. No nisam optimista. Mislim da vladaju jake sujete, potreba pojedinaca ili grupa da kontrolišu “svoj” novac, “svoje” članove, “svoje” glasove, da budu predsjednici, potpredsjednici, sekretari… da imaju “svoje” sive zone uticaja…
Ako nije tako, zašto su se razilazili ili zašto nisu kao odrasli ljudi, u interesu ove države za koju kao rade, nalazili kompromise, prevazilazili nesporazume, dozvoljavali da njihovi drugovi i kolege misle drugačije ali u interesu države tražili kompromis? Znam da razilaženje u partijama nije ništa novo. Evo sada gledamo kako ljudi napuštaju Sašu Jankovića u Beogradu jer misle da bi trebao biti agresivniji, glasniji… (Mislim da to nije dobro jer je Janković sjajna pojava koju treba podržati i pomoći mu ili pokušati oko njega graditi ozbiljan projekat.)
Evo neki dan su SDP i DF potpisali saradnju, pa je navodno 200 ljudi iz SDP prešlo u Stranku za BiH, a pred prošle izbore su ljudi iz SzaBiH prelazili u SDP. Šta to govori? Neko nešto ne razumije, zar ne, jer ako se ujedinjenje svede na “ujedinili se Željo i Neka” – to baš i nema nekog posebnog smisla.
Više političkih partija ne bi trebalo biti problem jer one angažuju više ljudi, stvara se više ideja, postoji tržište i konkurencija koja bi ljude u tim partijama i partije trebala tjerati da budu bolji, ali u situaciji kakva je trenutno u BiH, veliki broj političkih partija obeshrabruje birače, stvara buku u kojoj birači ne mogu da prepoznaju ideje i stavove, rasipa pažnju i glasove pa nakon izbora imate u parlamentima veliki broj partija sa jednim ili dva zastupnika, što onda stvara prostor za trgovinu i prevare birača suludim neprincipijelnim koalicijama, a u parlamentima stvara pretjeranu gužvu u borbi za ciljeve i realizaciju plemenitih ideja… BiH treba sukus ili koncentrat ideja, snage, lica, ruku u parlamentima…
INTERVIEW.BA: Rekli ste da način komuniciranja pravosudnih institucija s medijima treba poboljšati te da postoji mnogo problema, počevši od toga da svi mediji nisu ravnopravno tretirani. Hoćete reći da neki mediji imaju privilegije?
ČENGIĆ: Kako biste vi nazvali to što, recimo, hapšenju visokog političkog dužnosnika prisustvuju kamere samo jedne televizije? Ili to što na službena putovanja sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH putuju uvijek novinari iz jedne-iste redakcije? Ili da određeni politički dužnosnik deset puta gostuje u jednoj tv-kući, dok druge uporno odbija? Ako mi kažete da su novinari te neke odabrane redakcije mnogo bolji od novinara u drugim redakcijama – možda bih i mogla povjerovati, ali ne mogu da vjerujem da ti koji su ih odabrali ne razumiju da publika tih odabranih medija nije cijela bh. javnost jer priča o privilegovanim (medijima ili bilo kome) nije priča o medijima nego o javnoj odgovornosti onih koji dodjeljuju privilegije.
INTERVIEW.BA: Šta mislite o novim generacijama novinara, urednici/novinari portala jure za brzom informacijom koja će biti u pravilu eksluzivna, ali ne nužno tačna i provjerena?
ČENGIĆ: Nove generacije novinara su nove generacije novinara, lajkabilnost je novi pojam u sferi javne komunikacije i to je tako. Za novinare je važno da poštuju pravila profesije, a pravila tržišta postavljaju oni kojima se ti mediji obraćaju. Neki dan, kada je bio strašni požar u Londonu, jedan vatrogasac je na Twitter stavio zanimljiv komentar i obratili su mu se iz redakcije britanskog “The Sun-a” s pitanjem da li mogu objaviti taj tweet, na šta im je on odgovorio: “Ne u tom vašem sranju!”
INTERVIEW.BA: S obzirom na to da komentarišete i analizirate manje-više društveno-političke akutuelne teme u BiH, zanima nas kojim medijima Rubina Čengić vjeruje te šta prati ili čita?
ČENGIĆ: Novinar nikom ne smije vjerovati, čak ni majci kad mu kaže da ga voli.
INTERVIEW.BA: Šta mislite, postoje li uistinu slobodni mediji kod nas, u smislu da nisu pod bilo kakvom vrstom političke kontrole?
ČENGIĆ: Postoje! Evo recimo START BiH u kom ja radim! Zapravo mislim da je mnogo manje medija pod političkom kontrolom nego medija koji se dodvoravaju želeći doći “za sto” ne shvatajući da kada jednom sjedneš za sto – gotov si zauvijek.
INTERVIEW.BA: Medija je definitivno previše i očito je da njihovo postojanje po više osnova nije održivo. Kako mislite da će se pročistiti medijska scena u situaciji kada vlasti podupiru većinu njih na ovaj ili onaj način i da li će uopšte doći do formiranja jedne zdrave medijske konkurencije?
ČENGIĆ: Medija nikada nije previše ako postoji medijska pismenost, a medijska scena u BiH se pročišćava sama od sebe, samo, nažalost, ne na način da najgori nestaju i najbolji opstaju, ali i to je dug proces. I ne mislim da vlast podupire većinu medija, a znam da se nije dobro proveo niko koga je vlast podupirala, to se može lako provjeriti.
INTERVIEW.BA: Kakav je utjecaj na medijsku scenu učinilo pojavljivanje velikih kuća poput Al Jazeere i N1?
ČENGIĆ: U svakom slučaju je obogatilo medijsku scenu.
ZAMISLI 2018!
INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?
ČENGIĆ: Ne vjerujem da ih je mnogo, ali iskreno – nakon nekih žena u bh. politici, ne znam da li želim da ih je mnogo. Šefovi partija ne vole jake žene, njima se teže manipuliše, poslušne bolje da i ne ulaze u politiku jer su onda samo broj i prave farsu, a pametne i hrabre žene ne idu u politiku jer je to za njih “ćorav posao”.
INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?
ČENGIĆ: Moju mamu i još nekoliko mama (smijeh). Mame sve mogu i kada one jednom postave temelje – nema mrdanja! Možda bi mogla i neka kćer. (smijeh).
INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?
ČENGIĆ: Pa hajde da jednom probamo i tako, ali molim vas – ne za bilo koju ženu!
OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL
