O nasilju u porodici, razlozima zbog kojih do njega dolazi i mjerama zaštite razgovarali smo sa Gordanom Vidović, osnivačicom prve sigurne kuće za žene žrtve nasilja u Republici Srpskoj
Tekst: Osman ZUKIĆ, foto: Almir KLJUNO
Modriča poslije rata. Izbjeglice na ulicama. Povratnici traže svoje domove. Izlozi i ulice opustošeni. Izbjeglice traže mjesto gdje će se skućiti. Ni rafinerija ne radi. Grad, izrastao da joj služi, izgubio je svoj smisao. Svi traže nešto u mjestu u kojem su konci isprekidani. Jedni trebaju lične dokumente, drugi traže povrat imovine, treći hoće svojoj djeci u inostranstvo.
Grč rata još steže.
Povratnica, diplomirana pravnica Gordana Vidović, pokušava osmisliti svakodnevnicu. Bez posla i bez nade da će ga uskoro biti, sa svojim kolegicama kreće pružati besplatnu pravnu pomoć ženama, ratnim udovicama, izbjeglicama, invalidima…
Prethodno je valjalo pronaći prostor i opremiti ga, nabaviti računare, registrovati udruženje. Institucije su tek počele da rade i gaje nepovjerenje prema njima. Ljudi su se raspitivali ko su one. Šta hoće?
Dijelile su znanje i iskustvo i učile usput. Bile su svjetionik u postratnom mraku. Mjesto gdje si mogao doći i tražiti, ako ništa drugo, nekoga kome ćeš se požaliti. Dom u kojem si mogao naći mir i sigurnost. Dom u kojem je nastalo Udruženje Budućnost.
Te žene su samo htjele vratiti grad u vinklo i pokrenuti ga.
Trideset godina poslije
– Sve ove godine su prošle turbulentno. Taman mislite da ste jedan korak naprijed, onda vas neko vrati dva koraka nazad i stalno je tako. Nepovjerenje. Kada smo počeli da apliciramo za sredstva stranih donatora, bili smo strani plaćenici. Ostavljali su ružne poruke na našim vratima – priču započinje Gordana Vidović.
Godinama su dolazili ljudi kojima je trebala pomoć. Udruženje je sticalo ugled u zajednici, ali i u institucijama. Nastaju razne kampanje za pravednije društvo. Predlažu se zakonska rješenja. Među njima i onaj o inkriminisanju nasilja u porodici. Osnivaju SOS broj, prvi u entitetu Republika Srpska. Mogao si prijaviti problem, bilo da se radi o nekoj potrebi ili da si žrtva nasilja, progona, zločina iz mržnje…
– Kad je zakonom inkriminisano nasilje u porodici, mislila sam tada da smo sav posao oko nasilja završili. Međutim, dvadeset i četiri godine poslije, mi se i dalje borimo sa još težim slučajevima. Doživjeli smo neke nevjerovatne slučajeve ubistva žena i djece unutar porodica – ističe Vidović.
U Bosni i Hercegovini je samo prošle godine prijavljeno skoro dvije i po hiljade slučajeva porodičnog nasilja.
– Vi ne možete da vjerujete da postoji zakon, postoje institucije i stručnjaci i da vi na kraju imate epilog u kojem neko ubije ženu i djecu samo zato što on smatra da oni ne zaslužuju da žive – dodaje.
Sigurna kuća
Žena sa troje djece je jednog jutra sjedila ispred kancelarije Udruženja Budućnost. Gordani se požalila na muža, nasilnika koji ih je istjerao na ulicu, i zatražila je pomoć od nje. Smjestila ih je u neki stan, siguran i sakriven, i tu su ostali nekoliko mjeseci.
Bilo je to 2000-te i nisu imali pojma čemu će to voditi.
– Ona je preživjela pakao u svom životu i ne bi nas sačekala tu da nije bilo kritično. Nije se mogla obratiti nikome drugom – kaže Gordana, dodavši da ta žena danas živi u Francuskoj sa svojom djecom.
Tada se začela ideja o sigurnoj kući za žene i djecu koji trpe nasilje u porodici. Kuća je potom i osnovana i bila je prva u Republici Srpskoj. Danas imaju tri, još po jedna u Banjaluci i Bijeljini.
Dvadesetak osoba bude zbrinuto u kući, među njima i djeca, žrtve nasilja i trgovine, bez roditeljske pratnje.
– Ohrabrujemo i osnažujemo djecu da svjedoče na sudovima – ističe Gordana.
Kada su osnovali sigurnu kući, nisu znali šta rade. U hodu su učili kako to treba funkcionirati uspostavljajući tako svoj model, koji je prepoznat kao modrički model. Taj model podrazumijeva da sve naučene lekcije formulišu kao zakonske prijedloge čija usvajanja potom zagovaraju. Tako je zbrinjavanje u sigurnu kuću postala zakonska obaveza u Republici Srpskoj i boravak svake osobe se finansira iz vladinog (70 posto) i lokalnih (30 posto) budžeta.
Gordana kaže da je time vlada preuzela obavezu i odgovornost za zbrinjavanje osoba u sigurnu kuću. No, nekada to ne funkcionira. Desi se da lokalni centri za socijalni rad, brinući o općinskim budžetima, propuste preporučiti nekoj osobi smještaj u sigurnu kuću.
Gordana kaže da oni ne smiju primati žene i djecu „na svoju ruku“.
Paradoksalno je, nastavlja, da žena žrtva nasilja iz susjedne opštine Odžak mora tražiti zaklon u osamdeset kilometara udaljenoj Tuzli gdje je najbliža sigurna kuća u entitetu Federacija BiH.
Šta kaže zakon?
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji je usvojen i u Federaciji i u Republici Srpskoj, propisuje zabranu bilo kakvog nasilja prema ženama, naročito nasilja u porodici. Njime su propisane hitne i zaštitne mjere. Između ostalih, udaljavanje nasilnika iz kuće, zabrana pristupa i zbrinjavanje žrtve nasilja u sigurnu kuću.
– Centri za socijalni rad veoma često kalkulišu jer vode računa o opštinskom budžetu i to je razlog zašto rijetko propišu zbrinjavanje žrtve u sigurnu kuću. Rade to samo u drastičnim situacijama, kada oni smatraju da je to neophodno – priča Vidović.
Gordana je bila i članica radne grupe u kojoj je zajedno sa kolegama i kolegicama radila na izradi novog zakona o nasilju u prodici. Bilo je to nakon slučaja femicida u Gradačcu, kada je ubijena Nizama Hećimović.
– Predložili smo da Vlada potpuno preuzme finansiranje nečijeg boravka u sigurnoj kući. Time bismo izbjegli situacije da lokalni centri za socijalni rad, zbog nedostatka sredstva, propuste nekoga smjestiti u sigurnu kuću.
Taj prijedlog zakona, iako je Istambulskom konvencijom propisano da žena može sama tražiti smještaj u sigurnu kuću, nije nikada došao na glasanje u Narodnoj skupštini RS.
Prema definiciji, femicid predstavlja ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja koji ima tendenciju da eskalira u intenzitetu i učestalosti i to do tačke kad nasilnik ubije ženu. Taj zločin, upozoravaju stručnjaci, nerijetko je epilog sistematskog nasilja kojeg je žrtva trpjela u određenom vremenskom periodu.
Iako se o tome priča u javnosti, femicid kao termin još nije ugrađen u zakone u BiH.
Nije dovoljno samo donijeti novi zakon i uvesti novi član. Kad se desi krivično djelo, tumači Gordana, od reakcije prvih ljudi na terenu zavisi kako će ono biti inkriminisano.
– Da li će biti ubistvo, teško ubistvo, femicid itd. Od toga na kraju zavise sankcije. Svi moraju raditi, pogotovo policija u saradnji sa centrima sa socijalni rad i tužilaštvom – priča Vidović.
Mogući uzroci
Zašto imamo sve više slučajeva nasilja u porodici u posljednjih pet godina? Prema nekim podacima, ubijeno je 19 žena tokom 2021. i 2022. godine. U posljednjih deset godina je ubijena 71 žena.
– Prije svega, država se nije pozabavila pitanjem PTSP-a poslije rata. To je jedan od ključnih problema u našem društvu – smatra Vidović.
To bi državu koštalo, jer podrazumijeva naknade i obaveze u vidu invalidskih penzija i pružanja psihološke pomoći onima koji su proživjeli određene ratne traume.
– Kod nas je sve turbulentno. Stalno. Turbulentno je i to da li ćete dobiti posao i na koji način. Pripadate određenoj političkoj stranci, imate posao. Ta stranka izgubi, gubite posao. Neki ljudi su stalno u tenziji. Stalno se govori o odcjepljenju, o referendumu, o ukidanju… Straše se ljudi – dodaje.
Stres raste.
– Ne može svako taj nivo stresa preživjeti. Kad dođe do puknuća, stradaju oni koji su najslabiji i to su članovi porodice – ističe.
Od ukupnog broja radno sposobnih žena, u BiH je zaposleno svega 35 posto. To je najmanji procent u zemljama Jugoistočne Evrope.
– Znate, mi smo tradicionalno društvo, gdje je muškarac figura koja treba da obezbijedi hranu na stolu. Ukoliko on to nije u stanju, osjeća se frustrirano. Nisu uzalud stručnjaci govorili da poslije rata treba da prođu dvije ili tri decenije pa da eskalira trauma. To je ono u čemu smo mi sada – navodi Gordana, naglašavajući koliko su važne preventivne mjere.
– Ekonomsko osnaživanje žena je nešto na čemu treba raditi. Osim ratnih trauma, socijalna ugroženost obično vodi nasilju. A i žene se uglavnom boje prijaviti nasilje zato što su ekonomski zavisne od svojih muževa. Ili im se iz tog razloga vraćaju.
Kao jedan od modela koji funkcioniše u svijetu, a koji može biti i rješenje u BiH, jeste alimentacioni zakon. Prema ovom Zakonu, država preuzima odgovornost i ženi plaća iznos alimentacije, dok suprug, dok ne uplati državi taj iznos, nema pravo na, naprimjer, registraciju automobila ili preuzimanje bilo kojeg dokumenta.
Slike o nama
Žena je jednom došla u sigurnu kuću, iako je imala dvije kćerke udate kod kojih je mogla da ode. Bojala se da će je muž tamo pronaći. Znala je da ima oružje i kada su mu ga uzeli, prodao je kravu i kupio novu pušku. S tom puškom, sakrivenom ispod kaputa je hodao Modričom i raspitivao se gdje mu je žena. Na kraju je počinio samoubistvo.
– Dakle, on je imao namjeru da nju ubije – zaključuje Gordana koja nam je i ispričala ovu priču.
U BiH preko osamdeset posto žena smatra nasilje u porodici privatnošću i ne bi ga prijavile. Stručnjaci su u stanju prepoznati nasilje, ali u sredinama koje su male, gdje pojedini moćnici imaju previše moći, postoji određeni strah i predstavnika institucija da pokrenu određene mehanizme.
– Mi smo imali mnogo slučajeva gdje muž i žena idu ispod ruke, grle se, a ustvari je žena proživljavala pakao i na kraju doživjela da je muž baci sa drugog sprata. Dakle, to su različite situacije koje vi nekada ne možete da prepoznate. Čak i roditelji ne mogu prepoznati šta se dešava u kući njihove kćerke – naglašava Vidović.
Tokom pandemije, porast femicida zabilježen je u skoro svim zemljama. Najviše u Grčkoj, Sloveniji, Njemačkoj i Italiji. U BiH o tome nema zvaničnih podataka.
– Institucije su radili ograničenim kapacitetima i mnogo kraće nego što je normalno radno vrijeme tako da smo imali povećan broj SOS poziva i imali smo povećan broj osoba koje smo tim putem zbrinjavali u sigurnu kuću. U tom periodu je bilo izraženo i nasilje nad starijim osobama. Sad šta je uzrok tome, ne znam – priznaje Vidović.
Bosna i Hercegovina je u novembru 2013. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, čime se obavezala da će poduzeti zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale zakonske, institucionalne i organizacione okvire za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava i sankcionisanje počinilaca nasilja.
Za slučajeve femicida u Bosni i Hercegovini do sada je izrečeno 29 presuda, uglavnom zatvorskih kazni.
Najveći problem je što se nasilnici vraćaju nasilju po osluženju zatvorske kazne.
Neka nas ugase
Žene u Udruženju Budućnost, koje su i osnovale sigurnu kuću u Modriči, već trideset godina odolijevaju pritiscima, prijetnjama i napadima. Etiketirane su kao strane agentice, finansirane da bi destabilizirale vlasti u entitetu Republika Srpska.
Iako jedva, uspijevaju osigurati nesmetano djelovanje. Često su servis i rade ono što bi trebao raditi sistem. Za svaki korak naprijed, moraju učiniti desetine koraka nazad. Glasno zagovaraju jednakost, pravednost i poštenje.
Konstantno im prijete.
Prijete im Zakonom o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, koji bi ih stavio na listu stranih agenata jer se uglavnom, kroz projekte, finansiraju iz inostranstva. Zakon još nije usvojen, ali je vrlo prisutan u javnom diskursu.
Vidović koja je se Modriču vratila da bi pomogla sebi i onima kojima je ta pomoć potreba, na kraju poručuje.
– Sada, nakon svega, ako državi nije u interesu da radimo – neka nas i ukine – poručuje.
Danas, skoro trideset godina poslije, Modriča je obnovljena. Poneki grafit s nacionalističkim porukama kvari dojam o miru i bezbrižnosti koji ostavlja ravničarski krajolik. Rusi su davno privatizirali rafineriju. Djeluje kao da je sve isto kao prije, ali ništa isto nije.
Država kojoj trebaju udruženja poput ovoga, koja su servis institucijama kad one nemaju kapacitete da se iznesu s određenim društvenim problemom, nije dobra. Ali može biti bolja.
Vlada koja zabranjuje ili ograničava rad ovakvim udruženjima, koja su produžena rukama institucijama sistema onda kada one nisu u stanju da svojim građanima pruže zaštitu koja im je zagarantovana, nije dobra. I ne može biti bolja.
U sigurnim sam rukama
Gordana nas odvodi u sigurnu kuću izgrađenu uz jednu od najprometnijih raskrsnica u Modriči. Svjetla su prigušena. Veća grupa žena i djece su u dnevnoj sobi. Nailazimo na šivaču mašinu. Na zidovima razne rukotvorine: od dječijih crteža do tapiserija. Žena, koja je zamolila da ne otkrivamo njen identitet, priča ovu priču.
– Tražila sam pomoć da spasim sebe i svoje dijete. Trpila sam nasilje nad porodicom. Petnaest godina sam živjela u braku i rekla sam sama sebi: dosta više, neću da trpim, hoću da se spasim, i ja i moje dijete u sigurnoj kući. (…)
Spremam ručak, čistim, malo oko mašine, šivaće. Mislim, volim da radim kućni posao, da budem domaćica i dobra majka za svoju porodicu. Nije mi bilo teško, trpila sam dok sam mogla, trpila i vidjela da ne ide na bolje, bolje potražiti spas, sebi i svom djetetu nego trpiti. Šta ćeš?
Ne znam sad, kako se desilo to nasilje. Ne bih željela da se više ponovi. (…) Preporučila bih svakoj ženi da spasi sebe i svoju porodicu. Spas postoji uvijek. (…)
Ma prijavljivala sam, ali djevojčica nas opet pomiri, pa opet… Ništa me bolje ne čeka, čekaju me i dalje batine i to je to. Čovjek je stvarno bio agresivan, kako da ti kažem, puno je godina trošio u zatvoru, k’o momak je bio po zatvorima, nekako je živce pogubio po zatvorima i sad tu svoju psihu prosipa na mene, a ja jadna ni kriva ni dužna. Bila sam domaćica, spremna majka, čistila i kuhala, spremala… Čak sam mu i noge prala, eto ako vjeruješ. Gledala sam ga kao malo vode na dlanu, samo što ga nisam kupala, a on je meni vraćao hvala sa batinama. I rekla sam sama sebi, neću da trpim nasilje, hoću da spasim sebe i svoje dijete.
Jest mi bilo teško, bježala sam svojoj familiji, ali one se boje tog moga muža i potraži, kažu, spas u sigurnoj kući, mi te ne smijemo više primiti kod sebe, jer se stvarno boje. Moj čovjek je agresivan, prijeti kako će bombu, kako će ih pobiti, kako će… A i one imaju svoju porodicu, svoju djecu. (…)
Sad svoj život osjećam lijepo, siguran, sa svojim sam djetetom, za nju mrem i živim. Djevojčicu imam prelijepu, prefinu, mislim ide na moj taj režim, voli da bude domaćica isto kao i ja, zna da pravi jelo, da sluša, da poštuje žene oko sebe, zahvalna je ona isto kao i ja.
(…) Ima jedna žena, njoj sve kažem i ona nekako olakša, iz mene sve izvuče, olakša mi puno plućima.
Ja bih preporučila svakoj djevojki i ženi da potraže spas odmah, da ne trpe nasilje. Čovjek jednom kad udari šamar, to se njima osladi, onda počne svaki dan da te maltretira, udara, da te vrijeđa i psihički i fizički. Ja poštujem kod čovjeka koji cijeni svoju ženu, voli i koji ne tuče, ne galami, to cijenim kod čovjeka. Galame ima u svakom braku, haj sad galamiti ali nemoj me udarati, nemoj me vrijeđati, nemoj me šutati nogama, nemoj me pljuvati kao što je moj muž meni radio. Nema šta mi nije radio, ja sam sva bila u šljivama, da izviniš k’o moj brat, i tijelo i noge. Jedva sam sebi došla, ali dobri doktori su mi pomogli i dobri ljudi oko mene.
Ja kad krenem odavde kući, ja ću plakati. Nekako mi je teško, teško mi kad pričam o svom životu. Šta ćeš, Bože?
Dobra sam, duša od čovjeka. Volim svakome da pomognem, ako treba pola krvi tebi, pola meni. Ja sam takva osoba. A ima žena koje ne daju na sebe pa one muža udaraju, ali ja nisam takva osoba, trpila sam, vidjela sam da nema ništa bolje. (…)
Bog nam daje snagu, spas i život.
Taj čovjek je nekako agresivan, nekako na živcima. Govorila sam da ide psihijatru, i ja i on, ako je do mene, nek vidi šta je. Ali nije do mene bilo već do njega. Čovjek je stvarno na živcima, on kad se sa mnom svađa, da izvinite, on sav zapjeni, zapjeni čovjek, kad se sa mnom svađa, kad mene udara. Kaže nemam srca kad te tučem, ma nema šta mi ne govori. Psuje mi mrtvu familiju, živu, počne me šutati nogama, udarati, čupati za kosu, bacati po podu, nema šta mi nije radio.
Pokušavao je komšiluk sa njim da popriča, ali taj čovjek ne želi da se sa njim lijepo priča, on je navikao svoje pa svoje.
Tom čovjeku isto ko da je neko neke mađije napravio da mene mrzi, ne znam šta je, šta ja znam šta je, kakav je razlog bio.
Bila sam domaćica i spremna majka, kuhala, spremala, djevojčicu slala u školu. (…) Meni je bitno da ona jede, nek ona pojede burek a ja ću pojesti krišku namazanu, nije bitno.
U kući se uglavnom šapuće i u šapatima je sadržano mnogo više nego u vrisci
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for Democracy.)
