Ceste nam odnose živote više nego svi ratovi i elementarne nepogode zajedno. Prošle godine dogodilo se više od 35.000 saobraćajnih nezgoda u BiH. Smrtnost na cestama je epidemija 21. stoljeća, na koju bh. vlasti nemaju odgovor. A rješenja ima – bolja infrastruktura, strožija kaznena politika, edukacija, za početak
Piše: Melani ISOVIĆ
Vraćajući se iz jednog subotnjeg izlaska Dejan Trninić iz Banja Luke je doživio saobraćajnu nezgodu. U jednom trenutku izgubio je kontrolu nad automobilom i udario u drvo. Nije bio vezan, vozio je dvostruko brže od ograničenja i imao je blizu dva promila alkohola u krvi.
– Ta noć je u potpunosti promijenila moj život. Naredne godine proveo sam u bolnicama, na operacionim stolovima ili centrima za rehabilitaciju. Nije bilo lako to prihvatiti, da ste u jednom momentu zdrav mlad čovjek od tek navršenih 19 godina, a u narednom trenutku shvatite da ste nepokretni i da zavisite od pomoći drugih – priča nam Trninić.
Dug je spisak koji plaši
Njegova priča, na sreću, ima zaista sretan kraj. Ali, mnogi životi ugašeni su, mnoge porodice unesrećene, životi promijenjeni upravo zbog tragedija na cestama.
A statistika kaže – na cestama širom Bosne i Hercegovine godišnje pogine tri puta više ljudi nego u zemljama Zapadne Evrope.
Tragedije su češće vikendom. Loši putevi, vožnja pod uticajem alkohola i droga, nepoštovanje pravila saobraćaja, korišćenja mobilnih telefona, vožnja bez položene vozačke – dug je spisak uzroka statistike koja plaši.
S druge strane, nema adekvatnih mjera, vozačima je omogućeno da nakon (mnogo, mnogo) kazni nastave voziti bez problema, često i bez dozvole.
Prema zvaničnim statistikama, stopa smrtnosti u prometu u BiH je oko 10,3 poginulih na 100 000 građana.
Crna, prošla godina
Prema podacima Bosanskohercegovačkog automoto kluba (BIHAMK) prošle godine na cestama dogodilo se 35.148 saobraćajnih nezgoda.
Na žalost život je izgubilo 255 osoba, čak 1.695 je teže, a 9.249 lakše povrijeđeno.
U odnosu na 2022. prošle je godine registrovano 3.827 više nezgoda, a broj onih u kojima su poginule ili povrijeđene osobe povećan je za skoro 6 posto.
– Na putevima u BiH u toku protekle godine u prosjeku je svaki dan zabilježeno više od 96 saobraćajnih nezgoda u kojima je teže povrijeđeno više od 4 lica. Lakše tjelesne povrede svakodnevno je pretrpjelo više od 25 osoba. Prosječna smrtnost u saobraćajnim nezgodama u BiH iznosi nešto više od 7 poginulih na 1.000 saobraćajnih nezgoda – navode iz BIHAMK-a.
Novi život
Za Dejana Trninića koji je dobio priliku za novi život nije bilo dileme.
Zajedno s kolegama Zoranom Vujinom i Bojanom Šuvirom formirao je Udruženje žrtava saobraćajnih nezgoda „Step“. Njihov cilj je da doprinesu boljem poboljšanju položaju žrtava, te porodica žrtava nastradalih u saobraćajnim nesrećama i nezgodama.
I dodatno da educiraju sve nas o tome koliko je važna bezbjednost u saobraćaju.
– S Agencijom za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske u srednjim školama provodimo projekat „Kad se život preokrene“. Pričamo naše životne priče budućim vozačima. Želimo da mladi izbjegnu greške koje smo mi činili. Svaki put im poručimo: „Poslušajte nas i ne dozvolite da naša priča postane vaša priča – govori Trninić.
Bolne tačke
Podsjeća nas da često zaboravljamo kako je automobil najsmrtonosije legalno sredstvo koje godišnje odnosi više života nego svi ratovi i elementarne nepogode zajedno.
– Takođe, uzrok smrtnosti u svijetu u dobi između 15 i 30 godina je upravo gubitak života u saobraćajnim nezgodama, tako da saobraćaj odnosi više mladih života nego bilo koja bolest – navodi Trninić.
I kad u to sve dodamo naše bolne tačke, opet ćemo se vratiti statistici, koja kaže da u saobraćajnim nesrećama na putevima Bosne i Hercegovine, godišnje pogine skoro 80 posto više osoba nego što je prosjek u Evropskoj uniji.
– BiH jedna od zemalja sa najvećim brojem poginulih u saobraćajnim nezgodama u svijetu, kada se taj broj uporedi sa brojem stanovnika. Iako je broj poginulih osoba na putevima u BiH manji u odnosu na period od prije 10 godine, još smo statistički daleko od evropskog prosjeka. I uglavnom smo na vrhu liste kada je riječ o broju stradalih u saobraćaju – naglašava Trninić.
Rak rana i vožnja
On dodaje kako je u razvijenim zemljama zapada pitanje bezbjednosti u saobraćaju jedno od prioriteta u društvu.
S druge strane, kod nas u BiH, osim povremenih kampanja i akcija (obično nakon užasnih tragedija) ne postoji organizovana borba.
– Kada vidite koliko se malo ulaže kod nas u pitanje bezbjednosti u saobraćaju, npr. u Republci Srpskoj to je 0,50 KM po stanovniku, jasno je radi čega gubimo toliko života – dodaje Trninić.
A onda dolazimo i do rak rane društva u BiH. Nekažnjavanja, mita i korupcije, koji su i te kako prisutni i u saobraćaju.
To je igra dva aktera, vozača koji su spremni ponuditi mito i onih koji to mito uzimaju.
Pa idemo na politiku (ne)kažnjavanja, preblagih sudskih kazni, pa čak i kod nesreća sa smrtnim ishodom.
Sudov (im) ne mogu ništa
Kazne zatvora znaju biti kratkoga daha, a novčane u većini slučajeva i nemaju smisla obzirom da poneki vozači, unatoč dugovima od čak stotine hiljada KM za neplaćene kazne i dalje gospodare životom i smrti na cestama.
– Apsurdno je da im sudovi ne mogu ništa jer voze bez vozačke dozvole, neregistrovano vozilo i tako predstavljaju potencijalne ubice na putevima – ističe Trninić.
Uvjeren je da bi strožija kaznena politika riješila dio problema, te bi uz prevenciju, edukaciju, dala rezultate.
– Imate slučaj da neko sa 18 godina položi vozački ispit gdje samo nauči da upravlja vozilom, a da prije toga nije stekao nikakvo saobraćajno obrazovanje. Takav vozač je opasnost ne samo za sebe, već i druge učesnike u saobraćaju, jer on nije bio edukovan ni kao pješak, vozač bicila ili motora, a potom i vozač automobile – konstatuje Trninić.
Kuga 21. vijeka
Da nam trebaju sistemske mjere, koje podrazumijevaju jaču kulturu u saobraćaju, povećanje svijesti sudionika, slaže se i redovni profesor sa Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Univerziteta iz Sarajeva Osman Lindov.
No, ne usuđuje, se unatoč dugogodišnjem iskustvu i analizi stanja, govoriti o tome koji je važniji od najvažnijih razloga smrtnosti i nesigurnosti na cestama.
– Uzroke treba tražiti u brzini, alkoholiziranju vozača, staroj infrastrukturi. Ali, nije tačno da su to jedini i glavni uzroci. Mi nemamo jedinstvenu bazu saobraćajnih nezgoda, nemamo adekvatne analize, radimo parcijalne analize koje ne daju rezultate. Da bi se uspješno bavili jednim problemom moramo adekvatno i prihvatljivo znati stvarne uzroke, pa tek se onda adekvatno i relevantno boriti protiv ove kuge i 21. vijeka. A ima vremena, shvatićemo i mi u BiH – objašnjava Lindov.
Profesor objašnjava da uvijek moramo misliti kako iza svake tragične statistike stoje ljudski životi, sudbine, priče. Te brojke predstavljaju mnogo više od apstraktnih podataka – svaka od njih označava osobu koja je imala voljene, snove i planove.
– Statistike su brojke i ništa ne znače sve dok imamo 300 mrtvih i 8.000 ozlijeđenih u saobraćajnim nezgodama. Čini mi se da je nama jedino bitno da prenesemo brojke. Sve dok ne shvatimo da svaka osoba ima svoje ime i prezime, svoje voljene, dok se ne budemo bavili pojedinačnim pogibijama, a za to su plaćene pojedine službe i organizacije, mi nećemo imati ozbiljnijeg napretka u ovoj oblasti, odnosno znatnije povećanje stepena sigurnosti u saobraćaju – ističe Lindov.
Nema strategije, nema planova
Dalje dodaje da se “peru” oni koji su plaćeni legalno i legitimno od države da se bave ovom problematikom.
– Već 16 godina nemamo strategiju za sigurnosti u saobraćaju u BiH i akcioni plan, koji su zakonska obaveza ministarstva transporta BiH. Nemamo vijeće za sigurnost saobraćaja, a po zakonu trebamo imati. Ovo je po meni gore od “sitne korupcije” koju imamo – uvjeren je Lindov.
Navodi da za smanjenje broja smrtnih slučajeva, odnosno poveda u saobraćajnim nesrećama za početak treba autoput.
– Da smo izgradili mrežu autoputeva i modernizovali magistralnu mrežu u BiH, potpisujem, da bi imali manje poginulih i ozlijeđenih za 50 posto, kako nam nalažu neke EU direktive. Ali daleko smo od shvatanja šta dobra infrastruktura znači. Ministarstva i direkcije za puteve vode nam osobe koje ne razumiju problematiku. A neće niti da pitaju one koji znaju. I tako će ostati, dok nam politika vodi i struku i sve zna… Odnosno misli da zna – konstatuje Lindov.
Mnogi su se „ugradili“
A toliko je toga što možemo samo i „prepisati“ od drugih – kontinuirane kampanje, direktive, strategije. Treba razmišljati kako svako godišnje doba ili sezone imaju svoje specifičnosti koje utiču na sigurnost u saobraćaju.
– Mi to možemo samo primjeniti. Ali, ili nećemo ili ne znamo ili se pravimo pametniji. Mi pravimo kampanje koje nemaju smisla i to kada neko hoće da “opere dušu”, jer dosta organizacija uzimaju od građana po osnovu saobraćaja. A to su pare za sigurnost u saobraćaju, a ne vraćaju u preventivu. Tako uzimaju mnogi – naftaši, policija, naplata takse, ministarstva, mnogi su se „ugradili“ – pojašnjava Lindov.
Čovjek, vozilo, put
Vještak saobraćajne struke Nikola Ćopić opet se vraća na tri faktora na koje trebamo uvijek obraćati pažnju – čovjek, vozilo i put sa okolinom.
Dodaje kako je upravo taj ljudski faktor dominantan u pogledu nastanka saobraćajnih nezgoda.
– Statistike kažu da skoro svaki drugi vozač na našim putevima prekoračuje dozvoljenu brzinu, a svaki treći vozač “zaboravi” da veže sigurnosni pojas. Pa kad na to dodamo podatak o desetinama hiljada osoba isključenih iz saobraćaja pod dejstvom alkohola, dobijemo dobar pokazatelj o nivou svijesti o posljedicama koje sa sobom nose rizična ponašanja – govori Ćopić.
A gdje je registar povratnika?
A gdje se može tražiti prostor za unapređenje sistema, pitamo Ćopića.
– Pa dovoljno vam govori da mi nemamo registar povratnika u činjenju prekršaja, da po aktuelnoj zakonskoj regulativi ne postoji mogućnost trajnog oduzimanja vozila, kao ni trajnog isključivanja povratnika iz saobraćaja.
Zato smatra da se strategija kojom se treba voditi treba odvijati u dva pravca – preventivni i represivni.
To znači da saobraćajno obrazovanje treba početi još od osnovne škole, insistirati na preventivnim kampanjama, kontinuirano predstavljati posljedice nebezbjednih ponašanja budućim vozačima.
– Kada je riječ o represiji, svakako treba razmisliti kako o pooštravanju kaznene politike tako i o mjerama dužih vremenskih zabrana upravljanja vozilom povratnicima u činjenju saobraćajnih prekrašaja, dok se ne stvore uslovi za trajno isključenje ovih lica iz saobraćaja, kao i trajno oduzimanje vozila kao sredstva izvršenja prekršaja – napominje Ćopić.
A konkretno, Bosna i Hercegovina mora prepoznati problem kao “epidemiju”, tokom koje se samo u jednoj godini dogodi više od 35.000 saobraćajnih nezgoda, gdje je više od 7.500 povrijeđenih, kao pošast koja odnese više od 250 života.
Zato je ulaganje u bezbjednost saobraćaja investicija, a nikako trošak, navodi on.
