Je li vrijeme da priznamo? Oko nas žive diskriminisani, građani “drugog reda. I vi ste sigurno među njima. Zašto od 2009. godine nije provedena presuda Sejdić – Finci? Znate li koliko nacionalnih manjina ima u BiH? Kako se osjećaju pripadnici LGBTIQ populacije? S čim se bore samostalne roditeljke, osobe s invaliditetom? Šta znate o rodno zasnovanoj diskriminaciji? Jeste li ravnopravni ako su drugi oko vas diskriminirani?
Piše: Adisa HERCO
Biti manjina nikada i nigdje nije ugodno. To znači da protiv sebe imate cijeli veliki svijet, zakone koji vam ne idu u prilog. Život koji traži ponekad i velike žrtve. I hrabrost i snagu da savladavate prepreke.
Dug je red onih koji stoje u koloni manjina. U svijetu ( i zemlji) u kojoj živimo dovoljno je da niste dio neke nacije, niste dio većinske religije, ne govorite jezik većine, niste većinskog sexualnog opredjeljenja… I već postajete na izvjestan način “obilježeni”.
Poslužimo se malo teorijom, čisto da razjasnimo stvari.
Pet karakteristika
Manjina je pojam koji se odnosi na skupinu, odnosno pripadnike skupine, koji su znatno malobrojniji od dominantnih skupina u zajednici ili imaju manju moć ili utjecaj.
Često se pojam odnosi na skupine koje imaju izrazite razlike od dominantne skupine u smislu rase, vjere, etničke pripadnosti ili političkog i kulturnog identiteta, što za njih može biti snažan kohezivni faktor.
Pojam “manjina” često se pojavljuje u diskursu građanskih i kolektivnih prava, budući da su pripadnici manjinskih skupina skloni različitom tretmanu u zemljama i društvima u kojima žive.
Američki sociology Joe Feagin navodi da manjina ima pet karakteristika: (1) trpi diskriminaciju i podređenost, (2) fizičke i/ili kulturne karakteristike koje ih izdvajaju i koje dominantna skupina ne odobrava, (3) zajednički osjećaj kolektivnog identiteta i zajednička opterećenja, (4) društveno podijeljena pravila o tome tko pripada, a tko ne određuje status manjine, i (5) sklonost sklapanju brakova unutar grupe.
A odakle krenuti kod nas? Pa evo od nacionalnih manjina. U BiH ih je 17 – Albanaci, Crnogoraci, Česi, Italijani, Jevreji, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Rusi, Rumuni, Rusini, Romi, Slovaci, Slovenci, Turci I Ukrajinci.
Poražavajući jubilej
Svakog 22. decembra nacionalne manjine obilježe još jedan poražavajući jubilej.
I tako još od 2009. Kada je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio presudu u slučaju Sejdić – Finci.
Dervo Sejdić pripadnik je romske nacionalne manjine. Jakob Finci je Jevrej. Kad su tužili državu u kojoj su rođeni i oni i njihovi preci i potomci, prije 15 godina činilo se da će ta presuda biti velika prekretnica, novi korak u budućnosti Bosne i Hercegovine i svih njenih građanki i građana.
Ta je presuda bila nada da nacionalne manjine neće biti građani drugoga reda, da diskriminacija temeljena na nacionalnoj pripadnosti neće biti moguća.
– Presuda Sejdić – Finci nije samo presuda Sejdić – Finci. To je presuda za svaku od nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Želim da poručim vlastima za koje i mi glasamo: Mi ne želimo ništa ekstravagantno. Želimo samo da smo ravnopravni sa drugim građanima, baš kao što smo ravnopravni kada je u pitanju plaćanje doprinosa, računa, PDV-a i svih ostalih dažbina. Ugledajte se kako naše matične zemlje tretiraju vas, konstituirajuće građane, kao nacionalne manjine. Tada ćete uvidjeti katastrofu koja se dešava u Bosni i Hercegovini – kazala je Džemina Zejnulahu, pripadnica albanske nacionalne manjine i članica Vijeća nacionalnih manjina.
Paravan ili Vijeće
Koje, složit će se mnogi članovi, zapravo postoji tek na papiru. Niti se što pita, niti ovo Vijeće nekoga nešto pita. Nekakav paravan, reći će i Zejnulahu.
No, tako ne bi trebalo biti. Prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH Vijeće nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine definirano je kao posebno savjetodavno tijelo Parlamentarne skupštine BiH koje daje mišljenja, savjete i prijedloge Parlamentarnoj skupštini BiH o svim pitanjima koja se tiču prava, položaja i interesa nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini.
Ali, papir trpi sve. Život i iskustvo kazuju da pripadnici 17 nacionalnih manjina žive u dubokoj sjeni tri konstitutivna naroda. Ustav kaže da su građanima prava zagarantirana. Osim, ako niste pripadnik nacionalne manjine. Bez obzira što je Parlament BiH još 2003. navedenim Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina garantirao zaštitu položaja, ravnopravnosti i prava svih nacionalnih manjina.
Ukratko i jednostavno, upravo im je Ustav onemogućio da budu članovi/članice Predsjedništva, birani u Dom naroda Parlamenta BiH, imenovani na funkcije u kojima se isključivo odlučuje po čuvenoj kvoti BHS…
Građani drugog reda
Dalibor Tanić, novinar portal “Diskriminacija” i aktivista ističe da su nacionalne manjine u BiH i dalje građani drugog reda. Tanić pojašnjava kako pitanje nacionalnih manjina nikada nije bilo na agendama partija u Bosni i Hercegovini.
– U ovakvom društveno-političkom kontekstu gde partije imaju primarnu ulogu u odnosu na institucije, vrlo je teško govoriti o sistemski izgrađenom odnosu prema nacionalnim manjinama. Bosna i Hercegovina prepoznaje samo 3 konstitutivna naroda koji su izgradili ambijent u kojem nema mesta za druge narode. Koliko se poštuju prava manjina, najbolji pokazatelj može biti najveća nacionalna manjina u BiH koja broji oko 50 hiljada stanovnika, a to su Romi. Poslednji Izveštaj Evropske komisije o napretku BiH najbolje opisuje koliko se poštuju prava Roma. Dok s jedne strane imamo tvrdnje čelnika političkih partija kako je ovo „do sada najbolji izveštaj za BiH“, s druge strane imamo činjenice iz Izveštaja: Romi su najranjivija i najugroženija manjina. Antiromski stereotipi i predrasude, diskriminacija i anticiganizam i dalje ometaju njihovo društveno uključivanje. Dakle, da se vratim na početak, nacionalne manjine, konkretno Romi – nisu na agenda stranaka, pa samim tim nisu ni političkih deo planova/dogovora, kakvi god da su. Jednostavno, ne možemo govoriti o poštovanju prava, čak i onih osnovnih, sve dok partije budu ignorisale svoje obaveze koje ne uključuju samo one koje imaju prema pripadnicima 3 konstitutivna naroda, već prema svim građanima i građankama BiH – kaže Tanić.
Stereotipizacija Roma
Iz Instutucije ombudsmena za ljudska prava pojašnjavaju da su tokom prošle godine primili 14 žalbi, koje se odnose na povrede prava vezanih za položaj pripadnika romske nacionalne manjine.
Žalbe se odnose na povrede prava na stambeno zbrinjavanje, prava na tekuću vodu, čist okoliš i adekvatan smještaj, infrastrukturne slabosti stambenih objekata gdje žive osobe u stanju socijalne potrebe među kojima i pripadnici romske nacionalne manjine, povreda prava na lična dokumenta zbog administrativnih zapreka.
Određen broj predmeta Institucija ombudsmena je otvorila po službenoj dužnosti.
Konkretni slučajevi su pokazali važnost jakog civilnog lokalnog društva da inicira i poduzme korake ka rješavanju statusnih I drugih pitanja kao I spremnosti da lokalne vlasti odnosno jedinice lokalne samouprave podrže iste.
U većem broju žalbi ukazali su na cijeli niz pitanja o stereotipizacije Roma u udžbenicima, spornih izjava, obrazovanja, te infrastructure.
U većem broju predmeta Institucija ombudsmena za ljudska još uvijek postupa, dok je je u nekim izdala preporuke.
Primjera radi, u preporuci broj P-252/23 Institucija ombudsmena preporučila je nadležnom organu da preduzme mjere u vezi pitanja opskrbe vodom naselja Prutače u Brčkom.
Iz Institucije ombudsmena ukazuju i na primjer dobre prakse, naime, Romski jezik sa elementima nacionalne culture uveden je u osnovne škole na području Tuzlanskog kantona,
Uz saradnju Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona i romskih nevladinih organizacija sačinjen je prijedlog Nastavnog plana i programa za predmet Romski jezik sa elementima nacionalne kulture koji će se koristiti u osnovnim školama na području TK.
Malo je, malo, dobrih primjera
Ali, dobrih primjera ima toliko malo. A ovih loših… Napadi na povratnike/ce, posvemašnji govor mržnje amplificiran na društvenim mrežama i poticanje na nasilje i diskriminaciju prema LGBTIQ osobama i aktivistima/kinjama od strane političara na vlasti već postaju akutno pitanje. Naročito jer žrtve i preživjeli ne dobijaju adekvatnu podršku niti zaštitu.
Jadranka Miličević, direktorica i suosnivačica Fondacije CURE ističe kako se vrlo malo poštuju prava manjina.
– Posebno ću naglasiti da, kada se govori o pravima, mnoge osobe i ne prepoznaju da su ugroženi i da se ne poštuju njihova prava. Zato je važno možda spomenuti šta je diskriminacija. Diskriminacija zasnovana na pripadnosti naciji, narodu, etničkoj skupini, spolu, socijalnom porijeklu, političkom uvjerenju, materijalnom stanju, dobi ili nekim tjelesnim, psihičkim ili intelektualnim smetnjama, oduvijek je bila prisutna u ljudskom društvu. Činjenica je da se neke zajednice, u zavisnosti od nivoa obrazovne, moralne, kulturne, društvene, privredne pa i političke razvijenosti, različito odnose prema osobama različitim od većine što znači da ne poštuju prava manjina – dodaje.
Kamenčići u mozaiku diskriminacije
Kad pitamo Miličević, ko ne poštuje prava manjina, a ko radi na zaštiti njihovih prava, ona odgovara:
– Iz mog iskustva u radu sa zaštitom manjina većinom su predstavnici/e civilnog društva – posebno organizacije/ udruženja koja su i nastala iz potrebe da zastupaju i štite prava manjina. U BiH predstavnici/e Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice bi također trebali biti prepoznati kao branitelji ljudskih prava, sa posebnim fokusom na prava manjina, ali samo mogu spomenuti pojedinačan slučaj kao pozitivan primjer Duška Jurišić. Od kada je na poziciji zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice mnogo je na terenu, u slučajevima gdje se krše individualna prava. Ombdusmeni su također institucija koja je prepoznata kao podrška manjinama i ostvarivanju njihovim prava – kaže Miličević.
No, to su tek kamenčići u mozaiku diskriminacije. Na pravdu, ako ikad stigne, mora se čekati nevjerovatno dugo, što šalje signal drugim pripadnicima/cama manjinskih grupa da nisu zaštićeni, poželjni niti članovi/ce zajednice čiji mir, dostojanstvo i dobrobit vrijede.
No, da je kojom srećom samo na tome i ostalo…I da su nacionalne manjine jedine koje trpe diskriminaciju, neravnopravnost, gotovo pa svakodnevno šikaniranje možda bi lakše i živjeli i napisali ovaj tekst.
Život i partnerstvo
No, nepravdu, neravnopravnost, nejednakost pred zakonom, u životu, na ulici, gdje god se okrenu osjećaju mnogi u BiH.
Osjeća je na svojoj koži i LGBTIQ aktivistica Lejla Huremović.
– Da, osjećam se diskriminisano jer sa svojom partnericom ne zakonski zaštititi našu zajednicu, našu porodicu. Ne postoji zakonska regulacija istospolnog partnerstva. To je jasan znak da država direktno diskriminiše sve istospolne partnere/ke. Također, pitanje tranzicije trans osoba nije zakonski regulisano, ne postoji medicinska podrška, iako se od trans osoba zahtjeva potpuna tranzicija da bi promijenili lične dokumente. Pored zakonskog nepoznavanja, često se ne poštuje Zakon o zabrani diskriminacije, pa LGBTIQ osobe svakodnevno se suočavaju sa diskriminacijom, mobingom i malteretiranjem od školskih klupa, poslovne sfere, javnog prostora i slično – kaže Huremović.
Pa nam pojašnjava kako to izgleda u praksi.
– To znači da, ma koliko ste dugo u partnerskom odnosu, ne možete imati privilegije koje imaju heteroseksualni parovi stupanjem u brak ili vanbračnu zajednicu. Ne možemo dići zajednički kredit, ukoliko jedna od nas ostane bez posla ne može biti zdravstveno osigurana preko partnerice i slično. Ovo uveliko otežava da i život i sigurno partnerstvo – dodaje.
Papir trpi sve
Pa ćemo opet na fenomen papira koji trpi sve. Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH jasno utvrđuje ravnopravnost spolova te garantuje jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol te uređuje zaštitu od disktiminacije na osnovu spola.
Sjećamo se dobro kada je nekadašnja kantonalna zastupnica (SDA) Samra Ćosić Hajdarević, tokom najave prve Povorke ponosa javnosti slala grube, diskriminirajuće poruke koje su se direktno odnosile na LGBTIQ osobe.
Atmosfera straha
Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra koji radi na unapređenju ljudskih prava u BiH, objašnjava koliko se poštuju prava manjima u BiH.
– Nažalost, nema preciznog načina da se da odgovor na ovo pitanje. Država ima obavezu da prikuplja i analizira podatke o kršenjima ljudskih prava generalno, posebno kršenja ljudskih prava manjina. No, uporno postoji otpor ka ispunjavanju te vrste obaveze. S jedne strane, taj otpor se može pripisati generalnoj institucionalnoj inferornosti i nefleksibilnosti. S druge strane podaci se gube u procjepima koji nastaju radi političkih borbi oko nadležnosti. Podaci su na neki način fragmentirano dostupni u različitim institucijama. Ali, za bilo kakvo ozbiljno poređenje i zaključivanje ti podaci bi trebali biti centralizirani, lako dostupni i obradivi kroz analizu – kaže Bošnjak.
Ona ističe kako izvještaji (poput onog Alternativnog o napretku BiH na putu za članstvo u EU), iskustvo direktnog rada sa manjinskim grupama, te praćenje društveno-političke situacije govore da se u posljednje dvije godine – naočigled institucija koje bi trebale štiti prava manjina i prevenirati kršenja njihovih ljudskih prava – stvara atmosfera straha, nesankcionisanja i netrpeljivosti.
Ko štiti manjine?
I Bošnjak zna odgovor na pitanje ko poštuje, a ko ne prava manjina.
– Mogu vam reći ko bi morao, ko bi trebao i ko to radi u praski. No, potrebno je i zaštitu razlomiti barem na dva aspekta: prevenciju i kreiranje inkluzivne sredine i narativa kako se kršenja prava ne bi uopšte desila, te zaštitu nakon što se kršenje prava, nažalost, već desi. Na lokalnom nivou to moraju biti policija, tužilaštvo i sud u kontekstu osiguravanja fizičke zaštite i pristupa pravdi, ali to moraju biti i lokalni pa i političari na višim nivoima, i svi oni čija riječ se sluša i ko ima potencijala da kreira neki narativ koji će drugi prihvatiti I cijeniti. Imate naravno i onih koji bi trebali: to mogu biti udruženja koja predstavljaju manjinske grupe. Za razliku od onih koji moraju, najčešće su ove grupe one koje, pa i iznad svojih moći, osiguravaju zaštitu i podršku pripadnicima/cama manjinskih grupa. Iznad svega toga, postoje i institucije koje bi trebale strateški kreirati javne politike koje moraju sistemski raditi na smanjenju nivoa predrasuda i povećanju nivo prihvatanja, te da institucije kao što su policija i pravosuđe na raspolaganju imaju sve što im je potrebno za profesionalan i još bitnije brz rad – ističe.
I Dalibor Tanić ističe kako pitanje da li i ko štiti prava manjina u BiH.
– Da je političke zrelosti, volje, a ne etno-nacionalno profilisane politike, ovo pitanje ne bismo ni postavljali. Ne postoje prava manjina i prava većine, postoje samo prava svih građana i građanki koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine. No, realnost je mnogo drugačija – dodaje.
Ovo je pitanje za sve građane BiH
S time se slaže i Jadranka Miličević. Dodaje kako većina prava manjina ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
– Problem nastaje pri ostvarivanju tih prava. Da spomenemo prava osoba sa invaliditetom i o mnogobrojnim preprekama na koje nailaze u svakodnevnom životu. Da spomenemo prestavnika/ce Romske populacije i predsrasuda koje postoje pri ostvarivanju njihovih prava na zdravlje, obrazovanje, posao. Da spomen napade na LGBTQI i nemogućnost da slobodno hodaju ulicama BiH….
Stoga u Sarajevskom otvorenom centru pojašnjavaju da je ovo pitanje važno za sve građane Bosne i Hercegovine te da ozbiljno moraju tražiti poštivanje zagarantovanih prava.
– Za razliku od generalnog kršenja ljudskih prava, kršenja ljudskih prava manjina, i njihovo sporo adresiranje imaju i druge efekte na druge pripadnike/ce te manjinske grupe jer su svjesni/e da se vrlo lako mogu naći u sličnoj situaciji, nezaštićeni/e i ostavljeni na volju često hostilne sredine. Ne smijemo zaboraviti da se svako od nas može u nekom dijelu Bosne i Hercegovine naći u manjini, tako da je ovo pitanje zaista od važnosti za sve nas. Brza, agilna i adekvatna zaštita u čijem centru se nalazi žrtva bilo kojeg vida kršenja ljudskih prava još uvijek ostaje cilj koji treba doseći, a nije nam blizu – ističe Bošnjak.
A odakle nam predrasude?
Emina Bošnjak dodaje kako u ovom kontekstu, besplatna ili dostupna kvalitetna pravna pomoć je nezamjenjiv resurs u ostvarivanju prava pripadnika, a često nije dostupna.
Uloga ombudsmana za ljudska prava BiH bi, pa čak i u okviru njihovih nadležnosti mora porasti na vidljivosti. Nije to moć koju naši sugrađani nužno preferiraju, ali ne smijemo zaboraviti da je ovo centralna institucija u borbi protiv diskriminacije čiji rad se mora unaprijeđivati i osiguravati da bude zaštićen od političkog utjecaja.
Ako bismo se pitali odakle predrasude, sigurno bismo dobili mnogo odgovora.
Jadranka Miličević pojašnjava kako se predrasude, većinom javljaju iz neznanja i neobrazovanosti.
Ističe kako je problem što i u obrazovnom sistemu nemamo više prostora da se govori na ove teme (različiti identiteti, kulture, historije…).
– A i kada se u školama ponude alternativni programi na ove teme od strane predstavnika/ca civilnog društva – ne prihvataju, jer zavisi ko je na mjestu odlučivanja. Ovisi i od toga da li su ministar/ca pripadnici/e nacionalističkih političkih partija koji su puni predrasuda i stereotipa kada se govori o određenim manjinama ( seksualne manjine, žene – samostalne roditeljke, osobe sa invaliditetom, nacionalne manjine… Na individualnom nivou, svi/e mi imamo predrasude i svi/e, nekad i nesvjesno, želimo pripadati grupi koja dijeli zajedničke vrijednosti, pogled na svijet i uvjerenja – govori Miličević.
Pa nas podsjeća da neke teorije iz oblasti socijalne psihologije govore o tome kako su sigurnost grupe, prihvatanje u zajednici i dalje krucijalne za individualnu dobrobit, iako smo kao čovječanstvo davno prevazišli/e rizike egzistencije koje samo grupa može osigurati.
– Ta percepcija da smo bez zaštite grupe i dalje često vodi ljudsko ponašanje koje se može kositi sa racionalnim pristupom životu i javnom djelovanju. U tome kao društvo sastavljeno od pojedinaca/ki nismo ništa specijalni. No, kada sve to podignemo na društveni nivo, onda je jasno da savremena, pa i društva kao što je to bosanskohercegovačko, koje je dugo baštinilo i prakticiralo prihvatanje raznolikosti, moraju nalaziti načine da takve, automatske i heurističke osude prevaziđe – kaže.
Novi izazovi
I sad smo pred novim izazovom – u BiH dolazi sve veći broj radnika iz Azije i Afrike. Mnoge od naših otjerala je s kućnog praga upravo nepravda, diskriminacija, neravnopravnost. No, domaće vlasti to nije zanimalo, baš kao što pokazuju da ne znaju prepoznati šta će se događati ubuduće. A još manje su spremni za nove događaje.
U našem slučaju, gde je društvo predpolitičko, gde postoje duboko ukorenjene podele, jednostavno ne možemo govoriti o velikoj otvorenosti prema svemu što je drugačije od dominantne etničke, religijske, patrijahalne matrice. Takav narativ i takva stajališta kreiraju zajedno politika, mediji, vjerske institucije, kultura… Ono što je dominantno u javnom diskursu, mi prihvatamo i postavljamo kao svoje svjetonazore i spremni smo da branimo, čak i snažno osuđujemo.
Je li išta bolje? Pa može se (ponekad) i o tome govoriti. No, sve je presporo.
