Najljepši dan u mom životu bio je kada sam vidio njegove oči. A bio je beba od pet mjeseci i gledao je u jednu tačku. I supruga i ja nismo znali da li vidi, čuje, govori, da li je pokretan. Ništa nismo znali. Ali on je bio naše dijete. I ne samo da ga mi volimo najviše na svijetu, nego i svi oko nas. On je dječak sa najviše tetaka, dajdži, kumova, prijatelja, priča tata usvojenog dječaka
Piše: Rubina ČENGIĆ
Jednom davno pisac je napisao da su sve sretne porodice iste, a svaka nesretna je nesretna na svoj način.
Ovo je priča o sretnim porodicama i sve je istina, samo su imena sagovornika poznata redakciji.
– Najljepši dan u mom životu bio je kada sam vidio njegove oči. A bio je beba od pet mjeseci i gledao je u jednu tačku. I supruga i ja nismo znali da li vidi, čuje, govori, da li je pokretan. Ništa nismo znali. Ali on je bio naše dijete. I ne samo da ga mi volimo najviše na svijetu, nego i svi oko nas. On je dječak sa najviše tetaka, dajdži, kumova, prijatelja – priča jedan tata-usvojitelj.
Šarmer, šećer, neodoljiv
I naglašava da vjeruje da ne radi ništa što ne rade i drugi roditelji.
– Svaki trenutak s njim nam je radost. Naš je život fokusiran na to da njemu stvorimo uslove za kvalitetan život i sasvim smo mu posvećeni. A on je jedan šarmer, šećer, neodoljivi, divan i drag dječačić nemirnog duha, talentovan za plivanje i glumu, za ples… – priča sa suzama u očima ovaj tata.
Jedna mama-usvojiteljica ima duži staž, pa je u njenom glasu samo mnogo nježnosti, bez suza.
– Tokom godina u kojima smo zajedno, a moja kćer je sada studentica treće godine fakulteta, postale smo tim koji savladava sve prepreke. Za sve ove godine prešle smo dug, ali sjajan put, radile smo sve najbolje kako smo znale, podržavale jedna drugu, punile život ljubavlju i obostranim davanjem. I da sam bila mlađa kada sam je usvojila – usvojila bih još jedno dijete – priča mama-usvojiteljica.
I tata šarmantnog dječaka i mama velike djevojke, studentice, kažu da su imali sreću da usvoje dijete jer nisu postavljali nikakve uslove, ni pol, ni dob, ni bilo šta drugo.
– Moj jedini zahtjev je bio da dijete nije u pubertetu. To bi to bio veliki stres i za dijete i za mene u tom specifičnom periodu odrastanja kada hormoni
divljaju. Meni je takva situacija unaprijed izgledala neizdržljivom. Iako iz ove perspektive mislim da bih i tada uspjela. Mislim da parovi koji postavljaju uvjete smanjuju mogućnost za usvojenje – priča mama-usvojiteljica i naglašava da djeci treba samo ljubav i podrška, a forma kroz koju to dolazi je nebitna.
Usvajanje nije supermarket
Tata-usvojitelj pak kaže da usvajanje djeteta nije kupovina u supermarketu, pa da se bira.
– Za usvajanje smo se odlučili kada je medicinski utvrđeno da ne možemo imati djecu. Procedura je trajala godinu dana od momenta podnošenja zahtjeva s tim da smo mi pisali svim kantonalnim centrima za socijalni rad u Federaciji BiH. Prije dolaska našeg sina imali smo jedan intervju za drugo dijete, ali nismo ocijenjeni kao najbolje rješenje. Centar za socijalni rad ima diskreciono pravo da odabere usvojitelje, ali to nas nije zaustavilo. Nismo postavljali uslove kakvo dijete želimo. Bili smo spremni za sve, jer usvajanje nije supermarket. A i ljudi koji imaju biološku djecu imaju probleme i to je valjda život. Kada nam je rečeno da ćemo ga dobiti na period usvajanja, a tada ga još nismo vidjeli, on je bio naš, sve drugo je bilo nevažno. Naš sin je sada centar našeg života ili naših života. I pri tom mislim na naše roditelje, brata, sestru, mnogo prijatelja koji ga smatraju svojim djetetom – priča tata-usvojitelj.
Jedna Sarajka je pak tokom proteklih godina usvojila troje djece.
– Procedure jesu složene, ali moje iskustvo je da je potreban period u kom potencijalni usvojitelji mogu da preispitaju svoju odluku i mogućnosti jer nekada se jednostavno pogrešno procijenite. Nije jednostavno, ali nije nemoguće s tim da bi moglo biti i jednostavnije, ali to je splet okolnosti i procesa i na sve njih bi trebalo djelovati u isto vrijeme, ne možete izdvojiti samo jedan dio procedure. U svakom slučaju mislim da samo treba imati jaku volju i vjerovati u sebe – priča mama usvojiteljica troje djece.
Naglašava da čin usvajanja ne mijenja samo kvalitet života djeteta, nego i roditelja, usvojitelja.
– Dobijete novu širinu, novi smiraj u životu, znate da ste uradili dobru stvar i taj osjećaj je neuporediv s bilo čim. Moj život je i prije usvajanja bio vrlo popunjen i lijep, ali djeca su nešto posebno – kaže ona.
Upozoravajuća statistika
U svijetu se 9. novembar obilježava kao Dan usvajanja djece.
Prema podacima iz Izvještaja institucije ombudsmana iz septembra 2023. godine koji se poziva na zavode za statistiku, u Federaciji BiH je tokom 2021. godine 31.180 djece bilo ugroženo porodičnom situacijom: 439 bez oba roditelja, 15 djece nepoznatih roditelja, 402 napušteno, za 660 djece roditelji su spriječeni da obavljaju roditeljsku dužnost i 110 djece čiji su roditelji lišeni porodičnog prava, te 21.642 djece čiji roditelji nemaju dovoljno prihoda za izdržavanje i 1.343 djece koja su zanemarena i zlostavljano od strane roditelja.
Od ovog ukupnog broja 4.311 djece je ometeno u razvoju, a 2.258 djece je odgojno zanemareno i zapušteno.
U Republici Srpskoj je tokom 2021. godinu 16.262 djece bilo ugroženo porodičnom situacijom: 79 djece bez oba roditelja, jedno dijete nepoznatih roditelja, 55 napuštene djece, 157 djece čiji su roditelji spriječeni da obavljaju roditeljsku dužnost, 24 djeteta čiji su roditelji lišeni roditeljskih prava, ali i 11.835 djece čiji roditelji koji nemaju dovoljno prihoda za izdržavanje, 958 djece zanemareno i zlostavljano od strane roditelja, 2.482 djece ometene u razvoju i 671 dijete je odgojno zanemareno i zapušteno.
U Brčko distriktu Bosne i Hercegovine je 61 dijete korisnik socijalne zaštite i to 20 djece bez oba roditelja, 11 napušteno, dvoje djece ima roditelje koji su spriječeni da obavljaju roditeljsku dužnost, za 12 djece su roditelja lišeni roditeljskih prava i 16 djece su žrtve roditeljskog zlostavljanja.
Precizna procedura
U Federaciji Bosne i Hercegovine je u 2021. godini usvojeno 29 djece, a 228 djece je smješteno u hraniteljsku porodicu. U Republici Srpskoj je u 2021. godini usvojeno troje djece, a u hraniteljsku porodicu smješteno 199. Na području Federacije Bosne i Hercegovine djeluje 14 ustanova socijalne zaštite koje vrše zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dva SOS sela i u njima je blizu stotinu djece ometene u razvoju, a u Republici Srpskoj djeluje Javna ustanova Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ sa sjedištem u Banjoj Luci i tamo je 2021. godini bilo smješteno 54 djece od čega njih 43 pokazuje poteškoće u razvoju.
Prema podacima centara za socijalni rad, samo u Federaciji BiH je oko 200 bračnih parova ili partnerskih parova izrazilo interes za usvajanje djece od čega je s područja kantona Sarajevo 35 parova. Potencijalno zainteresovani za usvajanje se javljaju u svim kantonima (Mostar, Bihać, Tuzla…), a zainteresovanih ima i iz Republike Srpske i Brčko Distrikta.
U Centru za socijalni rad kantona Sarajevo Mirsada Poturković pojašnjava da za ostavljeno dijete, da bi bilo pripremljeno za usvajanje, treba provesti procedure. Kroz proceduru se utvrđuje da li su biološki roditelji dali saglasnost za usvojenje ili su nepoznati ili su umrli i nemaju srodnika zainteresovanih za brigu o djeci ili im je oduzeta sposobnost roditeljskog staranja ili djelimično ili u cijelosti poslovna sposobnost ili da je njihovo mjesto boravka nepoznato najmanje šest mjeseci i da se ni na koji način ne interesuju za dijete.
– Kada su ove provjere završene procedura je jednostavna, ali parovi očekuju da je proces otvoren čim oni podnesu zahtjev, a to nije dovoljno. Da bi proces uopšte krenuo mora postojati dijete spremno za usvajanje, a onog trenutka kada utvrdimo da je dijete spremno – kontaktiramo potencijalne usvojitelje i počinje upoznavanje. Složen je samo postupak pripreme djeteta jer treba nači roditelje ako postoje, razgovarati s njima da daju saglasnost ili utvrditi da nemaju nikakav interes za dijete, a to nije uvijek lako – pojašnjava Poturković.
Ima mnogo napuštene djece, ali…
Ona ističe da je mnogo napuštene djece, ali….
– Svega 12 ih je podobno za usvojenje, ali za njih nema zainteresovanih usvojitelja. Naime, radi se o djeci koja imaju razvojne probleme ili određeni invaliditet. A potencijalni usvojitelji nisu spremni da uzmu djecu s poteškoćama, što je s aspekta nepostojanja sistema podrške na neki način i razumljivo – kaže Poturković.
Mama-usvojiteljica ne krije da joj tokom perioda odrastanja njene kćeri bila jako važna podrška okoline.
– Sva moja iskustva su sjajna. Sve teške situacija smo rješavali i to zahvaljujući velikoj podršci centra za socijalni rad, tima koji tamo djeluje i koji čine socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, ali i zahvaljujući podršci porodice i prijatelja. Psihološka podrška, posebno djevojčici kada je upoznavala biološku majku, je bila izuzetno važna. Meni su neki do tih ljudi iz centra za socijalni rad rekli da ih mogu zvati 24 sata i to mi je bilo jako važno jer ima izazova koje ne možete predvidjeti i to, ta podrška i puna dostupnost, je nešto što bi trebalo biti dio procedure ili savjeta za proces usvojenja – da imate psihologa za šta god vam treba i kad god vam treba – kaže mama-usvojiteljica.
Podrška nije jednaka
Ipak, naglašava da ipak nemaju svi usvojitelji podršku sistema kakvu je ona imala.
– Razgovarala sam s mnogo ljudi koji su usvojili djecu, s nekima sam krajnje iskreno razmjenjivala iskustva i čini mi se da je meni bilo lakše jer sam imala taj sjajan krug podrške, od centra za socijalni rad, preko mame, sestre, rodbine, prijatelja. I uvijek je neko imao rješenje. A opet mislim i da nisam imala teških situacija. S druge strane, izazova imaju i roditelji koji imaju biološku djecu. Pa sam vjerovala da je to sve normalno i sve prihvatila kao proces odrastanja – priča mama-usvojiteljica.
No ne krije da je bilo problema i prilikom polaska djevojčice u školu i susreta s drugom djecom.
– Imali smo problema. I pored činjenice da je ona išla u školu koja njeguje inkluzivnost – djeca su joj govorila da je nađena na smetljištu i slično. Ali to sam rješavala sama. I mislim da je bila presudna moja borbenost – zatražila sam roditeljski sastanak i zamolila roditelje da svojoj djeci objasne da se neko rodi u porodici, neko van porodice, neko u srcu, da neko ima samo jednog roditelja, ali da su to sve porodice, bez obzira da li su nastale brakom, usvojenjem ili na neki treći način – priča mama-usvojiteljica.
Najteže na šalterima
Naglašava da je ipak najteže na šalterima.
– Moja situacija je malo drugačija jer sam ja jednoroditeljska porodica. A naš Zakon o braku ne prepoznaje jednoroditeljske porodice kao punopravne nego ih zove nepotpune. Pa je i moje usvajanje nepotpuno iako ništa nije različito u odnosu na potpuno osim što u rodnom listu moje kćerke stoje imena njenih bioloških roditelja. I kada dođemo na šalter po rodni list, pasoš ili bilo šta drugo počinju problemi. Ljudi na šalterima ne žele da se posvete, da pogledaju dokument, nego pitaju šta je ona meni, šta sam ja njoj, gdje je tata, stavljaju moje ime na mjesto imena oca… A sve lijepo piše u rješenju o usvojenju i u njenom rodnom listu. No, ta neosjetljivost i neposvećenost službenika je meni najteže padala, pogotovo dok je ona bila mala jer je svaka provjera zabrinjavala. Nažalost problemi nisu prestali ni nakon njenog punoljetstva i mislim da je to trajni problem koji prati usvojenu djecu – priča mama- usvojiteljica.
Na osnovu vlastitog iskustva smatra da je ne postoji sistem informisanja o pravima roditelja-usvojitelja ili staratelja
– Meni je recimo to nedostajalo da lakše prođem kroz labirint administracije. Mogla sam naravno uvijek nazvati centar za socijalni rad da mi objasne kako ću riješiti problem. Ali bi bilo mnogo lakše da šalterske ili matične službe imaju procedure pred sobom, pogotovo kada je dijete malo – kaže mama- usvojiteljica.
Usvojila troje djece
Iskustvo mame koja je usvojila troje djece pak pokazuje da postoje razlike u tome kako okruženje doživljava usvojitelje (iako to ne mora biti pravilo).
– Gdje god smo rekli o čemu se radi uzimali su nas kao prioritete, davali nam prednost, pokazali razumijevanje. U školi je drugačije, ima mnogo pitanja. Ali mi često za našim stolom diskutujemo o svemu. Pa i o tim pitanjima. Moje je pravilo da će djeca nešto doživljavati onako kako vi to doživite jer oni prihvataju sve zdravo za gotovo iako nije tako – priča mama.
Ombudsmani u svom izvještaju iz septembra 2023. godine zahtijevaju reagovanje svih nadležnih i šire društvene javnosti jer je zabrinjavajući broj djece u stanju socijalne potrebe i djece bez roditeljskog staranja koja su smještena u ustanovama.
Usvojitelji pak nude i neka od rješenja.
– Kod nas se malo radi na populariziranju usvojenja, nema dana otvorenih vrata u domovima, nema povezivanja zajednice s djecom iz doma, povezivanja porodica koje žele uspostaviti kontakt s domom i družiti se s djecom, pozvati ih u goste, odvesti na izlet… A to je jako važno, jer je mnogo stereotipa o djeca iz domova – od toga da se bave kriminalom, da su nevaspitani, nasilnici… Uvijek je negativan kontekst oko njih. I zato je potrebna otvorenost doma. Jedna grupa mojih prijateljica je prije par godina povremeno kupovala poklone djeci u domu, uvijek u dogovoru s upravom doma i u skladu s potrebama te djece. No, u jednom trenutku su im rekli da više ne mogu kupovati i slati te stvari. U razvijenim zemljama djeca u domovima imaju kumove, odlaze kod njih preko vikenda… To bi bilo jako lijepo, pogotovo u našoj državi koja je prošla kroz rat, ali nema empatije i brige – priča mama-usvojiteljica.
Ljubav i podrška
Tata-usvojitelj upozorava da svaki dan bez ljubavi ostavlja trag na djeci i da mi u BiH razvijamo pogrešne identitet, ali da je za promjenu potrebno jako malo.
– Kada je naš sin išao u vrtić jednog dana smo odnijeli neke slikovnice među kojima je bila i priča o usvojenom dječaku i jedna djevojčica je kada je teta završila čitanje rekla da će kada poraste usvojiti dijete. Dakle, važno je pričati o usvojenju, jer djeci treba samo ljubav i podrška. Ali mi imamo uredbu za zapošljavanje koja daje prednost djeci bez roditelja koji su poginuli u ratu, a djeca koja su odrasla u domovima bez roditelja nemaju nikakvu podršku i prednost. A bore za svoje mjesto pod suncem, završavaju škole i fakultete i pored diskriminacije koju doživljavaju – kaže tata-usvojitelj i naglašava da bi djeca iz domova trebala imati podršku društva i poticaj jer nemaju mame i tate koji bi ih pogurali.
Uslovi za usvajanje maloljetne djece u FBiH su propisani Porodičnim zakonom Federacije BiH.
Zakon kaže da podnositelji zahtjeva moraju biti psihofizički zdrave osobe, državljani BiH ili stranci koji imaju boravište u BiH, da nisu stariji od 45 godina, da nisu kažnjavani i da im nije oduzeto pravo na roditeljsko staranje, da imaju riješeno stambeno pitanje i da imaju dovoljno prihoda za izdržavanje djeteta.
