I šta sad, pitamo opet? Koliko mrtvih žena je dovoljno za zakon? Koliko Nizama? Koliko svirepih ubistava?
Piše: Senka KURT
Sad ćete vidjeti ubistvo uživo – odjeknulo je jednom društvenom mrežom u petak.
Sa sjevera Bosne.
Iz Gradačca.
Iz gradića sa manje od 40 hiljada stanovnika. Pitomog, grada vrijednih ljudi. U kojem je Bijela kula simbol povijesti, otpora, ideala slobode.
Od tog 11. avgusta više ništa nije isto. Niti će ikada biti. Nema mira. A nema ni Nizame Hećimović.
Njen život, pred očima njihove kćerkice, nasilno prekinuo Nermin Sulejmanović. Potom je ubio još dvije osobe, tri ranio. Na kraju je sam sebi presudio.
Tri dana prije
Svjedočit će ovih dana mnogi kako je Nizama ubicu ranije prijavljivala za nasilje. Ured disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine potvrdio je da je formiran predmet o postupanju sutkinjE Općinskog suda u Gradačcu Lejle Numanović.
Ona je tri dana prije monstruoznog ubistvba odbila izricanje mjere zabrane približavanja Nerminu Sulejmanoviću Nizami koji ju ubio u sljedeća 72 sata.
U medijima su procurile informacije da je i jedna policajka, navodno vrlo bliska ubici, otkrila lokaciju na kojoj se Nizama krila. Bježala od nasilnika. Pokušala spasiti svoj i život svoje bebe. Tražila način da preživi. I na žalost, nije uspjela.
Život, smrt i sudska praksa
Fondacija CURE objavila je da je od januara do novembra prošle godine ubijeno 11 žena u BiH.
Poražavajući podaci govore da je od 2015. do 2021. godine ubijeno više od 56 žena. Broj onih koje svakodnevno trpe nasilje se i ne zna.
Svaka druga žena starija od 15 godina u BiH iskusila je neki vid fizičkog, psihološkog ili seksualnog nasilja, dok je konkretno seksualno nasilje iskusilo 38 žena – podaci su organizacije UN Women u BiH.
I dodali da se primjećuje (kakav takav) napredak u sudskim praksama koje se trude suzbiti nasilje nad ženama.
Ali to se samo primjećuje. Bez očitoga rezultata. Jer femicid kod nas nema općeprihvaćenu definiciju. I nije prepoznat kao poseban zločin u sudskim praksama. A to znači, da ubistvo žene nije kao i svako drugo ubistvo. Da sudska praksa pokazuje kako je potrebno pravednije i rigoroznije procesuiranje ovakvih slučajeva.
Pa su nam onda puna usta Istanbulske konvencije, koju istina, BiH jeste ratificirala. I tako se obavezala na pravne mjere koje će suzbijati nasilje nad ženama i osigurati pravednost za žrtve i njihove porodice.
Smrt Jasmine Klico
No, Nizama Hećimović to nije znala. A i da jeste, šta bi joj pomoglo. Njoj i ostalim žrtvama zločina.
Njen ubica, „od ranije poznat policiji“, agresivac koji je hapšen, pa puštan na slobodu, na svojoj je strani imao sistem. Koji je eto pravedniji prema ubicama i nasilnicima nego prema žrtvama.
U decembru 2020. nakon desetina prijava, višegodišnjeg uznemiravanja, ubijena je Jasmina Klico.
Ubica Elvir Hajdarević bio je njen kolega s posla. Sedam je puta pucao u nju. No, institucijama (ma šta one i ma ko one ovdje bile) to ništa nije značilo.
Puni stupci crnih hronika
Pune se stupci crnih hronika, pa malo zavlada strah, razočarenje i očaj. I idemo dalje.
Ovdje se femicid posmatra kao izoliran slučaj.
A potpuno je drugačije. I daleko od onoga što mislimo.
Potrebno je imati u vidu specifičnost konteksta u kome se ubistvo dogodilo. Više od trećine pokušaja i izvršenog femicida desilo u stanu, kući ili dvorištu žrtve. To potvrđuje da je za ženu koja trpi nasilje najopasnije mjesto upravo njen dom. Femicid se u međunarodnim dokumentima definira kao „ubijanje žena od strane muškaraca zato što su žene“.
Najvećem broju ubistava prethodi obično dugotrajno nasilje koje nije bilo prijavljivano ili je bilo prijavljivano. I baš kao u ova dva slučaja adekvatna reakcija izostane. I ugasi se jedan život.
Blage, blaže, najblaže kazne
Jer biti žena ovdje nije lako. Nije zapravo lako nigdje u svijetu.
Lakše je biti mrtva žena u BiH. Jer si tek dio crne statistike. Koje ne prepoznaje ni vlast, ni institucija, ni zakon..
Jer zakonski okvir u BiH, ali i njen patrijarhalni okvir ne prepoznaje femicid, niti ga pravno definira.
Zato počiniteljima ubistava žena, koja su često rezultat dugogodišnje izloženosti nasilju, sudovi izriču blaže kazne zbog olakšavajućih okolnosti.
Ubistvo žene se kvalificira kao nasilje u porodici, umjesto teško ubistvo. Samim time, ubice prema olakšavajućim okolnostima često dobiju kazne zatvora do 10 godina.
A ako bi imali zakon, ako bi se ubistvo žena kvalificiralo upravo tako – kao teško ubistvo (femicid) Krivični zakon (član 42b) ubice bi kaznilo dugotrajnim zatvorom – od 21 do 45 godina.
Političke fraze i krik žrtava
I šta bi to značilo? Prevenciju, spriječavanje, upravo ono za šta premijer Federacije BiH Nermin Nikšić kaže da nije moguće. Veli, ne može se predvidjeti. Ne može! Ali spriječiti može.
Iza političkih floskula, žaljenja i sućuti krije se realno stanje. Glas žrtava dopre do vlasti tek kad postanu šapat ili krik. Dešava li se nešto u četiri zida traže se opravdanja. Niko neće da se miješa. Ni susjedi, ni vlasti.
Naši domovi postaju naši kavezi i naša stratišta. Pričamo o obiteljskim tragedijama. Izbjegavamo jasno i glasno reći – žena je ubijena zato što je žena. Zato što se ovdje i danas smatra nečijim vlasništvom, zato što je „kriva“. Zato što je to privatna stvar.
A nije. I ne smije biti.
I nije teško uvesti femicid kao krivično djelo u sve zakonske i podzakonske akte. Nije teško kroz sistem osigurati prevenciju i zaštitu od nasilja nad ženama. Nije teško pooštriti kazne.
Na to upozoravaju uporne zagovaračke nevladine organizacije. Pa im se malo i potsmjehuju, vele, eto žene pretjeruju. Jer u vlasti i institucijama nema volje i želje da se prihvati činjenica da je razlika između ubistva i femicida povezana sa općim položajem žena u društvu, neravnopravnom raspodjelom moći, enormnim porastom nasilja.
(Pred)izborna obećanja
Dvije su i pol godine prošle od kad je u državni Parlament stigla inicijativa (Saša Magazinović) da se femicid definira kao posebno krivično djelo s posebnim kaznama. Tad je na vlasti bila druga koalicija, ona s SDA, HDZ i SNSD. Pa je obećano da će to biti prvi zakonski projekat u novom mandatu. I šta je bilo?
Pa, ljudi moji, četiri su dana trebala Vijeću ministara da odbiju inicijativu da se proglasi Dan žalosti. Na dan sahrane Nizame Hećimović. U spomen na njen život. U osudi femicida. U znak tuge za sve žene ubijene u zločinu femicida proteklih decenija.
Pa su u prvim izjavama predstavnici i vlasti i institucija i oni koji drže naše živote u rukama, baš kao što su imali i Nizamin, nemušto i bez pijeteta saopćavali fraze. Nedostojanstvene, krute, besmislene.
Tako su i sami dali podršku kulturi nasilja, nasilnicima dali vjetar u leđa. Koji uz onaj da neće biti (adekvatno) kažnjeni otvara vrata novim zločinima.
Ko, šta, gdje?
I sad se prebacuje odgovornost. Gdje treba provesti istragu? U policiji odakle su curile informacije? U Sudu gdje je sutkinja copy paste sistemom dala mogućnost Sulejmanoviću da nastavi (i dovrši) svoje nasilničke namjere.
Ova država, u kojoj se političari bave avionima, kamionima, voznim parkovima i foteljama nema senzibilitet za svoje građane. Za žene posebno. Ne preuzima odgovornost. Ne preuzima krivicu. Ni moralnu. Ni zakonsku.
I šta sad, pitamo opet? Koliko mrtvih žena je dovoljno za zakon? Koliko Nizama? Koliko svirepih ubistava?
Ko će na kraju reći: Dosta je!
I vlast i nasilnici i svi mi
I nasilnicima. Ali i ovaj vlasti koja se silno iščuđava i poput člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića otkriva toplu vodu jer nam, veli „trebaju institucionalna i dugoročna rješenja“.
Te fraze da je zločin u Gradačcu opomena, koji pokazuje kako se „promptno mora modernizirati policija“, „ozbiljno shvatiti zadatak“… bole i vrijeđaju upravo kao i svaki zločin femicida kojem smo svjedočili posljednjih godina.
Ta apsurdna slika u kojoj potpredsjednica SDP-a, dakle najjače partije na vlasti, inače gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić organizira mirnu šetnju i ispostavlja zahtjeva govori zapravo da od one moralne i zakonske odgovornosti vlasti nema ništa.
Kad vlast (taj sistem) koji nas polako ubija i dozvoljava da budemo ubijeni svedu jedan život na prikupljanje političkih poena i uboge fraze onda nemamo čemu da se nadamo.
I da nije sve do vlasti, zapitajmo se i ovo – kakvi smo to ljudi postali, kad smo im dopustili da nas umiruju frazama.
Kakvi smo to ljudi postali kad smo dopustili da na društvenim mrežama live pratimo svirepo ubistvo?
Kakvi smo ljudi kad šutimo? I sudjelujemo u zločinu!
