/

ŽIVOT JE ČUDO: Šta veže srebreni vijenac iz Kazandžiluka za dinastiju Romanovih, Raspućina i Natašinu babu

Da nije bilo ljutnje Natašine babe, možda kralj ne bi poslao pare i možda ne bi bilo ni kuće, ni prozora, ni onih pogleda iz kojih je rođena jedna čudesna ljubav i koja je trajala do kraja Natašinog i Fićinog života. A da se ne popeh uz sedamdeset jedan stepenik Sahat-kule, i da u Kazandžiluku ne vidjeh mesingani posrebreni vijenac, ne bi bilo ni ove priče

Piše: Edina KAMENICA

Kad god bih ranije prolazila Saračima, pogled bi mi se nekako prirodno, kao da baš tako mora biti, zaustavio na Sahat- kuli. A otkako sam se prije više od tri godine gotovo i popela na nju, uzdahnem svaki put kada je vidim. Ne bih mogla tačno reći otkud taj uzdah.

Da li od ljepote Sahat-kule koju sam tog julskog dana, odlazeći na radni zadatak sa kolegama iz O kanala, Ninom i Laćom, prvi put osjetila iznutra, u svoj njenoj  punoći? Ili  je uzdah zbog toga što mi je do vrha kule trebalo preći samo još četiri uska drvena stepenika do posljednjeg, sedamdeset petog. Ali, to se nije desilo.

Noge kao da su mi se najednom bile ukočile dok se ostatak ekipe, predvođen muvekitom Mensurom Zlatarom, ispeo svih tih 30 metara koliko je visoka Sahat-kula.

Tačna godina njenog nastanka se još ne zna. Ali, zna se da je i ovaj nacionalni spomenik BiH dio vakufa Gazi Husrev-bega, kao i to da je čuveni turski putopisac Evlija Čelebija u 17. stoljeću i sam uživao u toj građevini smještenoj pored Begove džamije.

Lunarno vrijeme

Sjećam se tadašnjeg Mensurovog kazivanja o 1967. godini u kojoj je on od Abdulaha Kasumagića preuzeo dužnost muvekita, (onaj koji se brine o ustanovljavanju tačnog vremena radi utvrđivanja namaskih vakata).  Iste godine je njegov prethodnik, sa grupom sajdžija pozlatio kazaljke i cjelokupni satni mehanizam potpuno rasklopio, očistio i vratio u prvobitno stanje. I Mensur je tome prisustvovao. Mehanizam je  „naštiman“ da u 24 sata sat kasni ili brza samo minutu.

Ovaj sat, namjesto kojeg je ranije stajao sat iz turskog perioda, koji je, kažu, prenijet u jednu od vratničkih džamija, možda i jedini na svijetu danas pokazuje lunarno vrijeme.

U Sarajevo su ga iz Engleske donijela 1876. godine dvojica  trgovaca, Hašim aga Glodžo i Mehaga Hadžikapetanović.

Zlatar nam je objasnio, vrijeme po lunarnom kalendaru znači, u najkraćem, odrediti visinu sunca u trenutku njegovog zalaska.

Tada kazaljke treba da pokažu  24 sata, i tada po lunarnom kalendaru prestaje jedan a počinje drugi dan – rekao je Zlatar.

Napomenuo je da se nekada astrolabijumom, pomoću sjene, precizno određivala visina sunca. A kasnije se za istu svrhu koristio sekstant, s puno ogledala.

Pogled sa Sahat kule

Inače, koliko god se trudila, ne mogu opisati taj osjećaj kada se sa Sahat kule posmatra  Sarajevo. Čini se, kao da se sva okolna zdanja, Begova džamija, Kuršumlija medresa, Gazi Husrev-begova biblioteka primiču da biste ih pomilovali svojom rukom. A u isto vrijeme, dok baščaršijski golubovi slijeću na krovove i iznova uzlijeću, kao da se i vi okrećete oko neke nevidljive osi, kao da lebdite.

Gledanje kroz uske kamene otvore ne sužava sliku grada. Samo ga pokazuje u dimenzijama i oblicima na koje oko nije naučilo. Ali, kada smo sišli sa kule, i uskoro se našli u radnji, u Kujundžiluku, koja već generacijama pripada  porodici Zlatar, začas sam zaboravila i na Sahat kulu i njen neosvojeni vrh.

Kako ne bih! Čega sve nema u tom nevelikom prostoru: od karat vage za mjerenje dijamanata, stare mašine kojom se topi i poravnava zlato, od satova, nakita, oružja iz davnih vremena. Kao što je onaj jatagan za kojeg je jedan stranac Mensuru nudio 5000 KM. Uzalud.Neke stvari nemaju cijenu.

Narudžbina za Marseille

Još se sjećam svoga oduševljenja kada sam vidjela uramljene fotografije Mensurovog dede Kenana, računovođe Jakova Levija, poslovođe Salihage Sofića, razne diplome, letke…

Na jednoj slici je radionica s pedesetak radnica i radnika firme ‘Braća Zlatar’. Tu su takođe i njihovi proizvodi: damske torbice od srebrenih niti, srebrene korice za knjige, pribor za pušenje, pernice s posudom za tintu…

Pažnju mi je odmah privukao i vijenac od posrebrenog mesinga.

Narudžbina sa nacrtom vijenca, stigla je direktno s Kraljevskog dvora iz Beograda. Bilo je to 1934. godine, nakon ubistva kralja Aleksandra u Marseilleu. Bili su namijenjeni za njegovu sahranu – objasnio je Zlatar.

Veza sa evropskim dvorovima

A ja sam jedva čekala da se vratim u redakciju i da nazovem Natašu ZimonjićČengić. Nju koju ova priča o vijencu nije iznenadila, a koja se i nje lično doticala.

Natašina baba, po majci Vukotić, bila je tetka kralja Aleksandra.

Dobro pamtim da je iz Beograda u Gacko stigao paket pun prigodne, crne odjeće za članove naše porodice koji su išli na sahranu rođaka-kralja – kazala je Nataša.

Nataša Zimonjić: Nekad i u danima kad je naša autorica s njom pričala najbolje i najtužnije priče

I dodaje da je njenoj babi ta pošiljka pomalo i teško pala.

Bila je vrlo ponosna. A i smatrala je da ceremonijalna odjeća na neki način ugrožava slobodu njenog izbora – pričala je Nataša, čija familija je bila u rodbinskim vezama s brojnim evropskim dvorovima, ne samo s Karađorđevićima.

 Pokloni kraljice Jelene

Sestra Natašine babe je bila kraljica Milena, supruga crnogorskog kralja Nikole Petrovića.

Njihova kćerka Jelena je postala italijanska kraljica, i nerijetko bi slala poklone rodbini, ne samo na Cetinje, nego i  Zimonjićima, svojim mladim rodicama.

U Natašinom stanu na komodi je uvijek stajala slika njene voljene sestre Ksenije. Nju su u Drugom svjetskom ratu četnici zaklali na Majevici. Na slici, Ksenija, koja je bila bolničarka, iz sanitetskog voda u pratnji komandanta Tita. Obučena je u haljinu koju joj je darovala kraljica Jelena Savojska.

Nataša je, preko Milenine kćerke Milice, a koja se udala za unuka ruskog cara Nikolu I, kneza Petra Nikolajevića, bila u srodstvu i sa Romanovim.

Priče o velikoj dinastiji

Nema knjige u kojoj se piše o ovoj dinastiji a da se ne pomene još jedna Milenina kćerka Stana ili Anastazija, princeza Romanovska, vojvotkinja od Leuchlenberga, velika kneginja od Rusije. Za nju se zna da je bila vrlo bliska s mistikom Grigorijem Raspućinom, jednim od najkontroverznijih ličnosti u ruskoj historiji.

Ona ga je, tvrdi se, i predstavila posljednjoj ruskoj carici Aleksandri. Od tog trenutka počinje jedna potpuno nova epizoda u porodičnom, ali i društvenom životu Romanovih.

Pokušala sam, nedavno, čitajući knjigu Romanovi, čiji je autor britanski povjesničar Simon Sebag Montefiore, izbrojati na koliko su stranica pomenute Milica i Stana, koje su, obje podjednako, ostavile velik trag na duhovni razvoj carice. Na kraju sam odustala.

Naravno da je pretjerivanje reći, a što se nerijetko tvrdi, da su i one sa svojim prijateljem po duhovnoj liniji, Raspućinom, odgovorne za propast carske Rusije. Ali, nema nikakve sumnje da su veoma mnogo uticale na sve što se dešavalo u carskim odajama. U kojima se tada više raspravljalo o ezoterizmu, čaralo i gatalo, nego o stanju u državi. Konačno, poznato je da su mnogi loši potezi cara potekli upravo od Raspućin. Ali, to je neka druga priča.

Na Cetinje došla svjetska elita

Opet, Milenina kćerka Ana, koja je živjela do svoje 96-e godine, bila je udata za kneza Franca Jozefa od Batlenberga, a najstarija Ljubica-Zorka, bila je majka budućeg kralja  Aleksandra I.

Udajom za Petra I Karađorđevića skratila je svoje kršteno ime u Zorka. Njen susret s budućim, dvadeset godina starijim supružnikom, desio se u Parizu, gdje je kneginja Milena boravila sa kćerkama. Njihov brak je trebalo bude temelj buduće državne zajednice. Na vjenčanje Zorke i Petra, na Cetinje, došla je sva svjetska elita.

Brak je trajao samo sedam godina, jer je Zorka umrla u 26-oj godini, rađajući njihovo šesto dijete. Nije dočekala 1903. godinu kada njen muž knez Petar postaje kralj Srbije. A pogotovo nije dočekala 1929. godinu kada njen sin Aleksandar postaje kralj Jugoslavije.

Zanimljiva loza Zimonjića

No, ništa manje nije bila  zanimljiva ni porodična loza Zimonjića. Natašin djed po ocu, Stevan, sin čuvenog vojvode Bogdana Zimonjića, imao je dvojicu braće, Aćima i Petra.

Aćim je bio visoki vladin činovnik i živio je u Sarajevu. Njegova supruga je bila Beograđanka Anđelija Hadžiristić. Imali su dvoje djece, Ljubicu i Bogdana. Oboje su završili fakultete, Ljubica u Sarajevu, a Bogdan je u Beču postao doktor medicinskih nauka.

Dr. Bogdan Zimonjić je jedan od osnivača sarajevskog Medicinskog fakulteta i Interne klinike

Drugi Stevanov brat je bio mitropolit Petar, koji je na najsuroviji način likvidiran u Jasenovcu, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jednako kao što je, pola stoljeća kasnije, i Nataši sina Goran, poznati rukometaš, mučki ubijen od strane Vojske Republike Srpske na okupiranoj sarajevskoj Grbavici dok je spašavao komšiju Husniju Ćerimagića. Njihov, i, nažalost, ne samo njihov ubica Veselin Vlahović Batko je 2012. godine pravosnažnom presudom osuđen na 42 godine zatvora.

Mitropolit Petar Zimonjić, kojeg će SPC kasnije proglasiti svecem, mogao se  spasiti iz ustaškog logora. Za njega su, kao visokog crkvenog velikodostojnika, mnogi intervenisali da bude pušten na slobodu.

A šta će biti s ovim nevinim narodom?

No, kada mu je rečeno da on može izaći, Petar je to odbio. Pitao je svoje krvnike: -A šta će biti sa ovim nevinim narodom za kojeg nema niko da se zauzme?

Djed Petar se nije ženio. Nas djecu bi uvijek nečim obradovao. I mi smo se tako radovali kada bi nam došao. Sjećam se, jednom, samo što je ušao u kuću, a ja mu pravo u krilo. Moji me ruže, govore da je umoran, da ga pustim na miru, a ja neću da se odvojim od njega – pričala mi je Nataša.

Nikad nije zaboravila ni porodične posjete Aćimu Zimonjiću.  Sjećala se kako je sve bilo tako neobično u njihovom stanu, kako osu zidovi bili prekriveni slikama.

Satima sam ih znala posmatrati – kazivala je Nataša, velika zaljubljenica u slikarstvo, (njen Goran je prvobitno upisao Likovnu akademiju, op.a.). Ona se ipak, kao dijete, najviše veselila kada bi se u Sarajevu sastali svi Zimonjići, pa i njihova djeca.

Ko je dr. Bogdanu oteo ulicu?

Aćimovog sina Bogdana je posebno voljela. A eto, i otišla je sa ovoga svijeta aprila 2020. godine tužna zbog toga što je Sarajevo, preimenujući neke gradske ulice uoči i nakon prošlog rata, dr. Bogdanu oduzelo njegovu.

A to je bio možda i najhumaniji čovjek kojeg sam ja poznavala – tvrdila je Nataša.

Klinika mu je bila drugi dom

Dr. Bogdan Zimonjić je jedan od osnivača sarajevskog Medicinskog fakulteta, i Interne klinike, čiji je šef bio godinama.

Klinika mu je bila drugi dom, nekad bi tamo i prespavao.To je bio cijeli njegov svijet u kojem je svaki pacijent bio na počasnom mjestu. Sjećam se naših porodičnih slavlja. Samo što se okupimo, Bogdan se diže, mora na kliniku. Bio je i vrlo vezan za časopis Medicinski arhiv, kojeg je i osnovao  zajedno sa akademicima Vladimirom Čavkom, Blagojem Kovačevićem i Ibrom Brkićem. U ono malo vremena kada nije bio na klinici prikupljao je građu za taj časopis. A najsretniji bi bio kada bi kod nekog studenta prepoznao osobu koja hoće da uči. Sa kakvom je samo strašću pričao o takvima – kazivala je Nataša.

I nije krila da ju je jako povrijedilo to da se nijedan antifašista nije usprotivio onima koji su Bogdanu oteli ulicu.

A dobro su znali koliko je ilegalaca Bogdan skrivao u bolnici, rizikujući svoj život – govorila je Nataša.

I ispričala mi dirljivu priču o posljednjoj lekciji prof. Zimonjića.

Otkucaji umirućeg srca

Shvativši da mu se približava zemaljski kraj, dr. Bogdan Zimonjić je naredio da se u njegovu bolesničku sobu pozovu studenti, da bi, uz pomoć nekog aparata, vidjeli kako izgleda umiruće srce, srce koje kuca posljednji put.

Pred vratima njegove sobe u bolnici smo bili Sveto i ja (Svetozar Zimonjić, akademik). Čudili smo se zašto u Bogdanovu sobu ulaze  brojni mladi ljudi. Niko nam ništa nije govorio. U jednom trenutku, počeli su da izlaze, vidno tužni, neki i plačući. Srce je prestalo kucati. Čas njihovog profesora je bio završen – kazivala je Nataša.

Nju je, kao i ostale bližnje srodnike, nešto ranije, Bogdan zovnuo saopštivši im svoj prijedlog: porodičnu kuću Zimonjića u Kiseljaku i stan u ulici Radojke Lakić da se prodaju. I da se od tih para oformi Fond za siromašne i dobre studente.

Mi smo se svi složili sa tim, i ubrzo je Fond osnovan. Mnogi studenti medicine su zahvaljujući njemu završili studij – kazivala nam je Nataša Zimonjić -Čengić.

Kako je propao susret sa kraljem

Naataša nam je ispričala i kako je propao posljednji susret kralja Aleksandra I Karađorđevića i Zimonjića u Gacku.

Naime, jedne prilike, putujući prema moru, kralj je naumio posjetiti svoju tetku.

Za Gacko je to, naravno, bio veliki događaj, iako kralj nije imao vremena ni za kakve protokolarne događaje. Tražio je samo da ga odvedu Zimonjićima.

Aleksandar je tetka Stevana zatekao pred vratima omanje kuće, u kojoj su oni tada živjeli, osiromašeni, kao i mnogi drugi nakon provedenih agrarnih reformi.

Susret je bio neočekivano hladan. Kralj je pitao Stevana kako je, a ovaj je odbrusio: – Onako kako si ti to odredio.

Kralj je pitao za tetku, a Stevan mu je rekao istinu: Ljuta je na njega zbog toga što im je oduzeta zemlja i kuća. I neće da izađe i da se vide!

Kralj je produžio na jug, a Gacko je ostalo da  priča o ponosu Vukotićke.

Samo će on biti moj muž

Malo iza toga, Zimonjićima je kralj Aleksandar poslao 100.000 dinara. Sagradili su kuću sa čijeg će prozora petnaestogodišnja Nataša, u danu u kojem su partizanske jedinice umarširale u Gacko, vidjeti kršnog oficira na konju.

Šapnula je tada svojoj sestri: – Ako se budem udavala, samo će on biti moj muž.

Kasnije će saznati da je to Ferid Fićo Čengić, jedan od najbližih Titovih saradnika još iz vremena prije Drugog svjetskog rata. I prvi poratni gradonačelnik Sarajeva, koji je, podigavši i sam pogled prema tom prozoru, i ugledavši nepoznatu lijepu djevojku, pomislio : – Ako se ikada budem ženio, ona će biti moja žena.

I, tako je to u životu: da nije bilo ljutnje Natašine babe, možda kralj ne bi poslao pare, i možda ne bi bilo ni kuće,ni prozora, ni onih pogleda iz kojih je rođena jedna čudesna ljubav i koja je trajala do kraja Natašinog i Fićinog života.

A da se ne popeh uz sedamdeset jedan stepenik Sahat-kule, i da u Kazandžiluku ne vidjeh mesingani posrebreni vijenac, ne bi bilo ni ove priče.

 

Prethodna vijest

Adin Šabić: Ženski stav se naplaćuje šamarom

Naredna vijest

JAVAŠLUK Robne rezerve rade kao da smo u ratnom stanju