Šefica odjela za vaskularne bolesti i komplikacije uzrokovane šećernom bolesti u bolnici nedaleko od Pariza dr. Alma Kulenović savjetuje kako brinuti o sebi, pacijentima, okolini, domovini
Razgovarala: Senka KURT
Dr. magistrica medicine, angiologinja Alma Kulenović živi svoju uspješnu priču u dijaspori.
U Francusku je stigla 1990. godine, kao stipendistica francuske Vlade. Da se usavršava, istražuje, pa vrati u Sarajevo.
No, život se posložio drugačije. Istraživanje jednog proteina prekinuo je rat. Pa se i sudbina dr. Kulenović poigrala.
Posustala nije. Danas priznaje da je radila uporno, nerijetko naporno i teško. Dokazuje to i “Priručnik za liječenje komplikacija prouzrokovanih dijabetesom: posebno liječenje rana, dijabetičkog stopala i amputacija prouzrokovanih dijabetesom”, izdat još prije pandemije na francuskom, a ovih dana predstavljen i u sarajevskoj Općoj bolnici na našem jeziku.
Trik sa vodom
Priručnik je to namijenjen pacijentima, liječnicima, medicinskom osoblju, skup iskustava i različitih tehnika liječenja u bolnici u Villiers St. Denis, stotinjak kilometara od Pariza.
Upravo u ovoj bolnici dr.Kulenović radi već 25 godina. Riječ je o kredibilnoj ustanovi, nekada čuvenom sanatorijumu za plućne bolesti.
Dr. Kulenović je šefica odjela za vaskularne bolesti i komplikacije uzrokovane šećernom bolesti.
Kad je na početku pitamo šta zapravo uzrokuje dijabetes, povišenu razinu šećera, napominjemo i kako živimo u zabludi da svijet umire od kancera, stresa, a malo se zna da je dijabetes vodeći kad je smrtnost u pitanju.
– Dijabetes je hronična bolest, riječ je o povećanom nivou šećera u krvi zbog relativne ili apsolutne insuficijencije inzulina. Zapravo, dijabetes, sam po sebi ne pokazuje drastične simptome, dugo vremena može da bude i neotkriven. No, ja imam jedan mali trik, kažem pacijentima i prijateljima – ako puno pijete vode – idite kod ljekara – kaže nam na početku.
Pažljivo primjećujemo da nas posljednjih godina bombardiraju naredbama da pijemo, pijemo, pijemo, najmanje dva litra dnevno vode… No, dr. Kulenović kaže da se u Francuskoj sad reduciraju te preporučene količine. Zato ipak treba paziti kad smo pretjerano i stalno žedni.
– Ta pretjerana potreba za vodom poručuje nam da smo koncentrovani i da trebamo „razblažiti“. Organizam mora funkcionirati na bazi homeostaza, imamo određen nivo krvnog pritiska, šećera, svih minerala… Naš zadatak je da vam u normalu vratimo te homeostaze. Dijabetes jeste ozbiljna bolest, najviše i jer pacijenti dolaze prekasno, s komplikacijama. Pa šta je rješenje? Prevencija. Da već s 19 godina uradimo provjeru, preglede. I u kompanijama, da se svaki uposlenik pregled. Šta fali da jednom godišnje napravimo pregled – savjetuje.
Kad smo savladali teoriju idemo na praksu. Zašto nije dobro imati povećan nivo šećera?
– Zato što izaziva komplikacije – vaskularne i neuropatske. Šećer pojačava probleme na krvnim sudovima i prema veličini krvnih sudova imate komplikacije krvnih sudova srca, mozga i donjih ekstremiteta, gastro trakta, bubrega… Šećer je bitan jer je on naš izvor energije, naš benzin. Insulin je važan za naš organizam, to je hormon kojeg luči pankreas, uvodi šećer u ćeliju gdje će proizvoditi energiju. No, problem kod dijabetičara je da imaju previše ili nemaju dovoljno, ta veza između ćelije i krvi je poremećena – poučava nas dr. Kulenović.
A kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, razloga za brigu imamo. Istraživanja kažu da je u zemlji prije pet godina bilo 11 posto dijabetičara, a danas ih je 12,2 posto. Poređenja radi, u Francuskoj je 5.4 posto oboljelih od dijabetesa, a riječ je o mnogoljudnijoj državi.
I šta nam to govori?
– Da bolest moramo zaustaviti i otkriti kojim je faktorima provocirana. Može biti riječ o jako kaloričnoj ishrani, nedovoljnoj aktivnost. Svi se voze automobilima, svi idu liftom. Ima i puno pretilih. No, treba reći, stres je ubica. Insulin je jedini hormon koji uvodi glukozu u ćeliju. A kad ste u stresu morate imati energiju. Glukoza se mora naći u krvi i morate je stalno izbacivati, te hormone stresa… Imamo i druge faktore – genetske, način života, cijeli rekla bih tako, ekološki sistem, pa druge bolesti… pa endokrine poremećaje, dijabetes koje dobiju trudnice. Sedam hormona povećava stres, samo ih insulin snižava. Ali, to isto ne znači da ljudi koji su u stresu postaju šećeraši – kaže dr. Kulenović.
Dođu uplakani, odu nasmijani
Ističe i kako obožava posao kojim se bavi, kako je u svakodnevnom kontaktu s pacijentima, kolegama, pa i mnogobrojnim iz BiH koji joj se jave. No, odbija pohvale da je „spasila nekome život“.
– Previše je tako reći… Ja se držim jedne poslovice da 10 do 15 posto izliječi ljekar, onda 20 posto ljekar olakša, sluša, objašnjava, hrabri i podržava. A ostalo… morate sami. Organizam mora i sam neke stvari posložiti. Morate shvatiti i prihvatiti šta vam se dešava, šta je uzrok problema. Znam da je teško, kad je bolest u pitanju, ali moramo krenuti od početka, uzorka. Zato ja nisam nikakav čudotvorac. Samo se bavim onim što znam i nikada ne zaboravljam da je moj posao timski i multidisciplinarni rad, zasnovan na iskustvu, vlastitim i znanjima drugih, literaturi. No, znate li šta je moja sreća? Malo je u medicini slučajeva da vam dođu pacijenti izmoreni, na nosilima, uplakani, bez nade, bolni, a odu nasmijani. Ja imam tu sreću – dodaje dr. Kulenović.
I upravo je zbog tog zadovoljstva napisala Priručnik. Da rasvijetli, detabuizira, otkrije male tajne, da upute, ako može. Knjigu će uskoro besplatno dobiti i udruženja dijabetičara i bolnice u BiH.
Kad je pitamo da se vrati unatrag, do odlaska u Francusku, s nostalgijom i osmijehom sjeća se sjajne prilike, odličnog dekana Medicinskog fakulteta profesora Momira Macanovića koji je mladim, uspješnim ljekarima stvarao šanse, da idu vani, usavršavaju se, specijaliziraju, uče…
– Imala sam sreću da je dekan Medicinskog fakulteta bio sjajni profesor Macanović. Ja sam njegovu ponudu da idem u Francusku prihvatila s veseljem, baš kao i mnogo mojih kolega koji su dobili istu šansu. Prof. Macanović se bavio nefrologijom, a donosio nam je puno znanja iz inostranstva. To je neophodno, da se znanje razmjenjuje, ne možemo biti najbolji bez toga. Tako smo upravo s tom idejom išli. U Francusku baš pred rat moj suprug Adnan, pedijatar i ja. Ja sam se dvije i pol godine bavila naučnim istraživanjem samo jednog proteina. A onda je došao rat… – govori.
O kojem dr. Kulenović govori sa zebnjom. I sjeća se da nije bilo lako. Nije baš krenula od početka, ali je bilo teško. Mnogo teže nego u normalnim uvjetima, u svojoj zemlji.
Iz koje je kaže, s osmijehom, otišla, ali BiH nije otišla iz nje.
BiH ima sve osim sistema
Prati i svakodnevna dešavanja, ponekad je i tužna jer iz BiH stižu samo loše priče. Zna da ovdje ima velikih skandala. Veli, ima i u Francuskoj, korupcijskih također.
– No, istina je da ih brzo razotkriju. Osude. Odlaze u zatvor. I tamo i ovdje igraju se političke igre. I tamo i ovdje ima nacionalizma i fašizma. No, oram priznati, u Francuskoj je sve puno drugačije jer postoji sistem. Ovdje imate sve. Ali ne i sistem – dodaje.
Vjeruje i da je ta stalna nepravda razlog odlasku mladih, starih… Vlastito iskustvo je uči da je odlazak mukotrpan posao.
– Ali, pogotovo mladi trebaju odlaziti, vidjeti da nije lako. Zato nam treba promijena svijesti ili mentaliteta. Ušuškani smo bili u jedan sistem, došao je rat, doživjeli smo agresiju, napad, rušenje, raseljavanja, razočarenja, izdaje. Vjerujem da ljudi zbog svega, jer ovo dugo traje, osjećaju stalnu nepravdu – kaže.
U Sarajevo, gdje ima porodicu dolazi često.
– Moja porodica živi van Pariza, pa se vozim kući s posla kući preko farme. I pustim muziku. Neku iz mog „bivšeg života“. Pjesme moje mladosti… Vrati mi se sve. Moram priznati, još uvijek imam te „napade“ nostalgije. A kad dođem ovdje, kao tinejdžerka sam, uključena u struju. Puno prijatelja, mjesta koje volim. Dovoljno je da sama prošetam do Medicinskog fakulteta. I sve mi je lijepo. Nisam kritična, ja to ne smijem biti. Šta mi smeta? Što se ne ističu dobre stvari i uspješni ljudi. A imamo ih – kaže dr. Kulenović.
