Žrtve i nakon više od 26 godina od završetka ratnih dejstava nisu dovoljno ohrabrene da progovore o onome što su preživjele. Neke su nemile događaje potisnule i ne žele o tome da pričaju, a često im ni porodica ne zna šta su preživjele. Neki od silovatelja se nalaze na različitim pozicijama u društvu što žrtve dodatno obeshrabruje, a ni sama kaznena politika nije dovoljno oštra
Piše: Milica Brčkalo Gajić
Skoro tri decenije nakon ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (BiH) osobe koje su preživjele ratno seksualno nasilje i dalje se suočavaju sa stigmatizacijom i predrasudama. Pomoć i podršku im, prvenstveno, pružaju nevladine organizacije koje vode sigurne kuće u našoj zemlji, ali je i uprkos tome put ka ostvarenju njihovih prava popločan neujednačenim zakonskim propisima i komplikovanim procedurama koje bude preživljene traume.
– Naš položaj nije dobar. Nešto se i uradilo, ali nas, Boga mi, i dalje čudno gledaju. Kada trebaš neku pomoć ili da ostvariš svoja prava traže papire, pitaju, ispituju i gledaju kako izgledamo, a ne vide našu dušu. Ne vide da noćima ne spavam zbog razmišljanja šta će biti sutra. Ovaj rat u Ukrajini, slike žena i djece… ma sve me to vratilo. Da im dragi Bog pomogne i dobri ljudi – kazala je za Interview.ba osoba koja je preživjela ratno seksualno nasilje u bh. ratu, a čiji identet je poznat redakciji.
ŽIVOT NA MARGINI
Iako se pretpostavlja, prema zvaničnom izvještaju UN-a, da je u ratu u BiH silovano do 50.000 žena, u našoj zemlji i dalje ne postoji državni zakon za podršku osobama koje su preživjele ratno seksualno nasilje.
– Radi se o marginaliziranoj populaciji prema kojoj država nije ispunila svoje obaveze. BiH nema državni zakon za podršku žrtvama rata, među kojima su i žrtve koje su pretrpjele seksualno nasilje. U Federaciji BiH je to obuhvaćeno Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. Od 2018. u Republici Srpskoj je na snazi Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, dok je u Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinici u BiH, usvojena Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata – kazala nam je Tea Rebac, socijalna radnica u Udruženju „Žena BiH“.
Ovakva zakonska praksa dovela je do određene teritorijalne podijeljenosti i razlika kada je riječ o ostvarivanju prava osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje u bh. ratu.
– Nažalost, žrtve seksualnog nasilja u ratu svoja prava u ostvarivanju statusa i naknada ostvaruju u zavisnosti od mjesta u kojem žive. Napredak u ostvarivanju njihovih prava postoji, ali i znatne razlike između entitetskih zakona i njihove primjene, što predstavlja prepreku žrtvama. Ovi nedostaci se primjećuju i u poteškoćama i problemima sa kojima se žrtve susreću kada potražuju i naplaćuju odštetu od osuđenih počinitelja ili od države u sudskom procesu. Uprkos tome što se čini da žrtve imaju niz opcija da osiguraju obeštećenje, u praksi se suočavaju sa sistemskim poteškoćama i preprekama koje ih ostavljaju bez adekvatne ili pak nikakve odštete. Zbog toga su često potpuno demoralisane – objašnjava nam Ada Vidović, koordinatorica Sigurne kuće koja djeluje u okviru U.G.”Budućnost” iz Modriče.
No, zakonska neusklađenost nije jedini razlog zbog kojeg osobe koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu ne ostvaruju svoja prava.
– Žrtve i nakon više od 26 godina od završetka ratnih dejstava nisu dovoljno ohrabrene da progovore o onome što su preživjele. Mnogo je razloga za to. Neke su nemile događaje potisnule i ne žele o tome da pričaju, a često im ni porodica ne zna šta su preživjele. Neki od silovatelja se nalaze na različitim pozicijama u društvu što žrtve dodatno obeshrabruje, a ni sama kaznena politika nije dovoljno oštra – kaže Ljilja Lukić, projektna koordinatorica Fondacije „Lara“ iz Bijeljine.
SISTEMSKA PODRŠKA
Nedostatak podrške ovoj društvenoj grupi prisutan je i u drugim oblastima, a ne samo u oblasti sudstva i prava.
– Cijeli sistem se mora poboljšati u smislu da se poveća osjetljivost prema potrebama ovih žena. One sve češće imaju potrebu da posjete zdravstvene ustanove, te je neophodno uskladiti pristupe i dati im prioritet kako ne bi dugo čekale na određene preglede. Znamo da silovanje i seksualno nasilje ostavljaju dugoročne zdravstvene posljedice, pored onih socijalnih, društvenih i ekonomskih. Ono što se može zasigurno reći je da su sve više izražene te zdravstvene posljedice – kaže Sabiha Husić, direktorica Udruženja „Medica“ Zenica.
Predstavnici nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u našoj zemlji smatraju da je ključ rješenja ovog problema u sistemskoj podršci i saradnji.
– Trebamo konstantno podizati svijest o žrtvama seksualnog nasilja u ratu, kontinuirano raditi na destigmatizaciji žrtava, te njihovom osnaživanju, bilo da se radi o psihološkoj, pravnoj ili socijalno-ekonomskoj podršci koja im je itekako neophodna. Ovo se ponajviše odnosi na žrtve koje žive u manjim sredinama ili u povratničkim naseljima. Žrtvama ratnog nasilja ne mogu pomoći same nevladine organizacije i potrebna nam je sistemska podrška i razumijevanje – ističe Lejla Lojo-Karamehmedović, PR Fondacije lokalne demokratije Sarajevo.
Sličnog mišljenja je i Nada Golubović, predsjednica Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke.
– Kada je riječ o položaju žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja, osim sigurnih kuća je u sistem podrške potrebno uključiti i udruženja koja pomažu žrtvama. Zatim, potrebno je ponovo aktivirati potpisnike protokola koje su organizacije koje imaju sigurne kuće potpisale s kantonalnim i okružnim sudovima u cijeloj BiH i sa Osnovnim sudom Brčko distrikta. Potpisnici tih protokola, osim sudova i tužilaštava, su centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, domovi zdravlja, udruženja preživjelih… – objašnjava ona.
No, dok do sveobuhvatne sistemske podrške ne dođe, osobe koje su preživjele ratno seksualno nasilje pomoć i podršku dobivaju od nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u našoj zemlji. Ta podrška je dodatno unaprijeđena kroz projekat „Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“ kroz koji su nevladine organizacije koje vode sigurne kuće uspostavile saradnju s religijskim zajednicama na lokalnom nivou. Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a cilj ove saradnje je da žrtve koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu imaju adekvatnije informacije i podršku.
– Ovakvi projekti su jako bitni zato što se, prije svega, javnost edukuje, te se smanjuje stigma o ovom i sličnim pitanjima, aktuelizira određena problematika, poboljšavaju zakonski i podzakonski akti i unapređuju usluge – kaže Damir Hrnjica, koordinator Udruženja „Žene sa Une“ iz Bihaća.
Upravo je ova saradnja motivisala određeni broj osoba koje su preživjele ratno seksualno naslje da po prvi put progovore o traumama s kojima su se suočile.
– Iako je UG „Vive Žene“ i prije projekta „Sigurni zajedno“ sarađivala s vjerskim zajednicama, očigledno je da je da ta saradnja nije dovoljno promovirana i da je bila nepoznanica za većinu. U praksi se pokazalo da su ovaj projekat, kampanja i zajedničke aktivnosti u zajednici doprinijeli tome da su nam se po prvi put obratile žene koje do sada nisu podijelile svoje traume iz rata – zaključuje Selma Tufekčić, socijalna radnica iz Udruženja „Vive žene“ iz Tuzle.
Podsjećamo, u Bosni i Hercegovini djeluje osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće, a koje su dio projekta „Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“: „Medica“ Zenica, „Vive žene“ Tuzla, „Fondacija lokalne demokratije“ Sarajevo, „Žena BiH“ Mostar, „Žene s Une“ Bihać, „Fondacija udružene žene“ Banja Luka, „Budućnost“ Modriča i „Fondacija Lara“ Bijeljina.
