Prekidaju se lanci snabdijevanja, troškovi rastu, ima nestašica. Pokazuje se slabost modela u kojem proizvođač u Njemačkoj čeka na dio iz Kine kako bi napravio bicikl, a zemlja istočne Afrike ovisi o pšenici iz Rusije
Mnogi stručnjaci vide rat u Ukrajini, zajedno s pandemijom, kao prekretnicu – sada počinje deglobalizacija, kažu.
Prekidaju se lanci snabdijevanja, troškovi rastu, ima nestašica. Pokazuje se slabost modela u kojem proizvođač u Njemačkoj čeka na dio iz Kine kako bi napravio bicikl, a zemlja istočne Afrike ovisi o pšenici iz Rusije.
Logika – proizvodi se tamo gdje je jeftino, svi se specijaliziraju za nešto i na kraju su svi bogatiji – dugo je donosila plodove. Ali ne svima, navodi DW.
– Nejednakost se povećala na međunarodnoj razini, ali i unutar industrijskih društava – kaže Andreas Wirsching, profesor povijesti na Sveučilištu Ludwiga Maximiliana u Münchenu.
On dodaje da je ekonomska globalizacija imala „mnogo dobitnika, ali i mnogo gubitnika i to se ne može poreći“.
U loše strane globalizacije Cora Jungbluth, gospodarska stručnjakinja u Zakladi Bertelsmann, ubraja i socijalne i ekološke posljedice. Radnici u razvijenim zemljama su doživjeli da radna mjesta odlaze tamo gdje je radna staga jeftinija, dok su „multinacionalne korporacije izmjestile prljave faze proizvodnje“ u siromašnije zemlje, zaoštravajući tamošnje ekološke probleme.
A onda je došla pandemija
Već duže postoje naznake da je globalizacija u opadanju. Glavni pokazatelj je udio međunarodne trgovine u globalnom bruto-društvenom proizvodu (BDP). On je imao svoj vrhunac 2008. godine, prije početka svjetske krize i recesije.
– Odnos izvoza prema BDP-u širom svijeta znatno se povećao devedesetih i dvijehiljaditih godina. Ali od financijske krize 2008. i 2009. taj odnos je stagnirao ili se smanjio – kaže Douglas Irwin, profesor ekonomije na američkom Dartmouth Collegeu u New Hampshireu.
Irwin i drugi stručnjaci to dijelom pripisuju populizmu i protekcionističkim ekonomskim politikama. Ali ima i drugih bitnih faktora koji su prikočili globalizaciju. A onda je došla pandemija kao moćna kočnica.
Je li itko prije i pomislio da bi u zapadnim trgovinama moglo nestati toaletnog papira? Ili da će paket na koji se inače čeka 4 do 5 dana sada doći tek za 4 do 5 sedmica, možda i više?
– Pandemija je dovela u pitanje proizvodnju po modelu just-in-time – kaže Megan Greene, gospodarska stručnjakinja na Harvard Kennedy School.
Just-in-time podrazumijeva da svaki dio stiže odakle treba upravo kad je potreban u proizvodnji, umjesto da se skladišti. Tako se smanjuju troškovi.
Kako kaže Greene, od pandemije vlada logika „globalnih lanaca snabdijevanja, ali uvijek uz plan B”, tako da tvrtke nisu u škripcu ako se globalni lanci prekinu ili uspore.
Jungbluth naglašava da mnoge države ozbiljno razmišljaju o skraćivanju lanaca snabdijevanja – da sve imaju u susjedstvu.
– Možda vrate kući neku proizvodnju, kako bi ključne sirovine i tehnologije bile blizu njihovih tvornica – navodi on.
Pa još i rat u Ukrajini
Upravo to je znak deglobalizacije. Sigurna isporuka, korak prema samodovoljnosti, umjesto efikasnosti i niske cijene koje nudi globalizacija. A onda još rat u Ukrajini i prateće sankcije.
Radi se o ruskim energentima, ali i pšenici i suncokretu.
– Vidimo da osjetno rastu cijene hrane kao posljedica rata, posebno pšenice i ulja – kaže Irwin.
To potiče inflaciju, a u nekim zemljama Afrike i Bliskog istoka može izazvati i glad.
– Vrhunac globalizacije je odavno iza nas. Rekla bih da je napredak globalizacije daleko sporiji nego prije, ali još nismo na terenu deglobalizacije – kaže ekonomistica Green.
Jungbluth pak naglašava da su posljednjih godina države pokušale smanjiti ovisnost o takozvanim kritičnim resursima iz drugih predjela, što je također korak prema deglobalizaciji.
On zagovara tezu da politička polarizacija svijeta sve više vodi i ekonomskoj – jedan ekonomski blok bit će zapadni, a drugi blok autokratskih država Rusije i Kine, i njihovih najznačajnijih trgovinskih partnera.
– Svjedočimo povratku geopolitike, a i taj trend vodi deglobalizaciji, to jest pokušaju da se smanji ovisnost o državama koje nisu u vlastitom taboru – kaže Jungbluth.
Wirsching kaže da će se tek kasnije moći izvući ispravni zaključci. Ali da sada doživljavamo pandemiju i rat u Ukrajini kao dvije velike krize stopljene u jednu.
– Kao suvremenici imamo osjećaj da se nešto temeljito mijenja – zaključuje on, a prenosi DW.
