Ahmed Burić: Kartel

Početkom prošle godine, kad smo planirali program akcijsko medijske inicijative Drugi program onaj što ovo piše bio je, poslovično, pun skepse. Ona se, uglavnom, ticala dvadesetpetogodišnje depresije koja, uz kratke prekide, vlada ovom zemljom. Puno je razloga za to, neki od njih se mogu pripisati ratu iz devedesetih, a neki su metastazirane posljedice, kojima se rezultati rata, zapravo, cementiraju. Stvari su, manje-više, jasne: nakon prekida ratnih sukoba nije napravljen demokratski mehanizam koji bi spriječio daljnje podjele i, kao krajnji rezultat, raspad zemlje. Insistira se na pregovorima sa predstavnicima konstitutivnih naroda, i time suspenduju osnovni postulati međunarodnog i ljudskih prava. Pokušajte, recimo, zamisliti da u bilo kojoj svjetskom demokratiji jednoj političkoj opciji bude zagarantirano da njezin kandidat mora biti izabran za neko mjesto. Izmjena izbornog zakona u kojoj HDZ BiH to traži za sebe nije ništa drugo nego aparthejd. Diskriminacija, na koju će se možda i pristati kako se stvari, suštinski, ne bi mijenjale.

A mogu se promijeniti samo ako tužilaštvo i sudovi budu radili svoj posao. A neće.

U međuvremenu, dobili smo spisak firmi, što bi se nekad reklo, preduzeća koja kontrolira Milorad Dodik. Prema unutarnjoj strukturi to nije ništa drugo nego kartel. To je, prema ekonomskoj definiciji, oblik sporazumnog udruživanja istorodnih subjekata, koji udruživanjem postaju monopol. Samo, što su kod nas firme – stranke, a „poslodavac“, država, odnosno oni koji su, uz manje ili veće malverzacije, izabrani. Sve skupa, čini čudovišnu hobotnicu: sastavljenu od kriminalne glave i krakova čiji krajevi diraju svaki segment društva. Politika, odnosno, nacionalizam samo je crna tinta koja treba zavarati, ili omamiti žrtvu. Tako je na sve tri strane uključene u proces, i to se pokazalo kao savršen „recept“, naravno za one koji to provode. Velike se rupe začepljavaju kreditima, a pogon, i kakvo-takvo kretanje čudovišta obezbjeđuju porezi. Rad je, praktično, obezvrijeđen a preduzimačka klima se guši stalnim novim nametima. A od nameta, kako pjesma kaže, nema selameta.

U međuvremenu,od SAD-a su objavljene sankcije Dodiku, a isto traži i evropski parlament. To je paradoksalno jer to ni na koji način ne ugrožava njegovo neupitno mjesto u pregovorima. Pravila su, dakle, promijenjena, i ostaće na snazi. Sve dok lokalni političari ne ugrožavaju međunarodnu „stabilnost“, i protoke novca, odnosno dok se njihovo bogatstvo može „kontrolirati“ i u međunarodnom lancu kapitala ne čine značajan udio, niti tim tokovima mogu nanijeti ozbiljnu štetu – oni će biti tu gdje jesu. Bez obzira na posljedice. Zato, ili, uglavnom zato, u Ukrajini počinje rat. A tako je u Sjevernoj Africi, Afganistanu, na Bliskom Istoku, na Balkanu. I zbog toga svi ti dijelovi svijeta frapantno liče. Sve je to, u osnovi, ista bijeda. Napravljena prema istom receptu: sve bahatijeg ponašanja bahatih, i sve bogatijeg nagrađivanja bogatih.

I uzimanja od onih koji „ne slušaju“.

U tom smislu, hvala nebesima, Sarajevo još uvijek pomalo odolijeva.

Posljednji hit Parlamenta Federacije je Zakon o izmjenama raspodjele prihoda u Federaciji, koji je, suštinski, udaranje po prstima Kantonalne vlade Trojke, čiji se rad vidi, i čije je nekriminalno djelovanje donijelo neke rezultate. Pogotovo u isplatama porodiljskih naknada, i boračkih subvencija: to je i logično jer distanca od kartela omogućava izvjesnu autonomiju. Psihologija kartela je feudalna: u tom smislu treba protumačiti i nedavnu izjavu Bisere Turković, koja izazvala odijum skoro nepostojeće javnosti, a koja glasi da smo „svi mi pomalo razmaženi, jer ko ima svjetlo u domu, i ima nešto da pojede ne smije biti umoran.“ To je, dakle, taj registar: ako budeš poslušan, daćemo ti svjetlo, grijanje, i ručak. I ima da budeš zadovoljan. Bisera je dio kartela. Nastalog još početkom devedesetih, i nema ni mogućnosti, ni intencije, ni razloga, ni potrebe da razmisli o tome da se nakon takvih izjava, jednostavno, daje ostavka. To neće promijeniti nikakve američke ili evropske sankcije. Ni ovdašnje prilike. To će ostati zacementirano.

Baš kao i pozicija Dragana Čovića koji kaže da će aktivirati evropski put ako se izmijeni izborni zakon. Tajni, znači nema. I sam naslonjen na ruski budžet koji tovi i Milanovića, poručuje nam da je od njega ovisan evropski put. Nije, dakle, prošla šuplja priča kako je on taj koji treba da odvede BiH u Evropu, pa se zabarikadirao. Kartel, trenutno, „pregovara“ u Neumu, a sve skupa jadno je gledati kako se u izbornoj godini svi – od sarajevske gradonačelnice do kliksabilnih medija – „uvaljuju“ u njihovu milost, ne bi li ućarili nešto od daljnjeg ostavljanja Sarajeva u feudalnoj, predmodernoj eri. Jer, politički „uspjeh“ u ovoj zemlji ovisi o isključivo jednoj stvari: blizini centra kartela. Sve drugo je trnovit i neizvjestan put, kojim danas prolaze trenutna Kantonalna vlada ili Općina Centar.

Za malu utjehu, Sjedinjene Američke Države i Rusija, neće ratovati oko Bosne i Hercegovine. Oko Ukrajine, još se ne zna, ali nadamo se da neće ni tamo. Ono što je sigurno jeste da ćemo morati biti zahvalni ako imamo grijanje ili ručak. Kad ostanemo bez toga, tek tada će naša „razmaženost“, kako je zove ministrica, doći na naplatu.

U punom kapacitetu. Kartela koji se, ipak, najbolje hrani podaničkim mentalitetom.

 

Prethodna vijest

Centar grca u dugovima, radnici optužuju direktora za prijetnje i malverzacije

Naredna vijest

ZZJ FBiH: Ažurirane preporuke za izolaciju i samoizolaciju