Našim smo sugovornicima postavili jednostavno pitanje – je li moguće da se RS otcijepi preko noći. Odgovori su iskreni, otvoreni, za mnoge i neočekivani. Ali, argumenti su tu
Piše: Senka KURT
Milorada Dodika treba zaustaviti. Ovo je otišlo predaleko. Bosna i Hercegovina je ponovo u opasnosti od rata. Bosni i Hercegovini prijeti podjela.
Ovo su samo neka od upozorenja što su se proteklih dana čula u nekoliko europskih gradova, a u Bosni i Hercegovini intenzivno još od jesenas. Tačnije od odluke bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida, koji je u Republici Srpskoj upalio alarme.
Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a formalno, neformalno i na svaki drugi način jedini šef i u Republici Srpskoj tada je odlučio osnažiti dugogodišnje prijetnje i inicijative o rastakanju BiH, odnosno odvajanju Republike Srpske.
Iz početka činilo se to kao još jedan blef, kakvih smo se u prošlosti nagledali, od organiziranja referenduma do izjava kako BiH nije moguća, najava o mogućoj konferderaciji s Republikom Srbijom.
No, upućivanja u skupštinsku proceduru zakona o vraćanju nadležnosti s države BiH u RS, odnosno, kako je to Dodik nazvao “povratak izvornom Daytonu”, pokazalo je da stvari izmiču kontroli.
Hronologija otcjepljenja
Dodik je, pod izgovorom da tako želi narod u RS još 2015. najavio da će za tri godine biti održan referendum o neovisnosti manjeg bh. entiteta, “ukoliko se ne održi autonomija RS”, te riješi tadašnja kriza u zemlji vezana za pravosudna i policijska pitanja.
Predstavaljajući se kao najvjerniji pristalica Daytona, još puno prije toga, 2006. SNSD i Dodik su u Banja Luci, 15. juna organizirali demonstracije na kojima je zatraženo da u slučaju da Kosovo postane neovisno, RS također mora održati referendum o neovisnosti. Godinu kasnije, tzv. Plebiscit Republike Srpske, kojom je zatražen referendum, predan je Narodnoj Skupštini RS.
Ta igra živaca, stalnih prijetnji nastavljena je iz godine u godinu. Rezolucija o referendumu usvojena je u februaru 2008., nakon čega su Sjedinjene Američke Države ukinule pomoć SNSD-u, a Europska unija, poslovično, poslala tek osudu.
Vijeće za provedbu mira, te tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak iz Sarajeva su poručili da entiteti nemaju prvo na otcjepljenje, te zaprijetili bonskim ovlaštenjima, “ako bude prijetnje miru i stabilnosti, odnosno Daytonskom sporzaumu”.
– Republika Srpska nema prvo da se otcijepi od Bosne i Hercegovine, a istovremeno niko ne može jednostrano ukinuti Republiku Srpsku – poručivao je Lajčak.
Dodik od tada mantra istu tezu: Ako većina zemalja priznaje “samoproglašenu nezavisnost Kosova”, to bi legitimiziralo pravo na secesiju i RS, pa ne vidi niti jedan razlog zašto i RS ne bi trebala da dobije pravo na samoopredjeljenje.
No, plan o raspisivanju referenduma onemogućila je Europska unija. No, vidjet ćemo to je bio tek predah, jer Dodikove izjave o tome da će RS jednog dana ipak biti nezavisna postaju svakodnevnica.
Na sve to iz Washingtona ili Bruxellesa, pa i Sarajeva, gdje stoluje visoki predstavnik međunarodne zajednice stizale su umirujuće poruke – otcjepljenja neće biti, BiH ostaje jedinstvena država, na Balkanu nema više mijenjanja granica… Fraze i floskule koje su tek mrtvo slovo na papiru.
Dok oni prijete Dodik radi posao. I malim, ali sigurnim koracima, to je već bjelodano, ispunjava obećanja koje je ponajprije sam sebi dao.
Šta je Dodikov cilj?
Profesor političkih nauka s banjalučkog Univerziteta Aleksandar Savanović jesenas je kazao za RFE kako misli da Dodikov cilj nije to što on formalno proklamuje – “jer je vjerovatno i njemu samom jasno da to ne može biti urađeno na takav način i da ne bi bilo priznato ni od koga uključujući i Srbiju – već da potencira krajnje iracionalno i zlonamjerno uzurpiranje institucija Bosne i Hercegovine i države od strane pojedinih faktora”.
– Zadnji takav slučaj je Zakon o negiranju genocida koji je donio gospodin Inzko koji je zaista neprihvatjiv. Dodik želi da stavi do znanja da takva vrsta ponašanja ne može biti prihvaćena. Dakle, unilateralna secesija je neprihvatljiva u bilo kom smislu. Međutim, to što gospodin Dodik akcentira kao problem je zaista opravdano. Njegova sredstva nisu dobra, ali je tema, koju želi da potencira, više nego ispravna – naglasio je Savanović.
A Dodik je u emisiji Telering na RTRS-u najavio šta će biti njegovi dalji koraci. Naprije izlazak iz Oružanih snaga.
– To znači da se neće uvažavati Zakon o Oružanim snagama na području RS i bit će rečene dvije stvari. Prvo da svakom Srbinu koji hoće izaći iz takvog nelegalnog sastava će biti regulisan radno-pravni status u institucijama RS ili ovim koje postoje ili onim koje će se formirati i dat će se rok pripadnicima Oružanih snaga da napuste RS u tom svojstvu. Mogu ostati živjeti samo ako su građani. Sve je to jasno razrađeno jer ovo što smo vidjeli nije u našem interesu. Ako neko od Federacije BiH kaže da će policija krenuti ili neke specijalne snage, imate odredbe Ustava koje kažu da te snage iz jednog ne mogu prijeći liniju drugog entiteta. Ako žele prijeći tu liniju to je čist akt agresije, a mi imamo motivaciju da odbranimo RS, donijet ćemo dokumente i akte, a ako bude potrebno, branit ćemo je i sa našim snagama – dodao je.
Naveo je tada da nezavisnost RS podržava sedam zemalja Evropske unije, ali nije želio reći koje su to države.
Nedugo iza tog TV nastupa poslanici su u Narodnoj Skupštini usvojili zaključke o povlačenju Republike Srpske iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine.
Opozicija u RS, politički faktori u ostatku zemlje i međunarodni zvaničnici ocijenili su to kao uvođenje zemlje u vrlo nestabilan period.
Podsjećamo, u decembru prošle godine usvojeni su zaključci, koji jesu jasna najava izlaska entiteta RS iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane i formiranje entitetskih agencija.
Njima je planirana i uspostava vojske RS nakon što bi se raspustile oružane snage BiH koje postoje od 2005. godine.
Zaključke, koji zapravo nemaju nikakav direktni pravni učinak predložio je i osmislio član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Ali, oni su istovremeno jasno zaduženje Vladi RS da u narednih šest mjeseci osmisli set zakona kojima bi se ova područja uredila na entitetskom nivou, a državni zakoni prestali da važe.
Međunarodna zajednica tada kao da se počela buditi iz dugogodišnjeg zimskog sna. Začas su se po Bosni i Hercegovini (dijelom i po regionu) rastrčali američki i europski zvaničnici. Pljuštale su osude, najavljivale se sankcije, govorilo kako Dodik ozbiljno podriva Dayton, stabilnost i mir u BiH i regionu.
Politika prije prava
Maja Sahadžić, profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Antverpenu (Belgija) ocijenila je da je riječ o “političkom avanturizmu, koji je izazvao prilično burne reakcije u Bosni i Hercegovini, u ostalim zemljama regiona i na međunarodnoj razini”.
– Međutim, Dodik je pozivao na secesiju već toliko puta da su mnogi političari, pravnici i diplomate ostali u nedoumici, ne znajući da li da Dodikove najnovije prijetnje protumače riječima: “Opet ista priča!“ ili “Ovaj put je ozbiljno!“. Teško je procijeniti ozbiljnost situacije s obzirom da su ceremonijalne prijetnje ratom i secesijom bile propraćene dovođenjem jednog folk muzičara da zabavlja Dodikove goste u sjedištu Predsjedništva BiH, te brojnim neprimjerenim izjavama političkih lidera triju konstitutivnih naroda, ali i predsjednika Hrvatske i Srbije, uključujući brzopletu opasku (hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića) da novog rata u Bosni vjerojatno neće biti jer su tri strane toliko siromašne da se mogu samo gađati kestenjem – dodala je ona.
Povrat nadležnosti, prethodno prenesenih na državnu razinu, namjera Narodne skupštine Republike Srpske da poništi neke zakone i odluke donesene od strane centralnih državnih institucija ili visokog predstavnika i prisvajanje državnih nadležnosti su međsobno povezana pravna pitanja koja se tiču raspodjele nadležnosti u Bosni i Hercegovini, smatra Sahadžić.
Ona podsjeća da u Bosni i Hercegovini državi pripadaju uske isključive nadležnosti, dok entiteti imaju široke rezidualne nadležnosti. Ustav Bosne i Hercegovine predviđa (član III, stav 3) da sve ovlasti i funkcije koje nisu izričito povjerene centralnim institucijama pripadaju entitetima. Također, u skladu sa članom III, stav 5, tačka a), država može preuzeti dodatne nadležnosti u pitanjima koja se tiču očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, poštivajući podjelu nadležnosti i uz saglasnost oba entiteta.
– Drugim riječima, prijenos nadležnosti sa entitetske na državnu razinu je moguć, ali za to mora postojati saglasnost i Federacije BiH i Republike Srpske (član IV, stav 4, tačka d) – ističe Sahadžić.
Ona tvrdi da je zato, sa ustavne tačke gledišta, Dodikove zahtjeve prilično lako osporiti.
– Ne postoji pravna mogućnost da niža razina vlasti odlučuje o zakonima koje je usvojila viša razina vlasti. Entitetske skupštine, u ovom slučaju Narodna skupština Republike Srpske, ne mogu mijenjati niti ukidati zakone koje je usvojila Parlamentarna skupština BiH. Skupština Republike Srpske ne može jednostrano poništiti Zakon o odbrani, Zakon o obavještajno-sigurnosnoj agenciji, itd. Pomenute zakone može mijenjati ili ukinuti samo Parlamentarna skupština BiH s obzirom da ih je ona i usvojila. Isto tako, zakone koje je nametnuo visoki predstavnik mogu mijenjati ili ukinuti samo visoki predstavnik i Parlamentarna skupština BiH. Drugim riječima, Republika Srpska može legitimno pokušati osporiti određene zakone u Parlamentarnoj skupštini BiH, ali je malo vjerojatno da bi u tome uspjela. Druga mogućnost je pokretanje postupka pred Ustavnim sudom BiH za ocjenu ustavnosti zakona koje je usvojila Parlamentarna skupština ili odluka koje je donio visoki predstavnik – navodi Sahadžić.
No, svjesna je da ostaje otvoreno pitanje da li i kako entiteti mogu povratiti nadležnosti prenesene na državnu razinu s obzirom da sadašnji ustavni okvir Bosne i Hercegovine ne predviđa posebnu proceduru za taj postupak.
– Ne postoje ustavne odredbe koje reguliraju to pitanje. Neko bi mogao ustvrditi da, ako je za prijenos nadležnosti potreban zajednički sporazum entiteta, onda bi isti princip trebalo da važi i za vraćanje nadležnosti. Međutim, u trenutnim okolnostima, svaka inicijativa za vraćanje nadležnosti koja nije ustavno niti zakonski utemeljena je opasna. Jedno je pak sigurno: bez obzira da li su entiteti prenijeli nadležnosti na državnu razinu u skladu sa odredbama Ustava BiH ili je prijenos nadležnosti nametnuo visoki predstavnik, prenesene nadležnosti ne mogu biti jednostrano derogirane zakonima usvojenim na entitetskoj razini ili povlačenjem saglasnosti. Kao što sam već pomenula, Parlamentarna skupština BiH je jedina institucija koja može mijenjati zakone o prijenosu nadležnosti sa entitetske na državnu razinu. Ustav BiH povjerava entitetima zaista široke ovlasti, te možda upravo zbog toga političko vođstvo Republike Srpske smatra da ima pravo poduzeti korake koje namjerava poduzeti. Međutim, Ustav također predviđa da se entiteti i njihove administrativne jedinice moraju u potpunosti pridržavati ustavnih odredbi, te da moraju osigurati usklađenost vlastitih zakona sa Ustavom – dodaje.
Svjesna je ipak da najproblematičniji aspekt nije pravne, nego političke prirode.
– U Bosni i Hercegovini težnje ka decentralizaciji, zasnovane na subnacionalnom konstitucionalizmu, opstaju isključivo zahvaljujući političkim narativima koji teže podjelama. Cilj zapaljive retorike gotovo sigurno nije izazivanje novih ratnih sukoba. Čini se, međutim, da niko od političkih diletanata koji posežu za tom retorikom nije svjestan potencijalnih rizika koja ona nosi sa sobom – kaže Sahadžić.
Dodaje i da politički lideri tri etničke skupina grade dnevne političke narative s jedne strane oko zahtjeva za autonomijom, s druge oko centralizirajućih instanci.
– Teško je predvidjeti kako će se završiti najnovije poglavlje sage o nezavisnosti Republike Srpske s obzirom da će njezin ishod ovisiti o političkom balansu u BiH. Svi scenariji koje je Milorad Dodik najavio, ma koliko pravno neutemeljeni, još uvijek se mogu obistiniti – objavila je Sahadžić na stranciama CEI.
A onda su stvari otišle predaleko
I predsjednik Centra za regionalizam, potpredsjednik Igmanske inicijative, novosadski politički analitičar Aleksandar Popov iskreno nam priznaje.
– Da ste me pitali pre godinu dana da li je moguće da Dodik proglasi nezavisnost ja bih rekao da nije. A sada, u ovom trenu, mislim da je moguće – kazao nam je Popov.
Podsjeća nas da je za sve što Dodik radi apsolutno odgovorna međunarodna zajednica.
Ona je, veli, protektor u BiH, BiH ima Ustav koji je dio Mironog sporazuma, ima ima visokog predstavnika bez obzira da li ga priznavali Rusi i Dodik, ima Vijeće za implementaciju mira.
– Odgovornost međunarodne zajednice je apsolutna. Međutim, ona je bila dugo vremena odsutna, nakon dva pokušaja da se nešto uradi – 2006. Aprilskim paketom i 2009. godine Butmirskim pregovorima. Na tome se cela priča završila. Posle toga, visoki predstavnik je primao lepu platu i nije se mešao u svoj posao. A onda su stvari otišle predaleko. Lideri tri konstitutivna naroda jedan drugom nabacuju loptu, a najagresivniji u toj priči je Dodik. Koji u svemu ima i podršku Srbije, Rusije, sada i Orbana u EU, pa se aktivirala i Hrvatska, preko Čovića pokušava da sve ide ka stvaranju trećeg entiteta. I jedni i drugi i treći doprinose urušavanju BiH– kaže Popov.
Smatrao je da će međunarodna zajednica, prije 20 godine, kada je obilježavano 25 godina od postizanja Daytonskog sporazuma, ponuditi neki suvisli plan kako da se izađe iz te situacije.
– Mi iz Igmanske inicijative smo predložili da se ide u proveru Daytonskog ustava, u smislu da se od BiH napravi funkcionalna država svih građana. Bili smo napadnuti da želimo ukinuti RS… To je po meni bila logika stvari. No, onda su stigli međunarodi emisari, Mathew Palmer da radi na promeni Izbornog zakona. A to je kad bi menjali tapete u kući kojoj su truli temelji. Došao je onda Escobar s pretnjama sankcijama Dodiku. I videli smo kako je Dodik odgovorio. Po meni je bilo logično da su u ovoj situaciji međunarodna zajednica ili makar Sjedinjene Države, koje su iznedrile Mirovni sporazum, izašli sa jednim suvislim planom, gdje bi se ocenila situacija, videlo ko je doprineo, a ko ne, doneli sankcije, puno drugačije nego ove koje imamo. Da vidimo koliko ko šteti BiH, njenim entitetima, ko gura RS u izolaciju, ko pravi taoce od građana RS. Trebali su jasno reći tačno reći koje su to koruptivne radnje svih lidera. Previše je afera otkriveno, a ništa konkretno nije rečeno – smatra Popov.
On je, priznaje, do nedavno vjerovao da bi takva akcija međunarodne zajednice, dobar plan doprinio da se krene dalje, da bi sve bilo drugačije, bolje.
– Dodik je već uradio puno stvari, pokrenuo vraćanje nadležnosti s države BiH na RS, i jeste i nije u inistuticijama. Zato smatram da bi u nekoj situaciji, a međunarodni odnosi su komplikovani, njegovo proglašavanje nezavisnosti RS malte ne moglo proći i nezapaženo. Sve je već pripremljeno. A ako se građani pitaju hoće li biti rata, stanje je već ozbiljno – zaključuje Popov.
Isto ovih dana piše i novinar Index. hr Vladimir Matijević. S njegovog FB profila prepisujemo:
– Dugo sam bio uvjeren da je ovdje nemoguća repriza rata. Od jučer više nisam siguran. Čak i da ga sad ne bude, Dodik i srpska politika su ga učinili mogućim, jednom od opcija, a to je, boga mi, opasno.
Rat ne započne kad se iskopaju prvi rovovi i ubiju prvi ljudi, nego kad govor o njemu postane legitiman, kad se uobičaji. Jučerašnje četničko orgijanje, kako ono protokolarno, tako i spontano, u krajevima u kojima ima Bošnjaka, ozbiljan je korak u tom smjeru. Rata možda neće biti sutra, ni u ovoj godini, ni dogodine, no ambijent u kojem je rat opcija nije ambijent za život.
Tu se neće graditi, raditi, ulagati, nego naoružavati i tonuti u bijes i siromaštvo. Ne pukne li skoro, puknut će kasnije. Za jedino ozbiljno rješenje – raspuštanje entiteta stvorenog genocidom i potpisima zločinaca, među njima i Tuđmana – kako se čini, nema ni snage, ni volje.
Geopolitički analitičar Zoran Meter kaže nam kako se na pitanje je li moguće da Dodik preko noći ostvari neovisnost RS mora odgovoriti sa stajališta zdrave logike, a ne emocija, navijačkih strasti i lijepih želja.
– Možemo, naravno, svatko sa svojih pozicija i interesa inzistirati na ovom ili onom, na ovakvom ili onakvom tumačenju bliže ili dalje povijesti, ali se pri tom uvijek na kraju bolno otrijeznimo kada se sudarimo isključivo sa činjenicama i realnim odnosom snaga koje ih podržavaju. A one, na žalost po BiH, nisu onakve da bi vodile prema stabilnosti a još manje nekoj građanskoj državi modernog zapadnog tipa. Preduvjeti za to jednostavno ne postoje niti unutra, niti u geopolitičkim interesima velikih koji su, inače, po pitanju BiH suprotstavljeni, a zapravo su ključni za odgovor na pitanje što će biti s BiH – navodi Meter.
On ističe kako bi vođama tri konstitutivna naroda (jer o njima se primarno radi) sugerirao da ne čekaju da im veliki skroje sudbinu, već da ozbiljno, bez kalkulkacija, svjesni realnosti i unutar BiH i u svijetu, zajedno sjednu za stol i saslušaju argumente onih drugih i pokušaju se dogovoriti što i kako dalje.
– Jasno je odmah kako taj dogovor mora ići u smjeru nekakve labave zajednice triju ključnih naroda ako se želi održati BiH. Ako ne, pametnije im je reći jedni drugima “zbogom” nego se i dalje beskrajno iscrpljivati oko postizanja nemogućeg ili čekati da im na kraju presude izvana što je uvijek vrlo rizično jer netko tada mora ostati nezadovoljan. Misliti da to “možda neću biti ja jer iza mene sada stoji ovaj ili onaj” – bio bi dokaz krajnje naivnosti i ne poznavanja geopolitičkih zakonitosti ili barem lekcija iz povijesti. Takvim naivcima ne bi smjelo biti mjesta među predvodnicima bilo kojeg naroda – bez imalo uvijanja dodaje Meter.
Profesor emeritus, doktor ekonomskih nauka Anto Domazet međutim tvrdi nam da je otcjepljenje politički čin i da za to nema nikakvih šansi u sadašnjem geopolitičkom okruženju.
– Može se dešavat nešto drugo, a to je razbijanje institucija BiH koje nisu predviđene Ustavom kao nadležnost BiH, u ovom slučaju onih koje se odnose na ekonomsku sferu (UIO, Agencija za osiguranje depozita BiH, IGA, Ured za reviziju institucija…) Svaka od ovih institucija je slučaj za sebe. Unilateralno istupanje iz tih institucija je skoro nemoguće, a da ne ide na štetu RS – dodaje dr. Domazet.
Kaže da sve što bih dalje dodavao jesu spekulacije, a njima se nije produktivno baviti. No, zato još jednom ponavlja:
– Bez sporazuma na nivou BiH tog rušenja institucija nema. A ne vjerujem da bi bilo kakav sporazum o gašenju bilo koje institucije u BiH bio moguć. Primjer Agencije za lijekove BiH je poučan. RS može donijeti svoj zakon, osnovati svoju agenciju, ali Agencija na državnom nivou nastavlja rad, jedina je priznata u međunarodnim okvirima – kaže Domazet.
Drugi evropski Kipar
Sudija Suda BiH Branko Perić za Interview.ba na kraju zaključuje da je sve moguće u situaciji koja je proizvedena i na koju nije bilo nikakvog odgovora.
– Na kraju, imali smo takvu situaciju 1992.godine. Kad izađete iz ustavnopravnog poretka i uspostavite novu realnost, postoje dva izlaza: jedan je da centralna vlast poništi odluke kojima je faktički poredak uspostavljen i vinovnike političke pobune izvede na legalni sud, a drugi, da se narušeni poredak sačuva ratnim sukobom suprostavljenih političkih snaga. U našoj situaciji, državna vlast nije ništa preduzela da se konflikti na vrijeme rješavaju u političkom dijalogu i u institucijama, nego je čekala da neko drugi zaustavi proces bojkota i kazni Dodika. To je Dodik iskoristio i ima otvoren prostor da ide dalje. Po svemu sudeći, ima i podršku značajanog dijela međunarodne zajednice – navodi Perić.
On dodaje da smo imali situaciju da su predstavnici SAD i Evropske komisije tri dana proveli u razgovorima sa domaćim političarima i zaključili da nemaju s kim razgovarati.
– Niko nije imao ideje kako riješiti probleme i nije želio dijalog koji bi vodio ka rješavanju problema na demokratski način. To je bilo poražavajuće! Ljudi su se vratili i nisu željeli da gube vrijeme u beskorisnim razgovorima. I šta sad!? Imamo zaleđeni konflikt koji pogoduje stvaranju nove političke realnosti. Idioti koji nisu znali da razgovaraju, počeli su da prijete sukobom i ratom – dodaje Perić.
Prema njegovim riječima, BiH su uništili “patološki tipovi u vladajućim politikama”.
– Ako nas međunarodna zajednica pusti da se sami dogovaramo, bićemo drugi evropski Kipar: zaleđeni konflikt sljedećih pedeset godina u kome će NATO kontrolisati mir. To neće iskljućiti ograničene sukobe jer uvijek ima budala spremnih da ratuju – zaključuje Perić.
I ako sve iz ovoga teksta, analiza i izjava naših sugovornika možda i nije tačno, ova posljednja rečenica jeste. Uvijek ima budala spremnih da ratuju. Bez obzira šta rekao Dodik!
