Sjećate li se svih bajki kojima su „zaštitnici naroda“ uspavljivali svoje narode i od njih pravili poslušne građane? Sjećate li se svih onih izmišljenih problema, koje nikada nisu riješili i najavljenih sukoba, koji se nikad nisu desili, a koji su im odlično poslužili za to da građani zaborave na realne probleme, s kojima se svakodnevno bore? Kakvi bi to građani bili koji bi se, pored navodne prijetnje sukobima, ratom i napadima druga dva naroda, brinuli zbog toga što nemaju posao, što ne mogu porodicu prehraniti, što nemaju osiguranje, što djecu ispraćaju u inostranstvo, što cijene iz dana u dan rastu, a plate se smanjuju, što katastrofalni zdravstveni sistem ubija ljude, što političari kradu milione na nabavkama…? Nisu nacionalne vođe naivne da ugrožavaju mafijašku strukturu koju su uspostavili i sve poslove u koje su oni, njihova djeca i partneri umiješali svoje prste. Sve dok imaju ovakve sljedbenike ne moraju da se brinu da će ih neko pitati odakle im toliki milioni. Bitno je samo da izmišljene sukobe koordiniraju sa vođama druga dva naroda i da kad im se istroši jedna prijetnja, odmah pređu na drugu.
Gdje rat nestade?
Gdje nestade onaj rat što su ga najavljivali? Jel’ to već završio? Ko je pobijedio? Zna li se šta? Kako je moguće da smo jedan dan na rubu izbijanja rata, a da već sutradan to više niko i ne spominje? Šta se desilo? Jel’ se sad više ne mrzimo? Jel’ nam to drugi narodni više nisu prijetnja? Ili su nacionalne vođe našle neku drugu temu kojom ljude plaše i tjeraju ih u nacionalne torove? Problem je nastao kada su na njihove izmišljene prijetnje ratom, pored sluđenog i prestrašenog naroda, nasjele i svjetske sile. Nevjerovatno je da još uvijek ima diplomata koji bh. političare shvataju ozbiljno, nakon svih korupcijskih skandala u koje su bili umiješani, svih neispunjenih obećanja i neostvarenih reformi. Pošto su sa svih strana pretrpjeli kritike zbog zazivanja rata, morali su prestati sa tom pričom i smisliti nešto novo. Umjesto prijetnji ratom, sada nam Dodik i Čović prijete bojkotom izbora. Slično je bilo i pred izbore 2018. Dakle, do oktobra 2022. ćemo slušati prijetnje bojkotom izbora tako da ponovo nećemo primijetiti da nisu uradili ništa na razvoju ekonomije, poboljšanju zdravstva i obrazovanja, privlačenju investicija i otvaranju novih radnih mjesta.
Za svakoga po nešto
Bilo je tu svakakvih bajki, priča, prijetnji i obećanja. Srbima su obećavali referendum o nezavisnosti, a dobili su referendum o prazniku. Na kraju su sami poništili rezultate čak i tog referenduma. Bitno je da Dodik može reći da je proveo referendum, a ljudi će već zaboraviti na šta se referendum odnosio. Doduše, dobili su nezavisnost RS-a ali unutar BiH, kako je Dodik to lijepo objasnio!?! Obećao je Dodik njima i vojsku kao i vraćanje nadležnosti koje su on i njegovi kadrovi prenijeli na državu. Pozivali su Srbe zaposlene u bh. institucijama da napuste svoje poslove i pridruže se bojkotu političara. Zaboravili su da ti ljudi, za razliku od političara, žive od plate i da nemaju unosne privatne biznise i ušteđene milione, od kojih bi živjeli tih par mjeseci ili godina koliko traje bojkot. Ono što su Srbi dobili je bijeda i masovno iseljavanje.
Hrvatima su obećali treći entitet, pa kad su vidjeli da to ne ide, obećali su im treću izbornu jedinicu, međutim ni to nisu dobili. Onda su im obećali da će sami birati svoje predstavnike u vlasti, doduše, to se odnosi samo na izbor člana Predsjedništva BiH jer HDZ-u BiH ne smeta što Hrvate u RS-u biraju Srbi. Obećali su im nova radna mjesta i bolje uvjete života ali su zaboravili napomenuti da su ta radna mjesta u inostranstvu i da će živjeti bolje, ali u nekoj drugoj državi. Ono što su Hrvati dobili je bijeda i masovno iseljavanje.
Bošnjacima su obećali 100% BiH. Obećali su im ukidanje RS-a, izmjene Ustava i izbornog zakona. Obećali su ukidanje naziva Republika Srpska. Obećali su da će se vratiti na svoja ognjišta, posebno u RS-u, dok su radili na tome da se niko i ne vrati jer su im korisniji kao birači u Federaciji BiH te kao birači i donatori u zemljama širom svijeta, u koje su zbog rata izbjegli. Upravo ovih zadnjih dana svjedočimo diplomatskoj ofanzivi bošnjačkih političara na dijasporu kako bi ih uvjerili zašto je dobro da baš njih podrže na izborima što glasom, što novcem. Ono što su Bošnjaci dobili je bijeda i masovno iseljavanje.
Bosanci i Hercegovci nikome nisu bitni, njih više niko i ne spominje. To i ne treba da čudi jer se broj onih kojima je država važnija od naroda sveo na statističku grešku.
Gdje je ta kap koja će preliti čašu
U pauzama između podgrijavanja nacionalnih tenzija, omakne se političarima i neko konkretno obećanje poput onoga o sto hiljada novih radnih mjesta, pa čak i milion novih radnih mjesta. Znali su obećati i minimalnu platu od 700 KM, veće penzije, bolji zdravstveni sistem, modernije obrazovanje. Rekli su nam da će od povećanja akciza na gorivu graditi autoputeve. Doduše, uvjeravaju oni nas da grade autoputeve, ali ih mi ne vidimo. Vjerovatno je isti problem i sa svim drugim obećanjima, sve su oni to ispunili ali je problem što mi pokušavamo to da vidimo svojim očima, umjesto da njima slijepo vjerujemo.
Nismo se pobunili kad su nabavili nekvalitetne respiratore za 10 miliona. Ne bunimo se što su nam premijer i zamjenica više na sudovima nego na poslu. Ne smeta nam što djeca političara dobijaju poslove u državnoj službi, a ni to što njihove privatne firme dobijaju sve tendere na koje se prijave. Ne smeta nam što direktorica kliničkog centra ima sumnjivu diplomu, kao ni što direktor Obavještajno-sigurnosne agencije ima sumnjivu diplomu. Ne smeta nam što je pravosuđe pod političkom kontrolom pa su svi političari nevini i kad milione ukradu, a građani u zatvor idu i zbog par metara drva. Ne smeta nam što imamo najveću stopu smrtnosti od korona virusa, ne smeta nam što plaćamo zdravstveno osiguranje, a liječimo se kod privatnika, ne smeta nam čak ni kad katastrofalni zdravstveni sistem ubija ljude, pa čak i djecu.
Šta se treba desiti da se građani probude iz uspavanosti? Šta ih može natjerati da se pobune i počnu razmišljati svojom glavom? Šta treba da se desi da bi sagledaju bijedu oko sebe, umjesto što vjeruju pričama političara o blagostanju i ekonomskom napretku? Na koliko još afera će odmahivati rukom? Koliko vode još može stati u ovu našu čašu i koja je to kap koja će je napokon preliti? Problem je što se građani ne bune i ne bore za sebe i za ono od čega bi imali korist i lakše živjeli, ali su spremni uhvatiti se za vratove, s isto tako napaćenim ljudima iz drugog naroda, oko problema i tema o kojima ni jedni ni drugi nemaju pojma i od čijeg rješenja niko od njih neće ni ljepše ni ugodnije živjeti, poput priča o ustavnim promjenama.
Drago nam je kad vidimo da su se građani Srbije pobunili protiv vlasti i njihovih štetnih odluka i lošeg upravljanja državom. Nije li krajnje vrijeme da i mi pokažemo malo građanskog neposluha i na izborima smijenimo korumpirane i lažne zaštitnike naroda, a umjesto njih izaberemo neke nove političare koji će provoditi stvarne reforme, a ne ove imaginarne, koje ne vidimo?
