U okviru akcije „Drugi program“, ova medijsko akcijska inicijativa preuzela je i obavezu da inspirira, podstiče i pozove mlade ljude na promišljanje aktualne situacije. Za “Drugi program” piše budući profesor sociologije iz Brčkog
Poput fiktivne zemlje Mordor iz filma „Gospodar Prstenova“, čini se da i na Balkan, okružen Sredozemljem i silnim planinama, postoji samo jedan ulaz – takozvane „Crne Dveri“. To su vrata koja direktno vode ka ukletoj zemlji pustoši u kojoj žive samo sluge Saurona, zlog čarobnjaka i „palog“ anđela.
A kako taj iracionalni Mordor izgleda, svjedoci smo, evo, u Trećem dobu Međuzemlja ili ti ga Balkana.
U toku je scenarij kojem se u 21. stoljeću negira genocid i naziva ratnim zločinom. Istovremeno se slave i glorificiraju izvršitelji tog istog zločina. Ili scenariji u kojem dokazani genocid pravdaju zločinima i genocidima nekih drugih naroda, nastojeći umanjiti njegovu veličinu. To se dogodilo prije nekoliko dana, kada je u Domu naroda predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, podržao inicijativu Milorada Dodika o ukidanju tzv. „Inzkovog zakona“, odnosno Zakona o kažnjavanju negiranja genocida u Srebrenici.
Čović je konstatirao da taj zakon „nije i neće proći“ i da su to samo nekakvi „zaključci“, za koje se on, eto, ne mora nikome opravdavati. U tome ga je podržao i Zoran Milanović, aktualni predsjednik Republike Hrvatske, smatrajući da to ne treba raditi, da ga ne bi opet, eto, nazvali nekakvim fašistom ili nacistom. To Čović prema Milanoviću nije – ali to što predsjednik HDZ-a radi, granični je oblik, i nije daleko od toga.
U svom uobičajenom stilu, Milanović je dodao kako „nije svaki genocid isti“, te kako „nije ni svaka žrtva ista.“
Šizofrena cijepanja
Da su „šizofrena cijepanja“ pojedinih balkanskih plemenskih starješina dostigla svoj klinički vrhunac, očigledno je i jednom prosječnom studentu medicine, ali i svakome ko već desetljećima trpi posljedice njihovih destruktivnih i autodestruktivnih djelovanja.
Međutim, kako je moguće toliko preći granicu neukusa, ogavnosti i morbidnosti, te i dalje perzistirati u tome? Kako je moguće toliko preći granicu fizičke i faktičke realnosti, da ste spremni konstruitati svoj fiktivni meta-svijet imaginacija, ludila i logičkih kontradiktornosti, u koji ćete sve svoje podanike uvući i ubijediti da je ta fikcija, zapravo faktička realnost?
Ovim pitanjima i odgovorima na iste, bavio se njemački klinički psihijatar i egzistencijalni filozof Karl Jaspers, u svom djelu „Pitanje krivnje i odgovornosti“. U tom kapitalnom djelu, Jaspers opisuje stanje njemačkog naroda i političkih elita u Njemačkoj godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata. On raspravlja o pitanju krivnje nacističke Njemačke u holokaustu, te kategorizira četiri stadija krivnje kroz koje njemački narod mora proći kako bi očistio svoj duh i kako bi se pravdom oslobodio tereta prošlosti, ne bi li se iz „uzroka pred ništavilom“ dohvatio život.
Jaspers razlikuje kriminalnu krivnju kao prvi stadiji kolektivne katarze. Ona se sastoji u tome da su zločini objektivno dokaziva djela, te da su sudovi jedine relevantne instance, čije presude u formalnom postupku pouzdano određuju činjenična stanja i na njih primjenjuju zakone.
Iz priloženog vidimo da ne moramo čak ni analizirati ostala tri Jaspersova stadija krivnje kroz politički, moralni i metafizički aspekt, kada četvrt stoljeća nakon rata u BiH nismo došli ni do elementarnog, prvog stadija, koji nalaže poštivanje i puno prihvaćanje međunarodnih legalno-pravnih presuda i primjenjivanje zakona na iste.
I tu nastupa balkanski Mordor: on je satkan od polivalentnih logičkih kontradiktornosti istovremenog negiranja zločina i glorificiranja ratnih zločinaca. Retorički se inzistira na procesu „uljudnjavanja“ i praktičnog reanimiranja fašizma, šovinizma i fundamentalizma. Istovremeno se ispostavlja da te logičke kontradiktornosti egzistiraju isključivo radi osobnih interesa raznih zlih čarobnjaka, prvenstveno iz reda srpskog naroda. Na kraju, običan srpski narod biva najvećom kolateralnom žrtvom Mordora, zato što je ubijeđen da priznavanje genocida, zločina i raznih ratnih zvjerstava pokazuje njegovu osobnu involviranost u te zločine.
Okovi povijesnih trauma
Iz tog razloga ne preostaje mu ništa, nego da bježi od krivnje, da negira, relativizira i slijepo slijedi svoje vladare.
Takav narativ koji običnom narodu serviraju ti zli čarobnjaci, za posljedicu ima kontinuirano baštinjenje trauma, mržnje i strahova, koje će u konačnici Mordor i sa jedne i druge strane Drine vječno ucementirati kao ukletu zemlju pustoši i ništavila. Ostali koji budu shvatili da se nalaze u pustoši, ništavilu i haosu, otići će trbuhom za kruhom u neki drugi paralelni svijet, gdje će pokušati stvoriti neki, za njih bolji život.
A oni koji budu ostali, moraju shvatiti da im jedina opcija za boljitak u ovoj državi ostaje u ljudskosti; da su prije svega ljudi, a tek onda ono što su po nacionalnosti. Moraju razumjeti da ključ napretka leži u njihovoj svijesti, savjesti, u moralu, čovječnosti, suosjećanju i empatiji ka onom drugom. Moraju poput Froda, baciti u vatru prsten Klete gore. Odbaciti ideološke manipulacije, prsten religije prevare, zaprepaštenja i straha, te prsten religije „statusa quo“.
Dakle, moraju se sami lišiti okova povijesnih trauma, te racionalno, slijedeći pravdu, prihvatiti dio odgovornosti. Samo na taj način moguće je krenuti u proces pomirenja, a zatim i poboljšanja drugih aspekata života poput ekonomije, zdravstva i obrazovanja.
U protivnom, ovaj balkanski Mordor će ostati paralelni univerzum, u kojem će opstati samo oni koji služe svojim zlim čarobnjacima: onih koji glasaju za kilo kafe, šećera i 50 eura. I onih koji su podobni za ostvarenje njihovih osobnih interesa ovdašnjih političkih Saurona.
