Krug još jedne tužne priče o “nama” i sasvim uobičajene o “njima”, polako se ali očekivano zatvara. Rata neće biti, svijet po običaju ovdje ne imenuje pobjednike i pobijeđene, a gubitnici smo za sada svi mi. Stranci se bore da iz svega izađu sa ostvarenim, njihovim ciljem: Sa starim ekipama, naprijed u nove radne pobjede (sic!). Uz male pljuske onima koji ne pristanu ni na ovo.”Mi”, naravno, i dalje vjerujemo u neupitnu svjetsku pravdu i naše pravo na rješenja temeljem te pravde. Kako uopšte može biti drugačije. “Oni”, jasno, i ovdje rade svoj posao kao svuda u svijetu. To je projekat širenja liberalne demokracije, interesne. Tu ni naše istine ni gola realnost nisu odavno ništa drugo do golog uklapanja u njihov politički biznis. Zna se i ko je tu čiji pomagač.
Moćni su tu davno prestali da se bave neupitnošću nekadašnjih principa, vrijednosti, morala, provjerivim istinama i činjenicama. Zapravio, bilo čime što je mimo legitimiranog sebičnog, jednostranog interesa.
Zblanutost je velika, rezultat mučan
Oni koji ovoga nisu svjesni zaostavši u nekim drugim vremenima, vaspitanju i logici, sada povodom profitabilnog urušavanja vlastite kuće optužuju svijet oko nas, Evropu i sve ono preko dalekih mora i okeana. Vele, ostavili nas i prevarili nekadašnji prijatelji, ignorisali pa skroz zaboravili. Zblanutost je velika. Rezultat je mučan. Nas evo manje od tri miliona njima jakima smo važni samo ako pristanemo da na crti novih podjela sačuvamo – status quo.
Primjeri za ovo su očigledni: Profesionalni operativci svjetske mantre o naporima za popravljanja stanja u “suverenoj, nedjeljivoj i multi-kulti BiH” polako otvaraju karte, uz očigledni rast nervoze nakon svakog susreta sa “liderima” ove države. Baš sa onima koji su i operativci haosa u kojem živimo. Pa se eto valjda baš zato od njih traži da u skladu sa pozicijama budu i “lideri” u popravljanja onoga što su urušili. Zanimljiva logika “legalizma” u stranaca do koje čovjek ovdje nikako da dobaci.
Poruke iz svijeta, pojednostavljeno, za sada su slijedeće: Gabriel Escobar, specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan, uopšte ne sumnja da je ekonomija ovdje srž svih problema (?!). Oni što su ga željno iščekivali, ipak su iznenađeni. Siromaštvo jeste posljedica strašne krađe i neznanja ali ne opravdani uzrok drame. No, zašto je to tako, na čijim računima su uknjižene sve vrijednosti ove države i urušenog društva – nije strancu interesantno pitanje. “Lideri” o tome ne govore. Vrana vrani oči ne vadi.
Matthew Palmer, zadužen sa vrha Amerike za izborni zakon legao je na rudu Čovićeve fakinske potrebe da sve podredi svojoj poziciji u vrhu države, zavazda, uz otvorenu potrebu Zagreba da “prisnaži” toj potrebi. I uz laž da je tu u pitanju sudbina svih Hrvata u BiH. Dokle je ta ambicija došla govori i mizerno svrstavanje lidera HDZ među one koji su, sa Dodikovim igračima, glasali za poništenje Zakona protiv negiranja genocida. Takav sramni zaokret (ako je uopšte zaokret) kakav je on učinio ovim povodom samo zarad vlastitog probitka – a spram svjetski neupitne teme – malo je kad viđen na ovim prostorima. Ogromno poniženje je i za one koje predstavlja. Uz ovo, groteskno je i kako Palmer, kobajagi, ne vidi ni bizarnost svog upornog ponavljanja kako “oni”, zapravo, nemaju nikakav plan, koncept, papir, za ono povodom čega su došli, prepuštajući to “liderima” ovdašnjim.
Na toj mudrosti i Angelina Eichharst, direktorica pri evropskoj službi za vanjske poslove, ponavljala je do ironije samo ono što joj je bio neupitni prioritet: Izborni zakon se mora i opet mora odmah promijeniti, jer “vrijeme curi”. Curi za koga? Za birokratsko poimanje posla ili za rješenja u skladu sa evropskim principima i istorijskim realnostima u BiH.
Sve troje pomenutih, kobajagi izokola gurajući logiku tog popravljenog zakona, nastojali su da zadovolje “očuvanje mira” onoliko koliko njihovima sada treba. Otvaranje time puta ka novim podjelama u BiH tema im je za neku drugu budućnost. To sad nije na dnevnom redu. “Lideri” će to već da prepoznaju, a ni iskustvo svrstavanja u tome im ne manjka. Što bi kazao Izetbegović, “nismo od jučer”. Ako je išta u tome tačno, evo rezultata nakon trideset godina od početka “demokratizacije”.
Logika o patetično iskazivanim i navodno ogromnim naporima svijeta da se pozabave za njih eto baš beskrajno važnom popravkom društva i države Bosne i Hercegovine groteskna je. I mnogi ovdje povjerovaše: kao da tamo ne znaju ni za šta važnije od popravljanja ovdje urušene pravde, demokracije i ljudskih prava u Bosni vlastitim kriminalom samoponiženoj. Povodom čega odavno iza zavjese trljaju ruke razne svjetske banke i korporacije sazdane na kreditnom ropstvu, njihovim lihvarskim investicijama itd. A sve po principu po kojem se i državne planetarne gromade razračunavaju među sobom, uzajamno varaju i lažu onako kako je to teško bilo zamislivo prije nešto više od pola stoljeća kada je dogovaran novi svjetski poredak, stvarane UN sa časnom Poveljom, pa EU, poštivane interesne zone, blokovi i vanblokovi…
Primjera je mnogo. Posljednja od velikih prevara u partnerstvima, saradnji, povjerenju u interesima itd. jeste, recimo, čak i nestvarno prevarantski izigrana velika Francuska od veće Amerike. Washington Parizu okrenuo leđa u zoni Indopacifika. Na planetarnoj karti riječ je o odnosima Amerike i Evropske unije. Biden jednostavno zaključio da su mu Velika Britanija i Australija mnogo važniji za aktuelni problem sa Kinom, nego Pariz i Bruxelles. I doviđenja geostrateški, vojno i finansijski. To što će se beskrajno uvrijeđeni Macron istog časa okrenuti sitnim i krupnim pasjalucima protiv interesa Amerike – uključujući odjednom i “otkrivanje” Zapadnog Balkana sa starim ljubavima prema Srbiji i evo novom geostrategijom i prodatim polovnim avionima Hrvatskoj – Bidena se previše ne tiče. Osim u mjeri u kojoj ne bi bilo loše malkice interesno, Kine radi, popustiti i Rusima i njihovim apetitima na Balkanu pa i malo šire.
Važno je sada ovdje male smiriti, opaliti neku čvoku u BiH junošama koji gube tlo pod nogama pa zato prestaju biti pogodni pajaci u igri velikih. Potom, idemo dalje.
Kome u nas – posebno u diplomaciji koja služi ekskluzivno intreresima lokalnih “lidera” a ne stvaranju kapaciteta za validno razumijevanje svjetske politike i nas u njoj – pada na pamet da se bar vidi ono što je nekada bilo nemoguće a evo sad živi i uspijeva. Primjera i u svijetu je mnogo: Iran i “nuklearni” sporazum, uđi pa izađi, i sada bi opet natrag. Tako se složio antikineski interes; Biden i uklanjanje neposlušnog Netanyahua uz svu ljubav sa Izraelom, ali dok se igra kako patronima treba; Talibani prvo kobajagi najveći neprijatelj u tom dijelu Azije, pa onda eno do zuba naoružani poklonjenim američkim oružjem za održavanja neophodnih nervoza i nestabilnosti u toj zoni; Eno i Hamas do juče bio odličan za blokiranje tzv. mirovnog sporazuma na Bliskom istoku a sada, ojačao u zločinu svijeta nad Palestinom, pa proglašen teroristima u Engleskoj, za svaki slučaj; Ovih dana i vrhunac jada i bijede svjetske politike: Vijeće UN za ljudska prava odlučilo je da prekine svoju misiju u Jemenu! Baš moralno, u skladu sa humanitarnim principima i poveljom UN-a kao i dramatičnim slikama od gladi umiruće djece u Jemenu. Valjaju se podmiriti interesi Saudijske Arabije i okolnih zalivskih profitera i partnera – nafta, oružje i biznis iz bahatog totalitarizma u pijesku.
Kolektivno ludilo i priča o nama
Oni koji su riješili svoje bitke kako im je odgovaralo, to su uradili prije svega vlastitim rukama, snagama, mudrošću i koordinirano uz uzajamne dogovore, kompromise i okrenuti budućnosti, a ne uporno prošlosti. U nas je potpuno drugačije. Mi vjerujemo strancima na način kako nikada nismo kad smo bili veliki. I baš nas zato tada poštivali.
Na velikoj sceni, u UN-u, Biden izjavljuje hladno da će se Amerika “suprodstaviti pokušajima jačih zemalja da dominiraju slabijima, bilo kroz nasilnu promjenu teritorija, ekonomsku prisilu, tehnološku eksploataciju ili dezinformacije…” Gorak vic. Ruski ambasador u nas Kalabukov u utorak se satra uvjeravajući Komšića i Džaferovića da Moskva ni trena ne dovodi u pitanje suverenitet, granice, cjelovitu BiH. Dodik u tom času jezdi ka Moskvi. Tamo ga Putin, kako kaže Dodo, samo pita “šta vam treba”. Istovremeno “Pravda” zabrinuta: “da li je došlo vrijeme za povratak ruskih zračnih snaga u BiH ?” Kako, na osnovu čega u toj “suverenoj…” čije “lidere” svijet podržavaju svim silama.
I ptice na grani danas nakon emisara iz velikog svijeta vide da ništa tu nije do onih izabranih, postavljenih i plaćenih za vođenje politike. Po skupštinskim salama i po kafanama, svejedno. Sa malim ljudima džeparoškog mentaliteta ne može se voditi nikakva suvisla politika. Ovdašnje stanovnike pokrali su i ojadili oni koje su sami stanovnici izabrali dozvolivši im tako i “zakonsko” pravo na tu prevaru. I sve dok je tako, nastavlja se život na tragu narodne: Obećanje, ludom radovanje.
Već odavno, po mnogo čemu smo kolektivno ludi očekujući da će nam srediti život izvana. U priči o nama, u međuvremenu, mi smo postali najmanje bitan, zapravo irelevantan igrač.
