Ne znam odakle da vam počnem ovu tužnu storiju.
Od toga kako mi je drugarica R. plačnim glasom u ponedjeljak rekla – idemo odavde. Selimo. Zauvijek. Moje dijete nije za ovu zemlju. Ja sam svoje dala.
R. je kao djevojčica otišla u Švedsku tokom rata. Vratila se. Sjajno znanje donijela sa sobom. Ima dobar posao. Stan. Divnog dječaka, generaciju moga sina.
Zašto idu? Jer su izgubili nadu. Da će ovdje ikada više biti bolje.
Jednom smo preturili rat preko glave. Kugla, koji svakoga petka ovdje dijeli svoje misli tri je i pol godine svoje mladosti ostavio u hladnim bajtama Bjelašnice. Ja kupila mrtve nakon masakra na Markala.
Šta mi je ostalo od rata? Jedan grob na Lavu, PTSP i strašna bol kad se sjetim razorenih domova, ubijenih prijatelja, raseljenih generacija.
I zato sam, ne baš samouvjereno, ali s nadom odmahivala na ratne igre koji su se igrali ovi koji su umislili da su vođe naroda. Lideri? Ma hajte! Nemojte im tepati. Oni nisu ništa do terminatori naše budućnosti, naših života, života naše djece, budućnosti ove zemlje.
Ponovo su se zaigrali. Prijetili ratom, napadali, obećavali da će nas braniti, pa su na dnevnom redu ponovo otcjepljenja, vraćanja nadležnosti. Puj, pike ne važi.
U pozadini našeg straha odvijala se oluja, koja je nosila nova poskupljenja. Cijena 600 grama kruha više od marku i pol, piletina sa 7 skočila na 10 maraka. Cinično sam napisala na portalu Interview. ba da puter kupujemo ko kavijar.
Na moj tekst odgovara prijateljica iz Njemačke. Šalje fotografije iz samoposluge. Ako nije jeftinije nije ni skuplje. Hej, za njemačku platu platiš puter manje nego sa crkvicom iz Bosne.
I zato, o čemu ćemo drugovi i drugarice, dame i gospodo?! O ratu! Da se narod ne bi počeo baviti svojom sirotinjom. I onima koji su ih od sirotinje pretvorili u mizeriju. O onim mizernim što nas kao vode za naše dobro, a u svoju korist.
Ne znam ima li u tome ikakvog uporišta ili je plod moje prilično bezobrazne mašte, ali eto ja zamišljam kako vođe naroda sjednu, požale se jedni drugima, pa krenu u razradu strategije… Jer ubrzo će opći izbori. A bitka za svaki glas traje.
Sve su se ideje istrošile, svi planovi propali, narod vidi da ništa nema od obećanja – ni plata, ni radnih mjesta, ni autoputeva, ni privrede, ni poljoprivrede. Nije narod više blećak. Pa se onda, šapuće mi bezobrazna mašta, vođe dogovaraju: Hajdemo mi opet malo o ratu. Da se narod ima čime baviti. U strahu su velike oči. Veće od onih gladnih. Bolje da ih plašimo ratom nego da se narod bavi cijenama.
Znam, zvuči vam nemoguće. Znam da i ne vjerujete u to što govorim. Ali, pustite me njihovih priča o teritorijama, nadležnostima, o suverenoj, nezavisnoj, o izbornom zakonu.
Pustite me svih priča o tužbama bez legalnih agenata, o tome kako sinovima namjeste tridesetak tendera tokom dana, o tome kako se može promijeniti tok i Modre rijeke, narod prevesti žedan preko vode.
Do slobode. U kojima samo vođe, njihove obitelji, njihovi intimusi, bliski suradnici, polulsvijet koje šalje Asim, imaju prava.
Nama ostaje strah. Mrak. I pomišljanje na odlazak.
I pitanje koje samoj sebi ponovim stotinu puta dnevno. Šta planiraš, Senka, za svoje dijete?
Da ga gledam preko skajpa!
