Jučer publikovani izvještaj za Bosnu i Hercegovinu Evropske komisije potvrdio je ono što su građani BiH već znali, a to je da BiH od zadnjeg izvještaja prošle godine nije napravila gotovo ništa vrijedno spomena, te je sada i zvanično na samom dnu nesretne kolone koja se sporo ili nikako kreće ka EU. Susjedna je Srbija pritom, prema istoj toj Evropskoj komisiji, u prošloj godini napravila ograničene iskorake, te se tako pominje i otvaranje nova dva klastera nakon dvogodišnje pauze.
Da budemo iskreni, BiH i nije ništa suštinski napravila ne samo dvije, već najmanje zadnjih deset godina, iako se ovo ne bi dalo zaključiti po ranijim izvještajima EK. Raniji su izvještaji obilovali lingvističkih akrobacijama kojima se kompenzirao izostanak bilo kakvih suštinskih reformi. Tako smo bili bombardovani terminima poput „kredibilnog napora“ ili „djelimičnog napretka“, te veličanjem minornih iskoraka u pravom smjeru. Tek je kao odgovor na preuranjenu i u Briselu potpuno neželjenu aplikaciju za članstvo, koju je BiH podnijela u februaru 2016, Komisija objavila Mišljenje koje je predstavljalo brutalno realističnu analizu BiH društva i države, pokazujući nam jasno i nedvosmisleno koliko smo suštinski daleko od članstva od EU. Od tada pa do danas u BiH se o 14 prioriteta iz Mišljenja sve manje i govori, dok se vladajuća garnitura više ne trudi potvrditi niti svoju ispraznu deklarativnu podršku članstvu i nužnim reformama. Ukratko, naše političare EU više ne interesuje, a izgleda da je sentiment obostran.
Napadno pozitivno za Srbiju
Pogledajmo na trenutak u tuđe dvorište. Stručnjaci se slažu da je ton kojim je pisan ovogodišnji izvještaj za Srbiju napadno pozitivan. Predlaže se i otvaranje dva nova klastera. I sve to, iako se radi o državi koja je prema Freedom House već prije dvije godine otklizala u grupu hibridnih režima (kategorija niže od djelimično konsolidovanih demokratija) „u kojoj se urušavaju politička i građanska prava, vrši pritisak na nezavisne medije, opoziciju i organizacije civilnog društva“(Freedom House, 2021), te u kojoj „uz sve represivnijeg Predsjednika i nepostojeću opoziciju, srbijanske vlasti kontrolišu policiju i pravosuđe, slabe vladavinu prava, erodiraju politička i građanska prava, šireći sveprisutnu korupciju“ (Amnesty International, 2021).
Kako je uopšte moguće da države koje prolaze kroz ozbiljnu demokratsku regresiju napreduju u procesu EU integracija. Za BiH znamo zašto ne ide nigdje. Naprosto zato jer u tom smislu ne radimo ništa. Ali kako objasniti paradoks Srbije. Stabilne institucije koje garantiraju demokratiju i vladavina prava su među fundamentalnim zahtjevima definiranim još u Kopenhagenu za vrijeme rata u BiH. Kako je uopšte moguće da zemlja u kojoj demokratija i vladavina prava erodiraju svaki dan sve više napreduje u procesu EU integracija.
Moguće da je glavni krivac za to trenutni komesar za proširenje, Mađar Olivér Várhelyi, kojeg su evropski mediji otvoreno optuživali za favoriziranje Srbije i umanjivanje značaja demokratske regresije i urušavanja vladavine prava u toj zemlji. On je, podsjećanja radi, na tu poziciju došao sa nalogom Ursule von der Leyen da pitanje poštivanja ljudskih prava i vladavinu prava uspostavi kao fundament svog djelovanja.
Moguće je, također, da Várhelyi svojim djelovanjem samo naglašava neinventivnost nove metodologije okvira za proširenje. Nova metodologija je, pokazalo se, samo kozmetička varijacija prethodnog okvira, koji se opet pokazao kao iznimno uspješan za veliko proširenje 2004-2007. Unutar tog okvira je u EU uspjela da upadne jedino još Hrvatska 2013. Za sve države koje su kasnile u tom procesu, a pritom mislim da države Zapadnog Balkana, jer o turskom članstvu u EU niko više ozbiljno ne razmišlja, okvir se vrlo brzo pokazao nedostatnim, te potpuno neuspješnim u smislu suštinske transformacije i prilagodbe država na način koji je nužan za ulazak u EU. Francusko protivljenje otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, mada motivisano razlozima koji nemaju nikakve veze sa politikom proširenja, otvorilo je u EU diskusiju oko tadašnjeg okvira, kao i pitanja da li se proces uopšte može nastaviti na isti način. Nažalost, Komisija nije iskoristila ovu jedinstvenu šansu da pokrene ozbiljan i širok dijalog sa ciljem uspostave okvira koji bi državama Zapadnog Balkana ponudio realističnu perspektivu i okvir koji bi mogao biti nužan katalizator ozbiljnih reformi u regiji. Umjesto toga, dobili smo samo pretumban prethodni okvir i privid promjene u tom smislu, a rezultat takvog pristupa naplastičnije se vidi u ovogodišnjem izvještaju za Srbiju koji potpuno ignoriše ozbiljna nazadovanja zemlje u smislu demokratske konsolidacije.
Šta nam je činiti?
U međuvremenu, besmislene blokade, kojima su izložene države u procesu pristupa se nastavljaju, a sve glasnije se govori i o tome da je proces proširenja mrtav. Možda i jeste, s obzirom na načina na koji se trenutno vodi. Što se EU tiče, ona je trenutačno opterećena definiranjem budućih odnosa sa Velikom Britanijom, pitanjima budućnosti same EU oko kojih postoje značajna neslaganja, ne samo u domenu sigurnosne i vojne politike, već i po pitanjima uloge centralne banke, vladavine prava, te načinim i pravcima dalje i dublje integracije. U svemu tome, Zapadni Balkan i BiH su logično zanemareni i zapušteni.
Šta nam preostaje činiti dok se odnos EU prema regiji ne promjeni ili dok perspektiva članstva ne bude ponovo nedvosmisleno potvrđena? Moramo nastaviti raditi na ispunjavanju uslova, jer su oni ustvari važni nama, ali također moramo snažnije i aktivnije nastupati prema EU kao regija i pojedinačno. Predugo smo svi mi u regiji tretirani kao objekti i nužno je promijeniti paradigmu u tom smislu.
(Autor je univerzitetski predavač iz oblasti međunarodnih odnosa, politike Evropske Unije, analize vanjske i domaće politike)
