Pravo pitanje nije zašto je Dodik doveo harmonikaša u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, to je ipak njegov prirodni habitus, pošto se on najugodnije osjeća u šatoru uz harmoniku i mikrofon. Znamo i to da je Dodik kabadahija koji ne cijeni nikoga, pa ni sebe jer ovime što je uradio je rekao puno više o sebi, nego o državi koju omalovažava dok iz nje crpi novac. Pitanje na koje trebamo tražiti odgovor je zašto ga niko nije spriječio? Šta je radilo osiguranje Predsjedništva BiH koje bi trebalo da štiti i samu zgradu ali još više čast ove institucije? Šta su druga dva člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović učinili po tom pitanju, posebno jer je on to već danima najavljivao? Šta je po ovom pitanju poduzeo Bakir Izetbegović, koji se prozvao predstavnikom i zaštitnikom Bošnjaka? Pošto nisu ništa uradili da spriječe ovaj pokušaj vrijeđanja najviše bh. institucije moglo bi se pomisliti da i njima odgovara ovakvo Dodikovo ponašanje, jer onda oni mogu da glume zaštitnike naroda, umjesto da se brinu o ekonomskom napretku države. Možemo pretpostaviti šta je Čović uradio, slavodobitno i zlurado se zabavljao, unaprijed proslavljajući izbornu pobjedu.
Zadnjih dana često slušamo uporedbe trenutne situacije s onom iz 1992. neposredno prije početka rata u BiH. Međutim, to se ne može porediti. Tada smo na vlasti imali nacionaliste koji su željeli stvoriti svoje velike države otimajući tuđe, a sve to su bili spremni platiti životima, ali ne svojim, niti životima svoje djece. Sada na vlasti imamo ljude koji su tek nedavno otkrili nacionalizam i to isključivo kao sredstvo za prikrivanje kriminala. Nije njima stalo ni do naroda ni do države, već samo do profita i kontrole nad pravosuđem, kako bi do kraja života mogli uživati u stečenim tj. od građana ukradenim, milionima. Doduše, jedina sličnost je što su i ovi spremni žrtvovati tuđe živote, ako je to cijena da ostanu na vlasti i na slobodi. Oni će se ponovo smjestiti na sigurno mjesto vodeći neki unosan biznis, šverc ili skupljajući humanitarnu pomoć po svijetu.
Rata biti neće, ali ni mirnog sna
Nisu oni ludi da započinju rat jer su oni ti koji imaju najviše za izgubiti, impozantne vile, nepregledna imanja na koja su skrenuli rijeke, tendere i poslove koje dobijaju firme njihove djece i bliskih prijatelja, lagodan život, luksuzna putovanja, supruge i djeca u markiranoj robi, grandiozna vjenčanja i slično. Svjesni su oni svega toga, kao i činjenice da plašenje ratom dovodi do automatske amnezije građana o svim aferama u koje su upleteni i katastrofalne ekonomske i političke situacije u koju su nas korumpirane, samozvane nacionalne vođe dovele.
Strah kod ljudi zbog novog vala podizanja tenzija i zazivanja rata me podsjetio na početak pandemije kada je većina ljudi po cijele dane gutala vijesti o koronavirusu, tražeći neku spasonosnu informaciju. Neki stručnjaci su tada poručivali da je za građane najbolje da se samo pridržavaju propisanih mjera, a da izbjegavaju pretjerano slušanje vijesti jer će ih to samo uspaničiti. Slično je i sada, ljudi koji prate vijesti misle da će sutra izbiti rat, a onima koji ne prate vijesti rat nije ni na kraj pameti. Nelogično je to jer bi realna opasnost od rata trebala biti vidljiva i na terenu, a ne samo u izjavama nacionalnih vođa. Da postoji opasnost od rata nacionalne vođe bi kupovale teško naoružanje, municiju, vojne avione i helikoptere, pripremale ljude koji će ginuti kako bi oni i iz novog rata izašli još bogatiji, postavljali bi barikade na linijama razgraničenja i sve ono što smo ’92 s nevjericom gledali dok su nas uvjeravali da rata biti neće. Sada kada nam govore da će rata biti, nema ništa vidljivo na terenu, ali su političarima, koji polako ali sigurno gube moć, usta puna prijetnji i regrutiranja.
Još jedan pokazatelj da je priča o ratu blef, su posjete koje se sigurno ne bi desile da postoji ikakva opasnost, ne samo od rata, već i od bilo kakvog incidenta. Prva je posjeta Bakira Izetbegovića Banja Luci, a druga je posjeta patrijarha Porfirija Sarajevu. Obojica su šetali gradom i pozdravljali se sa prolaznicima uz pratnju redovnog osiguranja. Da postoje ikakve naznake rata ove posjete se ne bi ni desile ili bi bile praćene uz mnogo jače osiguranje.
Rata biti neće, ali neće biti ni mirnog sna. Kako da mirno spavaju oni koji nemaju posao, koji ne zarađuju dovoljno da prehrane porodicu, oni koji imaju nesiguran posao, koje poslodavci iskorištavaju, kojima su privatni poslovi ugroženi ili propali, koji ne dobijaju obećane subvencije i drugu pomoć, penzioneri, socijalno ugroženo stanovništvo, ratni vojni invalidi i svi oni koje priče o ratu navode da razmišljaju o napuštanju države. Mi znamo da je njihova priča o ratu blef, ali to ne znaju strani investitori koji našu državu obilaze u širokom luku upravo zbog stalnih tenzija, a koji bi bili spremni otvoriti nova radna mjesta u BiH i pomoći u privrednom napretku države. Da ne spominjemo sve veći broj domaćih poduzetnika koji svoje poslove prebacuju u inostranstvo jer ne žele da im poslovanje ovisi o ucjenama i dobrim vezama s potkapacitiranim i korumpiranim političarima.
Što su slabiji, to su glasniji
Dodikova moć već godinama opada ali ju je na različite načine uspijevao sačuvati dajući sve više ustupaka koalicionim partnerima i primajući sve više preletača u svoje redove. Previše je to dvostrukih igrača, spremnih da mijenjaju dres za neku korist. Dodika su počeli napuštati i dugogodišnji koalicioni partneri jer vide da mu se približava kraj, a kad miševi počnu napuštati brod, možete biti sigurni da tone. Svjestan je Dodik da mu se bliži kraj i zbog toga povlači očajničke poteze. Masovni protesti u Banja Luci su pokazali da građani žele bolji život i da su spremni da smijene nesposobnu i korumpiranu vlast. Opozicija je dobila tu bitku, ali to ne znači da će dobiti i izborni rat. Pitanje je koliko će uspjeti iskoristiti nezadovoljstvo ljudi i njihovu želju za promjenom vlasti. Za to bi biračima morali pokazati da su drugačiji i bolji od Dodika i njegovih poslušnika. Dokazivanje da su veći nacionalisti od Dodika im u tome neće pomoći, jer su građani najviše nezadovoljni katastrofalnom ekonomskom i socijalnom situacijom, a ne stanjem nacije.
Iako Dodik postaje sve glasniji njegova retorika, iako na prvi pogled nepromijenjena, postaje sve blaža. Nema više spominjanja referenduma, samostalnost Republike Srpske se pretvorila u samostalnost RS-a u okviru BiH, blokade rada zajedničkih institucija su ostale samo još na papiru. Prijeti Dodik otvoreno da će dan nametanja sankcija EU biti dan samostalnosti RS-a. Time on ne pokazuje hrabrost već dobru informiranost pošto zna da ne postoji mogućnost da EU postigne suglasnost o nametanju sankcija. Ne spominje Dodik da se morao vratiti na sjednice Predsjedništva BiH iako je on predložio blokade i poziva druge da se povuku sa svojih radnih mjesta. Sva sreća da ljudi ne nasjedaju na njegove podvale jer bi ostali bez posla, a čisto sumnjam da imaju novčane rezerve od kojih bi mogli živjeti, kao što ih Dodik ima.
Oni su isti, sve su ostalo nijanse
Vladajuće stranke su svjesne da gube podršku građana i da na narednim izborima mogu očekivati lošije rezultate. Još više su svjesni da te rezultate i povrat podrške građana ne mogu osigurati svojim rezultatima, jer ih nemaju. Otvorit će oni koji kilometar autoputa pred izbore, povećat će penzije novim zaduženjima, socijalno ugroženima će dati po 50-tak KM, u državnoj službi nema dovoljno radnih mjesta za regrutiranje novih birača, izborni porazi u bitnim lokalnim zajednicama su pokazali da više nije tako lako kupiti glasove birača, a promjene u Centralnoj izbornoj komisiji su omogućile bar minimalnu kontrolu bahatosti i izbornih prevara vodećih stranaka. Jedini način dobijanja podrške im je podizanje nacionalnih tenzija i oni to rade. Pri tome, bitno je da bar jedna strana odgovara na verbalne prijetnje, jer bez toga nema puno efekta. I dok u javnosti glume netrpeljivost, u pozadini jedni drugima nabacuju lopte za sigurne pogotke.
Gledamo ovih dana kako se Dodik pokušava izvući iz živog pijeska u koji se sam uvalio. Što se više koprca to sve dublje tone. Međunarodna zajednica ga je satjerala u ćošak. Američke sankcije prema pojedincima iz njegovog najužeg kruga su izvjesne. Vučić ga polako pušta niz vodu, počevši od susreta s novim Visokim predstavnikom za BiH, s kojim Dodik odbija sastanak jer negira njegov legitimitet. Podršku Rusije će imati dok to njima odgovara kao adut za neke druge dogovore. Rado bi se on izvukao iz tog živog pijeska i ponovo postao miljenik međunarodne zajednice ali nije to tako lako. Kako da prekine blokadu državnih institucija kada građanima mora objasni da više ne postoji ta neka navodna opasnost po Republiku Srpsku, zbog koje je blokade i započeo? Kako da im objasni susret sa Visokim predstavnikom, koji će neminovno uslijediti, kada negira njegov legitimitet? Kako da im objasni da BiH nazaustavljivo ide ka članstvu u NATO savezu i to zahvaljujući njegovim kadrovima, kada im je govorio da su to neprijatelji Srba?
Teško će on to sam uraditi, ali su zato tu koalicioni partneri koji će mu pomoći da se iz toga izvuče. Izetbegović u zadnjih nekoliko dana izlazi s novim prijedlozima kako bi Dodiku pomogao u izlaznoj strategiji. Izetbegović predlaže da se usvoji zakon o negiranju genocida i da se dopuni amandmanima o osudi zločina u logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu, jer smatra da bi „na taj način bili zadovoljeni politički predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini“. Ono što Izetbegović ne zna je da se zakon koji je Inzko nametnuo ne odnosi samo na genocid u Srebrenici već na svakoga ko „javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin“, a tu se podrazumijeva i zločin u Jasenovcu. Pored toga, obećava Izetbegović da on za Republiku Srpsku neće govoriti da je genocidna tvorevina, ne bi li bar tako odobrovoljio Dodika da odustane od blokada. Ne sumnjam da će trojac Dodik-Ćović-Izetbegović uz pomoć Komšića i ostalih satelita uspjeti i ovaj put da pričama o ratu kod birača izazovu amneziju.
