Nacionalizam možemo posmatrati iz pozitivnog i iz negativnog ugla. U pozitivnom smislu nacionalizam se poistovjećuje sa patriotizmom, tako da uglavnom ima pozitivno političko i moralno značenje u smislu da ljudi osjećaju pripadnost svom narodu tj. naciji. U negativnom smislu nacionalizam ima karakteristike šovinizma, ksenofobije i mržnje prema svima koji ne pripadaju njihovoj naciji. Na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini je dominantna još gora verzija negativnog nacionalizma, a to je lažni nacionalizam ili da ga nazovemo, nacionalizam na baterije. To je još gora verzija od šovinističkog nacionalizma, jer predstavnici nacionalizma u BiH su ljudi koji nemaju nikakav osjećaj pripadnosti svom naroda niti se brinu za svoj narod, već glume nacionalizam s ciljem manipuliranja svojim narodom kako bi mogli neometano da pljačkaju upravo svoj narod.
To je politika koju predvode samoproglašene vođe naroda, koji šire mržnju prema drugima i namjerno stvaraju atmosferu straha od drugih naroda, ne zato što osjećaju pripadnost i bliskost svom narodu, već isključivo zato što su u tome vidjeli odličan metod za manipuliranje narodnim masama. Što je još gore, oni jako dobro znaju da ne postoji realna opasnost od drugih naroda već da atmosferu straha najviše stvaraju nacionalne vođe. Jedini pravi strah za građane i narode predstavljaju upravo ti trovači javnog prostora.
Ruka ruku mije
Ne bi oni bili toliko uspješni da nemaju izvrsnu suradnju sa lažnim nacionalistima i samoproglašenim vođama druga dva naroda. Pa tako kad se jedan pretvara da napada, drugi se pretvaraju da se brane i usput lažiraju kontranapad. Koordiniranim akcijama svakodnevno dolijevaju ulje na nacionalističku vatru, koja bi se možda i ugasila bez njihove „brige“ za narode.
Nije li interesantno kako se lako dogovore oko podjele izbornog plijena i funkcija. Nije li čudno kako niko od njih nikada nije krivično odgovarao iako za svakog od njih postoje brojne krivične prijave i osnovane sumnje u zloupotrebu položaja, organizirani kriminal i korupciju. Nije li čudno da su članovi njihove uže i šire porodice našli svoje utočište u državnoj službi? Nije li čudno to da jedni drugima štite kadrove, bilo da se radi o nesposobnim ministrima ili direktorima agencija ili bolnica? Velika je šteta što takvu solidarnost, razumijevanje i brigu ne pokazuju i za „obične“ građane iz svog naroda, za njihove supruge, djecu, kumove i prijatelje.
Više patriotizma, manje nacionalizma
Kada slušate te narodne vođe, pomislili biste da se pripadnici različitih naroda svakodnevno tuku na terenu. Međutim, najveći intenzitet nacionalizma nalazimo upravo na vrhu, kod onih koji bi trebali da spuštaju tenzije i da na pozitivan način promoviraju svoj narod, a umjesto nacionalizma potiču patriotizam. Kada zagrebete ispod površine i odete u lokalne zajednice, shvatite da svi građani imaju iste probleme, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, nezaposlenost, nesigurnost, besperspektivnost, želju za odlaskom, neriješene komunalije i infrastrukturu. Umjesto da se nacionalne vođe udruže i zajedno rješavaju probleme koji more sve građane, oni ih truju nacionalnom mržnjom, kako ne bi morali ništa konkretno da urade i kako bi što više novca iz budžeta završilo na njihovim računima, a ne u projektima od interesa za zajednice.
Kada odete na teren, shvatite da pripadnici različitih naroda nemaju mnogo problema jedni sa drugima i da je suradnja između njih mnogo veća nego što se to njihovim vođama sviđa. Tu vam postane jasno da projekti poput Dvije škole pod jednim krovom ne služe da zaštite ni učenike ni narode, već isključivo vodeće političare koji iz toga izvlače svoju moć. Postane vam jasno da ljudi u lokalnim zajednicama žele da se riješe takvog školstva, ali da im to ne dozvoljavaju s višeg nivoa, jer kako bi oni vladali i narednih trideset godina ako narodi počnu skladno živjeti.
Nedavno je preminula Tetka Zilha, simbol humanosti i požrtvovanosti u Sarajevu. Ono što je mnoge iznenadilo je da je Srpsko humanitarno udruženje “Dobrotvor” objavilo posljednji pozdrav Tetki Zihi u kojoj su joj se zahvalili za pomoć i podršku. Ovo je pokazatelj koliko su pripadnici naroda bolji ljudi od onih koji ih predstavljaju. Mnogi su primjeri međunacionalne suradnje na terenu, ali to ne dolazi do izražaja od količine napada nacionalnih vođa. Ponekad zaboravimo, koliko dobrih ljudi živi u ovoj državi, ljudi kojima pripadnost svom narodu ne podrazumijeva mržnju prema drugim narodima, već upravo suprotno i koliko su ljudi spremni pomoći jedni drugima neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Međutim, problem je što takvih ljudi nema u političkom i državnom vrhu.
Jedino što su nacionalisti uspjeli da postignu je to da su kod većine građana izazvali želju da napuste Bosnu i Hercegovinu i to ne samo onima koji idu u potragu za poslom, već odlaze i mnogi koji ovdje imaju osiguranu egzistenciju jer ne žele da žive u politički nesigurnoj zemlji bez perspektive. Dok god takvi političari vode Bosnu i Hercegovinu mi ćemo kaskati za ostatkom Evrope, svađati se oko nebitnih stvari i ispraćati drage ljude u inostranstvo. Ono što nam preostaje, a što zapostavljamo je saznanje da loše političare biraju dobri ljudi koji ne izlaze na izbore.
