Adin Šabić: Mračna priča u mračna vremena

Politički, ekonomski i društveni mark prirodno su stanje Bosne i Hercegovine u posljednjih 26 godina njenog dejtonskog opstojanja. Ova država živi, a ne živi. Priznata je i osporena, funkcionalna i disfunkcionalna, moguća i nemoguća.

Piše: Adin Šabić

Dejtonski mirovni sporazum ovdje značio je samo mir i ništa više. On nikada nije poslužio kao mogući osnov za napredak ove države, odnosno naši ga političari nisu vidjeli kao papir koji treba nadogradnju. Od Dejtona nije se desila nijedna promjena unutar političkog sistema koja bi ga mogla učiniti funkcionalnijim, a priče o promjenama svaki put su samo kreirale prostor za zatezanje odnosa između ključnih donosioca odluka, odnosno značile su nove blokade.

Najbolji primjer je novonastala blokada svih državnih institucija zbog nametnute odluke Valentina Inzka, bivšeg visokog predstavnika BiH, kojom se negiranje genocida kažnjava. No, to je samo jedna od blokada u posljednjih deset godina. Čini se da nema institucije koju političari u BiH nisu uspjeli blokirati.

Jasno je  da političari nacionalnih stranaka (dominantnih) u Bosni i Hercegovini žele zadržati status quo, jer ju vide isključivo kao zemlju konstitutivnih s jasno naglašenim fizičkim granicama, i jasno podvučenim linijama dokle seže čija moć. To se samo pika: moć i interes. Stoga se u tom smjeru i vode politike u ovoj državi, smjeru ostvarivanja vlastitih, a potom stranačkih interesa, građana, kao i njihovih interesa nema nigdje.

Građani se samo pitaju onog trenutka kada trebaju da glasaju. Doduše i tada samo okvirno. Njihovi glasovi su utišani silom, represijom, diktatorskim pristupom, koji je daleko od demokracije koju proklamira Ustav Bosne i Hercegovine, i dokumenata koje smo potpisali. To su najbolje pokazali protesti grupe „Pravda za Davida“ u Banjaluci, koje je policija silom gušila nerukovodeći pravima građana na slobodna okupljanja.

Osim toga što je ova država naviknuta na proces blokada i gušenja kojekakvih sloboda, sve je više kredita na plećima koje će neko trebati iskihati. Zaduživanja su konstanta, a cifre su ogromne, mladih ljudi nema, što znači da nema ni radne snage, ulaganja u poljoprivredu su  užasna, što je iz godine u godinu slabi. Postavlja se pitanje: Ko će u ovoj državi otplaćivati kredite?

Oni koji pak vode ovu državu nemaju problem s tim jer se jako dobro zabavljaju u međunarodnim posjetama. Posljednja aktualna je Dodika u Mađarskoj. Naš komičar, osim što nama često drži stand up i pjevuši, otišao je na Demografski samit u Budimpeštu da i tamo pokaže svoje komičarske sposobnosti govoreći o gender i LGBTIQ pitanjima. Zasmijao je publiku, jer to je jedino što predstavnici ove države mogu uraditi kada god i gdje god da odu.

Smijali su se tamo prisutni jer ih nije briga što se kod nas manje rađa, što nam je manje djece u školskim klupama, što svake godine sve više i više ljudi ode iz ove države jer u njoj ne vide nikakvu budućnost. Vjerojatno im je bilo smiješno kako predsjednik jedne takve države pristupa olako pitanjima gendera i LGBTIQ osoba s riječima „skloni se od mene“, jer ne bi smio, jer je to nedopustivo.

No, kod nas se mnogo toga ne bi smjelo, pa se radi. Stalno su nam neke afere, korupcija, mito, stalno nekog smjenjujemo,postavljamo, dok nam suspendirani dobivaju enormne plaće, a ne rade ništa. Prije nekoliko mjeseci parlamentarac Dragan Mektić je govorio kako je dobro biti u ovoj državi jer ne radiš ništa, a plata ti ide na račun.  I to je nažalost velika istina, građani ove države plaćaju ogromne plate političarima da ne rade ništa, a u osim toga da nas brukaju po kojekakvim samitima, konferencijama, te drugim događajima u svijetu.

Kada se sagleda način na koji ova država funkcionira, te način na koji mi kao njeni građani živimo, naprosto se shvati jedno, da ovdje s ovakvim nama, i onakvim njima nikada bolje biti neće. U ovom sistemu gdje promjena na bolje prolazi trnovit put nema napretka. Ovdje gdje ni oko čega nema dogovora, gdje svako vuče svoju stranu, gdje građani nisu spremni da se pobune, agonija je prirodno stanje.

Obično se kaže ne grije sunce tuđe zemlje, no nažalost ne grije nas ni ovo naše već odavno. Razočarenje, bespomoćnost, letargija, najbolje opisuje nas, a i naš sistem, u kojem vladajuća elita na nama takvima profitira. Mi smo već 26 godina živimo u mraku, političkom, ekonomskom i društvenom.

Prethodna vijest

Zlatko Dizdarević: A Pandemic of Political Chaos

Naredna vijest

Završena obuka za influencere: Kako povećati publiku, zaštititi podatke i spriječiti govor mržnje