Ljeto, pogotovo kad je ovako vruće nije vrijeme svođenja računa. Zato, uglavnom, služe hladne i bešćutne sarajevske zime u kojima (naizgled živ) čovjek jedva izađe u kupovinu, ili da baci smeće. Pusto i samo je zimsko Sarajevo, nekada olimpijski grad. Dotjerano na nivo krčmljenja ratnog plijena, ispada da nije ni moglo bolje proći. Ispada da je duh mjesta izdržao gvožđe koje se sručilo na njega, ali da nije mogao posljedice tih rana. Tužno. Ali, život je, pretežno, takav.
Ipak, Sarajevo, kao i svaka živa st(v)arka, voli čuti i nešto lijepo o sebi. Takav kompliment izrekao je pred nas oko dvjestotinjak u Narodnom pozorištu irski muzičar i aktivist Paul David Hewson, u svijetu poznatiji kao Lijep glas. Bono Vox, čovjek koji voli doći u Sarajevo, i koji je pomogao internacionalizaciji nekih od najtežih trenutaka toga grada: ovaj put on i njegov stari drug, njemački reditelj Wim Wenders došli su kao gosti Sarajevo Film Festivala, od kojeg je Wenders dobio Počasno srce, što je, praktično, nagrada za životno djelo. Nema na svijetu puno ljudi koji su to zaslužili u toj mjeri. Makar i malo sumnjali u apsolutnu genijalnost njegovih najpoznatijih djela. U sarajevskom narodnom gledali smo The Million Dollar hotel, restauriran u 5-k tehnologiji: to je, u osnovi, Bonova priča, koja govori o grupi beskućnika, narkomana, prostitutki i luzera svih vrsta, koji žive u hotelu u Los Angelesu, u kvartu u kojem su svi stanovnici, praktično, slični njima – narkomani, pijanice, skitnice. Film je u vrijeme nastanka, na samom početku novog milenija, imao katastrofalne kritike, potrošio je dvanaest puta više nego je zaradio, i kao da su se utrkivali ko će ga više „sasaditi“. U Americi. U Evropi je dobio Srebrnog medvjeda u Berlinu. Čak je i Mel Gibson, koji u filmu igra Skinnera, FBI-jevog agenta s posebnim potrebama, bio izrazito protiv filma. Dotle da je lobirao da ne igra u kinima u SAD-u. Vjerovatno zato što je vidio kako ga je Wenders prikazao. Ali, ne samo njega. Nego i trumpovsku, distopijsku Ameriku, u kojoj za istragu nije važan počinitelj djela, nego je samo važno da se ono prizna, kako bi FBI na spisku imao „rješen“ slučaj više.
Neke stvari se, naprosto, pojave u krivom vremenu za njihovu vlastitu recepciju. Da je The Million Dollar Hotel došao pred gledaoce u vrijeme Trumpove vladavine, ili kad je Biden preuzeo vlast, skoro sa sigurnošću se može tvrditi da bi bio pohvaljen kao kompleksno djelo velikog umjetnika, koje anticipira kretanja u društvu, i odnos Amerike prema samoj sebi. I ostatku svijeta. Sve u svemu, film je, praktično, ostao zapamćen preko soundtracka: album koji su radili Bono, Edge, Brian Eno, jazzeri Bill Frissell i John Hassell i mnogi drugi, s Lou Reedovim pjesmama i čak i jednim tekstom Salmana Rushdiea, prošao je znatno bolje. Jer, glavni lik u filmu je idiot, FBI-jev agent je također idiot, otac žrtve ljudska svinja, glavna junakinja protitutka. Festival idiota. A niko ne voli kad ga se tako pokaže.
Nego, rekosmo, voli da sluša lijepo o sebi. Bono je s bine rekao sljedeće: „Postoje dva Sarajeva – stvarno i magično. Ono prvo je ono koje vi svakodnevno živite, i ono je stvarno. Ono drugo koje mi koji ovdje dođemo, odnesemo za sobom u svijet je jedno mitsko Sarajevo. Mjesto zabave i magije koje je za mene i dalje, glavni grad suživota i različitosti. Ovaj Festival je gotovo kao vezivno tkivo između ta dva Sarajeva – on sjedinjuje vidljivo i nevidljivo u jednu sliku.“
Veliki je taj Bono. Laufer. Zna šta treba reći kad vas neko zove u goste. E, sad, druga je stvar, ili prva, đavo bi ga znao, je li Sarajevo očuvalo to o čemu on govori? Još s početka osamdesetih, kad smo njegove ploče Boy i October kupovali pedesetak metara od mjesta gdje je izgovorio ove riječi – u „Prosvetinoj“ knjižari na ćošku Kulovića, pa onda preko onih VHS snimaka iz Colorada gdje maršira sa zastavom, do Joshua Tree s B.B. Kingom – tu negdje sam ih prestao pratiti, kad su okrenuli na podgrijan disco t rex sound – oko njega se vrtjela neka magija. Koja bi rodila i neke besmrtne pjesme. One, recimo, jednu od najvećih balada ikada napisanih. Bono je u tim stvarima „stara para“. Još uvijek zna primijetiti jer se razlika između (najmanje) dva Sarajeva nikada tako očigledno ne vidi kao tokom Filmskog festivala.
Sarajevo nasilja, korupcije, otimanja građevinskog zemljišta, bezobrazluka, nacionalizma i bezvlašća je, u nekom čitanju zapravo, The Million Dollar Hotel. Reklama za nešto što je nekad bilo, i manjak svijesti o dostojanstvu vlastitog postojanja.
S druge strane je Festival.U kojem ima svega: i franšize s polugama vlasti i jedne samoživosti koja ne podnosi ni najdobronamjerniju kritiku (sjetite se samo šta se dogodilo kolegi Mirzi Skenderagiću kad se „drznuo“ napisati kritiku filma Koncentriši se baba!?), i provincijskog ekskluzivizma po tepisima, i koječega.
Ali, bez obzira na sve, tokom Sarajevo Film Festivala događaju se one magične noći, ona svjetlost koja obasja grad koji bi mogao zasjati onim sjajem o kojem je govorio Bono Vox.
Možda nam treba Treće Sarajevo: ne socijalističko, i ne nacionalističko.
Grad koji bi svijetlio i kad nije Festival. Samo takvoga ga ima smisla podržati. Iznutra i izvana.
