Prvih četvrt stoljeća je iza Bosne i Hercegovine. Povijesno, to je kratko vrijeme u postojanju neke države, ali historija nas uči da je Balkan mjesto na kojem je postojanje država – relativno. Jugoslavija je, recimo, u svojim različitim oblicima skupila 67 godina, i nije joj uspjelo da preživi. Ovdje, jedan prosječan život kače dva rata i barem dvije promjene državnog ustrojstva.
Takva smo sorta. I mi, i oni što su nas pravili.
Zamislite, recimo, da je 2001. godina i da srpski član Predsjedništva BiH treba potpisati suglasnost za suradnju sa Haaškim tribunalom za pomoć pri hvatanju osumnjičenih za ratne zločine. Nemoguće, jel’ da!? Upravo to je učinio tadašnji član Predsjedništva iz reda Srba Živko Radišić. Iz današnje perspektive u kojoj Milorad Dodik koristi, praktično, svaku priliku da slavi Ratka Mladića i Radovana Karadžića – to izgleda nemoguće. Baš kao i to da nakon pokušaja „hrvatske samouprave“ Visoki predstavnik – a dužnost je tada obnašao Wolgang Petritsch – smijeni hrvatskog člana predsjedništva Antu Jelavića, i time ga, praktično, zauvijek makne sa političke scene.
Koja je u Bosni i Hercegovini uvijek puna cinizma. Carlos Westendorp, koji je uveo jedinstvenu valutu, registraciju za automobile te zastavu i grb Bosne i Hercegovine, 1999. godine smijenio je Nikolu Poplašena sa mjesta predsjednika Republike Srpske, jer za predsjednika vlade toga entiteta nije htio imenovati tada mlađanog socijalistu Milorada Dodika. Isprva favorita Zapada i onoga što zovemo Međunarodnom zajednicom, koji će iskoristiti svu tromost evropske administracije i ući u drugu deceniju apsolutne vlasti u Republici Srpskoj. Sve ukrug.
Cinizam je, zapravo, i jedini kontinuitet Bosne i Hercegovine u posljednjih dvadeset godina. Sjednica Savjeta EU i BiH za stabilizaciju i pridruživanje održana je ovih dana nakon – tri godine. Nove okolnosti pandemije svakako su doprinijele tome, ali objektivno, nije bilo previše različito ni kad svijetom nije harao virus. Jer, uvijek su postojala dva aršina, dvije „politike“ evropske administracije koje su, svaka na svoj način „radile“ za (de)konstruisanje Bosne i Hercegovine. Jedna, koja je htjela graditi evropski put, i druga, koja je stalnim opstruiranjem i održanjem , praktično, ratnih stečevina, ostavljala crnu rupu na jugoistoku Evrope u mraku devedesetih godina prošlog stoljeća.
Jer, ruku na srce, Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu u današnjoj realnosti stvorila je američka intervencija, a ne evropski konsenzus. Možda ocjena izgleda prejako, ali ispada da je bilo do Evrope, odnosno do inertnijeg dijela njezine administracije, prostor uokviren hrvatskom obalom, te rijekama Savom, Drinom i Unom ostao bi neka vrsta bližeg Bliskog istoka, (ili daljeg Dalekog) u kojem se pravila igre određuju ad hoc, odnosno tako da se kod međunarodnih arbitara izlobira određeno preimućstvo za samo jednu, od tri (naci) strane u BiH. Država u kojoj, praktično, niko ne zastupa zajednički interes može postojati kao model, ali njezina je sudbina suštinski „zakucana“ u one dvije famozne riječi koje su bile osnovni credo Valentina Intzka. „Izražavam zabrinutost.“
Svo bljedilo, nekonzistentnost, nerad i pomanjkanje interesa kao da staje u te dvije riječi. „Izražavam zabrinutost.“
Koje su, zapravo, tri prevedene narodne: „nek’ se ne puca.“
Jer, „izražavanje zabrinutosti“ je, zapravo, neokolonijalni cinizam, koji znači sve i ništa, a upotrebljava se onda kad nema odgovora na konkretna pitanja: odnosno, kad se ne mogu obezbijediti oni uslovi za koje se, deklarativno, zalaže. Ponavljanje izbora svake četiri (odnosno svake dvije godine), sa istim akterima, istom retorikom, istim polugama moći i istim modelom – nije rad na uspješnoj stvari. Nego vječno ponavljanje istog, nužnost u kojoj se našla Evropa. Niko razuman i ne treba očekivati da će se u Bruxellesu riješiti svi naši problemi. Niti to da smo mi nekakav prioritet u novoj realnosti (novoj nenormalnosti?) sadašnjih političkih odnosa. Ipak, manje cinizma ne bi bilo naodmet. Izvještaji koji svakog jutra dolaze na mail iz kancelarija evropskih institucija u BiH, najviše nalikuju proizvodima informativnih službi iz kasnog socijalizma, koje su iz dana u dan ponavljale mantre o „zajedništvu“ i „uspješnosti“. Umor i nevjerovanje glavne su značajke tih saopštenja koja nam ne govore ništa, ali vjerovatno, donekle, umiruju savjest programera sadašnjosti.
Izražavanjem zabrinutosti.
Postavši objektom međunarodnih odnosa, i propustivši neke povijesne šanse za dizanje nivoa funkcioniranja države na viši nivo, Bosna i Hercegovina stoji između toga da je, praktično, nemoguće sastaviti u jedan subjekt. Što bi s aspekta kvaliteta života njezinih građana bilo najbolje rješenje. Također, ona se u ovom trenutku ne može ni raspasti na više jedinica – što je potajna želja njezinih neprijatelja i (dobrog) dijela politika susjednih zemalja.
To je nezahvalna, teška i na duži rok neodrživa pozicija. Koju je prije nekoliko dana, baš u Bruxellesu opisao sadašnji predsjednik Vijeća ministara Zoran Tegeltija. Rekavši, između ostalog da se iskazalo da „nismo najbolji učenik u procesu pridruživanju EU.“
Izrazivši zabrinutost. Ono što je Tegeltija prenebregao jeste da on u cijeloj ovoj priči nije „učenik“, nego bi trebao biti „razrednik“ . Čemu očigledno nije dorastao.
Što, na kraju, ne smeta onima koji su ga primili. Ni onima koji su ga izabrali.
Jer, na kraju, ipak biramo mi. Zasad možemo izabrati između „izražavanja zabrinutosti“ i toga da se „ne puca.“ Ni taj izbor nije naš.
A i nije, vala, neki izbor.
Baš kao što ni (samo) izbori nisu demokratija.
