Iza Marice Gajić, najbolje sportistkinje Bosne i Hercegovine u 2020. godini prema izboru Nezavisnih novina i BHRT-a, period je obilježen dugim oporavkom od povreda, ali i osvajanjem titule šampionki Španije i viceprvakinje Evrope u dresu Avenide. Završetak klupske sezone označio je rastanak naše izvanredne košarkašice od Avenide i prelazak u francuski Flammes Carolo.
O putu do uspjeha, životnoj priči, tretmanu ženskog sporta, izazovima u košarci zbog pandemije korona virusa, te ambicijama bh. reprezentacije koja će početi nastup na prvenstvu Evrope utakmicom protiv Belgije, 17. juna u Strasbourgu, razgovarali smo sa Gajićevom za Interview.ba.
Razgovarao: Zlatan RAŠIDOVIĆ
Interview: Kako je počela vaša igračka karijera u Školi košarke “Budućnost” i zašto ste izabrali igru pod obručevima?
Gajić: Još kao djevojčica voljela sam sport. Različite sportske aktivnosti bile su nam način druženja na školskim igralištima. Dragana i Dario Čojić 2006. otvaraju Školu košarke “Budućnost”, gdje počinju trenirati moji drugari, pa i ja sa njima. Nije postojao veliki razlog zbog kojeg sam se odlučila baš za ovaj sport. Kao što rekoh, voljela sam sve sportove i bilo je samo pitanje koji ću odabrati. Kada sam počela trenirati, gledala sam na košarku kao na igru, ali vremenom, ona postaje neodvojivi dio mog života.
Interview: Kakav je bio osjećaj postati sa 14 godina igrajući za RMU Banovići, najboljom košarkašicom seniorskog prvenstva Bosne i Hercegovine?
Gajić: Kada je stigao poziv od Banovića da odigram sezonu za njih, i dalje nisam bila svjesna značaja svega što mi se dešava. Pohađala sam školu u Bijeljini, a vikendom bih odlazila u Banoviće i igrala utakmicu. Kada pogledam sa ove distance, zahvalna sam na tako velikoj ulozi koja mi je ukazana. Imala sam samo 14 godina, i mogućnost da igram u, tada, jakoj bh. ligi. Trenirala sam, borila se, na svakoj utakmici davala maksimum, znajući da se to od mene očekuje kao od najmlađe igračice. Nagrada za takvu sezonu bila je titula najbolje igračice prvenstva, što je za mene bio veliki uspjeh. Upravo to me je podstaklo da na košarku počnem gledati kao na životnu profesiju.
Sport je lijep i težak posao
Interview: Je li vam podrška porodice značila puno da igračka karijera ide uzlaznom linijom i čiji biste doprinos istakli u tome?
Gajić: Podrška najbližih osoba je najvažnija. Pomoć, razumijevanje, neizmjerna ljubav, mnogo znače i motivišu nas da nastavimo dalje. Život profesionalnog sportiste je lijep, ali i težak. Odvojena sam od porodice i od prijatelja od 15. godine Nikada se ne možete naviknuti na to, uvijek jedni drugima nedostajemo. Ali, mama i mlađa sestra su mi uvijek davale nesebičnu podršku i bile uz mene, što mi je u teškim trenucima najviše značilo. Često kažem da su njih dvije moji najvatreniji navijači u svim životnim i košarkaškim utakmicama. Njihov doprinos je najveći, s obzirom na to da moramo živjeti daleko jedna od druge, ali čine sve da se osjećam kao da smo uvijek zajedno.
Interview: Da li je ženama u sportu lakše ili teže biti uspješne nego muškarcima jer su i ženski sportovi sve popularniji u posljednje vrijeme?
Gajić: Da, u posljednje vrijeme ženskim sportovima se pridaje sve veći značaj, što me jako raduje. Nažalost, još živimo u vremenu gdje se ženama ne vjeruje, koliko i muškarcima. I danas su muški sportovi popularniji nego ženski. Ali mislim da se i to polako mijenja. No, svakako da za bilo kakav uspjeh, potrebno je puno zalaganja, odricanja, rada i discipline, bilo da je riječ o ženama ili muškarcima. Do uspjeha se ne stiže lako, tako da je svima put veoma težak.
Interview: Smetaju li vam ponekad ogromna odricanja koja danas traži vrhunski sport jer čim se završi klupska sezona, dolaze reprezentativne aktivnosti?
Gajić: Više od deset godina živim takav način života, pa sam se već navikla. Ne mogu reći da mi smetaju ta odricanja. Naučila sam da su i ona sastavni dio života profesionalnog sportiste. Jedino mi nedostaje što nisam sa porodicom i prijateljima toliko često koliko bih voljela, ali to sve nadoknadimo. A između svih obaveza, ponekad malo zafali i odmora.
Interview: Da li je bilo neobično davati izjavu poslije pobjede nad Švajcarskom u kvalifikacijama za EP sestri Dragici, koja radi na BHT-u?
Gajić: Ta utakmica je bila veoma značajna i za mene i za nju. To je bilo njeno prvo pojavljivanje na televiziji, uzimajući izjavu baš od mene. Sudbina je malo umjiešala prste. Obje smo imale veliku tremu, sestra zbog moje utakmice, a ja zbog nje. I uvijek je tako, brinemo više jedna za drugu, nego za sebe. Velika smo podrska i vjetar u leđa jedna drugoj u svemu što radimo. Ona voli gledati moje utakmice, a ja volim njoj davati izjave. Sigurno nam je to jedna od najljepših uspomena.
Pandemija opomena za svijet
Interview: Šta možete reći o izazovima koje je košarci i sportu donijela pandemija korona virusa i kako ste se navikli na utakmice koje se većinom odigravaju bez prisustva publike?
Gajić: Prošla je godina bila opominjujuća za cijeli svijet. Trebalo bi da smo konačno svjesni važnosti zdravlja. Naravno da je pandemija uticala i na sport, prvobitno je bilo upitno hoće li se igrati takmičenja, potom je promijenjen sistem. Mislim da je pandemija mnogo uticala i na mentalno zdravlje sportista, koje se kasnije negativno odrazilo i na fizičko, jer je bilo mnogo povreda kod vrhunskih sportista iz različitih sportova. Nemoguće je, u ovakvoj situaciji, isključiti se i misliti samo o košarci. Sportisti su zaista osjećali veliki pritisak, naročito oni koji žive u stranim zemljama. Na kraju, to je nedostatak publike, potpuno drugačija atmosfera, osjećaj tokom igranja. Nedostaju navijači da nam daju vjetar u leđa. Na utakmicama kao što je bila protiv Rusije, mislim da bi zaista bili šesti igrač. Ostaje žal za nedostatkom publike tokom kvalifikacija, mislim da bi dvorane bile pune.
Interview: Jeste li potpuno spremni poslije oporavka od povrede?
Gajić: Još ne smijem reći da sam se potpuno oporavila, ali u značajnom postotku sam spremna. Treniramo naporno i pripremamo se. Nadam se da ću biti potpuno spremna za Evropsko prvenstvo, i da će ova povreda ostati iza mene.
Interview: Koji su vaši životni ciljevi i da li ste imali uzora?
Gajić: Kada bih čula da sam nekome primjerom pomogla na njihovom životnom putu, rekla bih da sam ispunila cilj. Trudim se da sam srećna u svemu što radim, a ispunjavajući male želje najbližima, i osjećam se tako. S druge strane, želim se potpuno oporaviti i igrati. Jedan od glavnih ciljeva mi je završiti fakultet, jer smatram da je važno za svakoga da bude obrazovan. Ipak, ne pravim velike planove, idem korak po korak. Uzora u košarci nemam, ali postoje starije igračice koje pratim i na čiju igru se ugledam. U životu mama Zorica mi je jedini uzor i primjer koji slijedim.
Interview: Igrali ste u BiH, Sloveniji, Turskoj i Španiji. Gdje je bilo najljepše i kada ste bili najsretniji u dosadašnjoj karijeri?
Gajić: Svaka navedena stanica bila je značajna za mene. Sva ta mjesta gdje sam igrala, uticala su na mene da postanem ovo što jesam. BiH je bila moj početak, država u kojoj sam rođena i gdje se vraćam i za nju me vežu posebna osjećanja. Slovenija je bila mjesto gdje sam naucila sama živjeti, gdje sam rasla i kao čovjek i kao igračica. Za ekipu Celja igrala sam u skoro svim selekcijama, i osvajali smo prvenstva i kupove Slovenije, te imali značajnu ulogu u Waba ligi. Slovenija je specifična, jer sam u tom periodu izabrana na WNBA draftu.
Klubovi u Turskoj su mi pomogli da se usavršim i izgradim kao igračica. Turska liga je jedna od najboljih u Evropi, a bila sam najmlađa strankinja koja je zaigrala kod njih. Prvi put sam igrala veća takmicenja kao što su Eurocup i Euroliga. Španija mi je pružila ostvarenje sna. Sa Avenidom sam osvojila kup i prvenstvo Španije, te smo postale viceprvakinje Evrope. Finale Eurolige je najveći domet u evropskoj košarci, biti tu sa najboljim svjetskim igračicama je neopisiv osjećaj. Svaki klub u kojem sam igrala ima posebnu priču, ali najljepša sezona, uprkos povredi, bila je u Španiji.
Interview: Šta je najbitnije za uspjeh u sportu i kakav je odnos rada i talenta?
Gajić: Kao i u svemu, tako i u sportu, mnogo elemanata potrebno je usavršiti da biste postigli cjelinu. Talenat nije garancija za uspjeh. Pogrešno je razmisljanje, naročito kod mladih da je talenat dovoljan. Potrebno je mnogo rada i odricanja, discipline, ljubavi i volje. Kada se sve to poreda, onda će doći i uspjeh. Ako želite biti vrhunska košarkašica, potrebno je svakodnevno razmišljati o košarci, živjeti je. Zvuči prezahtjevno, ali to je cijena uspjeha.
Interview: Da li će plasman BiH na EP poslije 22 godine dopriinijeti razvoju naše ženske košarke?
Gajić: Vjerujem i nadam se da hoće. Potrebno je više, nego do sada, ulagati u žensku košarku, ali od najmađih selekcija. Isto tako se ni naš plasman na EP nije dogodio preko noći, jer godinama igramo zajedno u reprezentaciji. Nadam se da će ovo što radimo i stvaramo, podstaći djevojčice da zavole košarku, te s druge strane da će moći i da treniraju.
Interview: Kako vidite mogućnosti bh. selekcije na prvenstvu Starog kontinenta i protivnike u grupi C – Belgiju, Tursku i Sloveniju?
Gajić: Grupa u kojoj smo nije lagana. Belgija igra odličnu košarku i jedni su od favorita za osvajanje evropske titule. Slovenija mnogo ulaže u košarku i posljednjih godina igraju na zavidnom nivou. Turska je oduvijek bila velesila. Ipak, ne idemo na EP sa bijelom zastavom. Nećemo nikoga potcijeniti, niti ćemo dozvoliti da nas neko potcijeni ili lako pobijedi. Znam da će svih 12 igračica dati maksimum i ostaviti zadnji atom snage na parketu, kao i prije. Ovaj tim je godinama zajedno, poznajemo se i podržavamo, prijateljice smo prije svega. Imamo energiju koja nas nosi i vjerujem da će i to uticati na našu igru. Vi nas pratite i navijajte!
Podrška bh. javnosti važna za EP
Interview: Kao najbolja sportistkinja države za 2020. u izboru Nezavisnih novina i BHT-a šta biste poručili građanima BiH?
Gajić: Velika je čast biti izabran za najbolju sportistkinju države, i zahvalna sam na tome. To da je vaš rad prepoznat i cijenjen u zemlji gdje ste rođeni, uspjeh je, podstrek i motivacija za dalje. Ono što je sada najvažnije meni, a i ostalim reprezentativkama, jeste podrška bh. javnosti na predstojećem EP-u. Činjenica da ste uz nas, barem u mislima, olakšaće nam svaku utakmicu.
Interview: Šta vas ispunjava najviše u slobodno vrijeme i koji je hobi?
Gajić: Imam malo slobodnog vremena, tako da cijenim svaki trenutak i trudim se da ga iskoristim. Razgovori sa porodicom i prijateljima su sastavni dio mog dana i ono što me ispunjava. Opuštam se uz muziku i dobre knjige. Kada nađem slobodnog vremena, i nisam umorna, volim da kuham neobična jela. Pa ako možemo kuhanje definisati kao hobi, onda je to moj hobi.
