Direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH Samra Filipović Hadžiabdić povodom desetogodišnjice početka potpisivanja Istanbulske konvencije objašnjava zašto je važan ovaj međunarodni dokument, šta je postignuto u BiH, koje zakone još treba promijeniti i prilagoditi i tumači zašto je Turska, u kojoj je Konvencija potpisana, odustala
Razgovarala: Senka KURT
Istanbulska konvencija jer prvi međunarodni dokument koji prepoznaje da je uzrok nasilja nad ženama neravnopravnost polova i definiše načine kako taj uzrok otkloniti, tj. kako ostvariti ravnopravnost polova kako bi se eliminisalo nasilje. Konvencija je velika obaveza za zemlje koje su je ratifikovale, kazala je u razgovoru za Interview.ba Samra Filipović Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova.
Razgovor smo vodili povodom desetegodišnjice početka potpisivanja Istanbulske konvencije, a u vrijeme pandemije, koja je, to upozoravaju podaci zemalja iz cijelog posebno bila fatalna za žene. Broj prijavljenih slučajeva nasilja tokom lockdowna se povećavao širom svijeta, a žene su bile najčešće žrtve ekonomskih posljedica.
Interview: Možete li, na početku reći, kakvu obavezu preuzimaju države pri ratifikaciji Konvencije. Čini mi se da bi striktnim poštivanjem potpisanog, država mogla u gotovo najvećoj mjeri zaštititi žene, žrtve nasilja. Je li to i Vaš utisak?
Filipović Hadžiabdić: – Istanbulska konvencija je velika obaveza za zemlje koje su je ratifikovale. Ratifikacijom se države obavezuju da će se suzdržati od učestvovanja u bilo kojem djelu nasilja nad ženama i osigurati da državne vlasti, dužnosnici, tijela, institucije i ostali subjekti, koji postupaju u ime države, djeluju u skladu s Konvencijom. Prema međunarodnom pravu, država je odgovorna za međunarodno nezakonita učinjena djela koja se mogu s njom povezati, kroz rad agencija poput policije, imigracione službe i zatvorskih čuvara. Države su obavezne u provođenju dužne pažnje u vezi s djelima obuhvaćenim ovom Konvencijom kao i da organiziraju odgovor na sve oblike nasilja obuhvaćene ovom konvencijom tako da nadležni organi mogu da spriječavaju, istražuju, kažnjavaju i osiguraju reparaciju za takva djela nasilja.
BiH među prvim potpisnicama
Interview: Da odmah apsolviramo, manifestacije i posljedice nasilja su višedimenzionalne, traže poseban pristup, angažman cijelog niza stručnjaka, eksperata, institucija…
Filipović Hadžiabdić: – Tako je. Posljedice nasilja nose zdravstvene, socijalne, ekonomske i kaznene implikacije za žrtvu i počinioca. One trebaju biti posmatrane kroz prizmu rodnih nejednakosti, kao posljedice diskriminacije žena, te njihovog nejednakog pristupa obrazovanju i zaposlenju, te nizu drugih privilegija. Iz tog razloga je ovom problemu neophodno pristupiti na holistički, interdisciplinaran i rodnoosjetljiv način, uključujući opšte i specijalizirane usluge iz različitih oblasti radi zaštite žrtve (obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita) te procesuiranja i gonjenja počinioca i njegovog daljnjeg tretmana (policija, pravosuđe, zavodi za izvršenje krivičnih sankcija, zdravstvene ustanove). Ostvarenje ovakvog sveobuhvatnog pristupa, kakvog nalažu odredbe Konvencije, zavisi u najvećem djelu od kreiranja integriranih i rodnoosjetljivih politika prevencije, zaštite i kažnjavanja.
Interview: BiH je među prvima potpisnicama Konvencije. Ovdje, za razliku od mnogih zemalja svijeta nije bilo previse potpisala Konvenciju. Šta nam je donijela? Da li je osigurala zaštitu žrtava?
Filipović Hadžiabdić: – Bosna i Hercegovina je 2013. godine postala 6. zemlja članica Vijeća Evrope koja je ratifikovala, kako se službeno zove ovaj dokument, Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Od toga momenta niz institucija u BiH (Agencija za ravnopravnost polova BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Gender centar Vlade Republike Srpske i Gender centar Vlade Federacije BiH) zajedno sa partnerima iz nadležnih institucija, međunarodnih i nevladinih organizacija rade na standardizaciji usklađenosti svih relevantnih zakona i podzakonskih akata sa Istanbulskom konvencijom. Na inicijativu Agencije za ravnopravnost polova BiH, Vijeće ministara BIH formiralo je Odbor za praćenje i izvještavanje o Istanbulskoj konvenciji i femicidu BIH, kao multisektorsko tijelo važno za fokusirano i strateško bavljenje nasiljem u porodici kao gorućim problemom našeg društva.
Dodatno, kako bi ojačala saradnju i strateško partnerstvo s nevladinim organizacijama u provedbi Konvencije Agencija za ravnopravnost polova je decembra 2015. godine potpisala Sporazum o saradnji sa Sigurnom mrežom, koju čine 22 nevladine organizacije sa teritorije BiH, uključujući sve sigurne kuće u BiH. Nevladine organizacije su strateški partneri koji imaju važnu ulogu u prevenciji i zaštiti žrtava rodno zasnovanog nasilja, te promotivnim aktivnostima i kampanjama sa jasnim porukama o zaustavljanju nasilja.
Također, Agencija za ravnopravnost polova BiH zajedno sa entitetskim gender centrima realizuje niz zajedničkih inicijativa, programa, projekata i aktivnosti u saradnji i uz podršku međunarodnih organizacija, a posebno UN Women, USAID, OSCE, i SIDA koji su usmjereni na osnaživanje žena i postizanje ravnopravnosti spolova, i uključuju i prevenciju i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja.
Jedan od standarda i zahtjeva Istanbulske konvencije je otvaranje kriznih centara za silovane žene i žrtve seksualnog nasilja kako bi dobile usluge ljekarskog i forenzičkog pregleda, podršku u slučaju traume i savjetovanje. U tom smislu, Agencija je u okviru projekta “Jačanje kapaciteta institucija za rješavanje rodno zasnovanog nasilja BiH”, finansiranog od USAID-a, osigurala sredstva i u saradnji sa zdravstvenim ustanovama započela otvaranje ovih pilot centara.
Značajno je napomenuti, da je kao rezultat naših politka nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, postignuto da većina građana vidi nasilje kao društveni problem, a ne privatni. Naime, prema Istraživanju o blagostanju i sigurnosti žena u BiH je najniži procenat građana koji smatra da je nasilje privatna stvar i iznosi 25 posto, dok u Srbiji ovaj procenat iznosi 29, u Crnoj Gori 40 posto, a u Albaniji posto.
Interview: Jesu li odredbe Konvencije u potpunosti inkorporirane u bh. zakonski okvir?
Filipović Hadžiabdić: – Istanbulska konvencija daje standarde koje je potrebno da zemlje članice inkorporiraju u svoj zakonski okvir, kako bi se osigurala neophodna prevencija nasilja nad ženama, zaštita žrtava nasilja, i procesuiranje počinilaca. U proteklom periodu poduzete su značajne mjere i aktivnosti na osiguranju poštivanja principa dužne pažnje, te ispunjavanju odredbi Istanbulske konvencije, kao što su donošenje posebnog zakonskog okvira za prevenciju i suzbijanje nasilja u porodici, usvajanje strateških dokumenta, usklađivanje zakonskih i podzakonskih akata sa Istanbulskom konvencijom. Međutim, još uvijek ne možemo reći da su odredbe Konvencije u potpunosti inkorporirane u bh. zakonski okvir jer je ovo dugotrajan proces koji zahtijeva aktivnosti izmjene vise zakonskih i podzakonskih akata na svim nivoima vlasti u BIH.
BiH raspolaže kvalitetnim pravnim, međunarodnim i domaćim, okvirom kojim se kreiraju pretpostavke za prevenciju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Do sada smo poduzeli niz mjera za uspostavljanje zakonodavnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici. Vezano za zakonski okvir, naročito je važno uzeti u obzir Zakon o ravnopravnosti polova u BiH, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu pola. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nadograđuje okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u BiH i uređuje sistem zaštite od diskriminacije, između ostalog, na osnovu pola. Pored ovih zakona, porodični zakoni FBIH i RS zabranjuju nasilje u porodici, a krivičnim zakonima BiH, RS, FBIH i Distrikta Brčko stvara se okvir za opštu prevenciju nasilja nad ženama između ostalih krivičnih djela. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske, definiraju mjere i mehanizme zaštite u slučajevima nasilja u porodici. Krivični zakon RS je usaglašen sa Istanbulskom konvencijom uvođenjem novih krivičnih dijela predviđenih ovom konvencijom. Također, u toku je usklađivanje Krivičnog zakona FBiH sa Istanbulskom Konvencija.
Interview: No, to sve nije dovoljno, čini se da ima puno prostora za poboljšanje, unaprijeđenje resursa?
Filipović Hadžiabdić: Naravno, upravo u skladu s tim što pominjete naš je cilj osigurati ujednačen sistem prevencije i zaštite žrtava nasilja u BiH i harmonizovan zakonski i institucionalni okvir, kako bi žrtve nasilja imale, što je moguće više, ujednačen status, zaštitu i pristup uslugama – bez diskriminacije na osnovu toga u kojem entitetu, kantonu ili opštini žive.
Interview: Pandemija je u mnogome otežala položaj žena u Europi – u ekonomskom i zdravstvenom smislu, ali i povećanju nasilja. Kakvi su Vaši podaci?
Filipović Hadžiabdić: Krizne situacije, u koje spada i pandemija uzrokovana virusom COVID-19, značajno mijenjaju i pogađaju najranjivije kategorije, žene i djecu žrtve nasilja u porodici. Podaci nevladinih organizacija potvrđuju da je period pandemije uzrokovao porast nasilja nad ženama.
Prema podacima iz nevladinog sektora, u 2020. godini, u odnosu na 2019. godinu, broj poziva na SOS linije, kao i broj zahtjeva za smještaj u sigurnim kućama se skoro udvostručio.
Jedna od posljedica pandemije COVID-19 je usporavanje ili privremeno zamiranje ekonomskih aktivnosti. To je situacija koja dodatno i specifično pogađa žene. Naime, ekonomska kriza najprije pogađa neke od djelatnosti u kojima su prisutne, ili posebno zastupljene, poduzetnice. Poduzetnice su više zastupljene u malim i srednjim biznisima koji su izuzetno osjetljivi na ovakva stanja. Takođe, među prvima na udaru krize bile su ekonomske grane u kojima preovladava ženska radna snaga, u širokom spektru od radnica u hotelijerstvu, ugostiteljstvu i turističkoj djetnosti, pa do frizerki i radnica u butiku ili cvjećari. Suočeni smo sa situacijom da žene nesrazmjerno više ostaju bez posla i da su, stoga, u nemogućnosti izmirenja finansijskih obaveza.
Interview: To su činjenice, no, jesu li država, odnosno njene institucije išta (u)radile da ublaže te ekonomske udarce na žene?
Filipović Hadžiabdić: Od izbijanja pandemije COVID-19, Agencija je kontinuirano pratila postupanje subjekata zaštite od rodno zasnovanog i nasilja u porodici i prikupljala informacije o trendovima i pokazateljima rasprostranjenosti ovog vida nasilja u datoj vanrednoj situaciji. Zbog krize uzrokovane pandemijom i povlačenja nekih prijašnjih donatora, nevladine organizacije koje imaju sigurne kuće su se našle u teškoj finansijskoj situaciji i bila im je potrebna hitna pomoć da održe svoje servise i podršku žrtvama. U skladu s tim, Agencija je osigurala finansijsku podršku za sigurne kuće u ukupnom iznosu od 260.468,00 KM, koje su namjenjene za prevazilaženje posljedica pandemije COVID-19 i troškove hladnog pogona.
U cilju rješavanja ekonomskih posljedica za žene i djevojčice uzrokovane COVID 19 pandemijom, te podrške ženama i djevojčicama migrantima, početkom 2021. godine, Agencija je dodijelila 110.000 KM za osam projekata nevladinih organizacija. Pored toga, od početka pandemije, Agencija je koordinirala sa međunarodnim organizacijama i donatorima o realizaciji interventne pomoći, te planiranju dugoročne podrške na ublažavanju posljedica pandemije, s ciljem definisanja zajedničkih prioriteta i koordinirane akcije.
Zašto je Turska povukla potpis?
Interview: Kako se prema zemljama prati provedba Konvencije? Postoji li mehanizam, koji će “natjerati” zemlju – potpisnicu da ispunjava svoje obaveze?
Filipović Hadžiabdić: U skladu sa Konvencijom uspostavljena je Ekspertska grupa za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO) koja predstavlja stručno tijelo, sastavljeno od nezavisnih i visokokvalificiranih stručnjaka u oblasti ljudskih prava, rodne ravnopravnosti, nasilja nad ženama i nasilja u porodici, krivičnog prava i pomoći i zaštite žrtava nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koje će „pratiti primjenu ove konvencije od strane članica“. Konvencijom se uspostavlja i Komitet članica, koji se sastoji od predstavnika članica Konvencije.
Zemlje članice podnose generalnom sekretaru Vijeća Evrope, na osnovu upitnika koji GREVIO pripremi, izvještaj o zakonodavnim i drugim mjerama koje odredbe ove konvencije čine pravnosnažnim. GREVIO razmatra podneseni izvještaj s predstavnicima zemlje članice. Nakon toga je postupak procjene podijeljen u cikluse, čiju dužinu trajanja određuje GREVIO. Na početku svakog ciklusa GREVIO bira konkretne odredbe na kojima će zasnivati postupak procjene i šalje upitnik. GREVIO može dobiti informacije o primjeni Konvencije od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i od državnih institucija za zaštitu ljudskih prava.
Bosna i Hercegovina je izradila i dostavila prvi Izvještaj o zakonodavnim i drugim mjerama GREVIO komitetu početkom 2020. godine. Međutim, posjeta GREVIO komiteta koja je bila zakazana za oktobar prošle godine, otkazana je zbog COVID-19 pandemije. Očekujemo da se Vijeće Evrope javi sa novim terminom posjete GREVIO komiteta Bosni i Hercegovini.
Interview: Šta po Vašem mišljenju znači potez Turske da povuče svoj potpis s Konvencije?
Filipović Hadžiabdić: Istanbulska konvencija je isključivo posvećena cilju borbe protiv nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava i oblika diskriminacije žena, i pruža sveobuhvatan set mjera za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Istanbulska konvencija nema veze sa „rodnim identitetima“, niti „urušava porodicu i porodične vrijednosti“, kao što su je neki krivo interpretirali.
