Gotovo smo se i prestali čuditi, sve je manje smiješno, nema previše ni podrške psovkama, uvredama, vrijeđanjima, nasilju, vulgarnosti koje pojedini (nikako svi i nikada redom) domaći političari izražavaju u javnom prostoru. No i dalje praštamo, popuštamo, spremni smo preći preko mnogih brutalnih uvreda, a nenormalno, upravo zahvaljujući tome postaje normalno
Piše: Senka KURT
Time što šutimo, ne kritikujemo, što odobravamo ili aplaudiramo psovkama, uvredama, nasilju koje nam gotovo svakodnevno plasiraju političari pokazujemo da ne poštujemo sebe, ističe za Interview.ba mr.sci. Nermina Vehabović Rudež, psihologinja i psihoterapeutkinja.
Njoj smo zadali malo posla, poslali samo nekoliko primjera, video zapisa, izjava i stavova naših političara, iz kojih su jasna kršenja svih uzusa političkog i kućnog odgoja. Jedan po jedan analizirali smo slučajeve koji su u javnosti uglavnom nisu niti kritikovani niti osuđeni.
Interview: Kad u jednom momentu vidite sve ove loše primjere izjava, brutalnih psovki, napade, vulgarnosti… šta prvo pomislite kao psihoterapeut…
Vehabović Rudež: Kao stučnjak pomislim da ljudi imaju različite vrste ponašanja. Mi ne možemo ni pomisliti šta sve ljudima može pasti na pamet. Kad se neko nađe na određenim funkcijama, on prema pravilima, koje društvo generalno ima, ima i obavezu i odgovornost. Svi odrasli ljudi imaju odgovornost za svoje ponašanje. Možemo raditi šta god hoćemo, ali posljedice nas opominju da li je to dobro za okolin. Zato i postoje zakonske mjere i kazne, da nas drže u kontroli, ako ne možemo sami sebe. Ovdje se vidi da odgovornost iz pozicije, odnosno autoriteta apsolutno ne postoji. Političari bi trebalo jako voditi računa, odnosno educirati se za razgovaranje, oni su model koji bi ljudi trebali pratiti, oni vode naše društvo, državu. To poredim s roditeljima i djecom unutar kuće, ako roditelj izgubi autoritet, onda su djeca raspamećena, ne znaju gdje se kreću i pronalaze svoje načine kako da premoste određenu poteškoću, situaciju, krizu…
Znamo govoriti, ali ne znamo razgovarati
Interview: Kad sve to znamo, a spomenuli ste edukaciju, smatrate li da političar osim obrazovanja mora biti i politički educiran ili je ovdje više stvar kućnog odgoja, strpljenja, osobne kulture…
Vehabović Rudež: Za naše ponašanje su jednim dijelom zaslužene naše unutrašnje potrebe, s time se rađamo, ali obrazovanje, neobrazovanje, kultura i afekat, ono s čim reagujemo u datim situacijama. Ono što smo naučili tokom odrastanja nije zakucano da ne možemo naučiti drugačije. Samo je pitanje želimo li. Oni koji su na javnoj funkciji imaju odgovornost da uče komunicirati. Jer ko god radi sa ljudima mora se refreširati. To rade, recimo, menadžeri kako bi saradnjom s ljudima i oni i tim postizali bolje rezultate.
Interview: Šta sa aspekta Vaše profesije komunikacija predstavlja?
Vehabović Rudež: Komunikacija je kanal među ljudima. To je osnovni kanal bitisanja, bez kojeg ne možemo. Mi imamo verbalnu komunikaciju, koja je, ako gledamo političku scenu, vrlo haotična i neverbalnost gdje imate neautentičnost, onu kongruentnost našeg unutarnjeg ponašanja, odnosno osjećanja i misli s onim što vani pokazujemo. Vi imate, recimo, ljude koji lijepo pričaju, ali im djela nisu u skladu s tim. Ili imate one koji neverbalno ne pokazuju nervozu, ali oštro pričaju. To se kroz komunikacijsko vježbanje popravlja. Komunikacija je vještina, mi znamo govoriti, ali ne znamo razgovarati. Ja se uvijek borim da objasnim da nije moguće uvijek manipulisati ljudima, jer smatram da je do ljudi da li će na to pristati ili neće. Kad govorim o komunikaciji treba znati da svako ima sagovornika koji mora procijeniti da li je ok to što govori govornik, u ovom slučaju političar.
Interview: U nekoliko konkretno primjera moram spomenuti člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika jer mi se čini da je on drastičan primjer, koji otvoreno psuje majku političkim protivnicima, kolegici novinarki kaže da mu se .ebe za nju, gledatatelju koji se u živo javlja u emisiji kaže .ebi se… S druge strane publika, njegovi glasači, pa i većina javnog prostora aplaudira tome, smije se, ali rijetko ko javno i osudi… Psovka i brutalna uvreda tako su ušle u javni prostor kao nešto duhovito, hrabro, uobičajeno…
Vehabović Rudež: Ja mislim da je to stvar normi koje propisuje društvo. Da ne kažem da je to krivo tumačenje demokratije i slobode govora. Te norme koje su propisane, na žalost, su razvodnjene, ne shvataju se kao nešto što treba unaprijediti. Kad plješćete nekome za takve brutalne psovke ili uvrede mislim da je ignorisanje jedna od najbezveznijih stvari. Jer ne mogu nam ljudi raditi sve što im padne na pamet. Naša odgovornost je da ih zaustavimo u tome. Kako? Svako imam pravo da se odbrani, ne da uzvratim istom mjerom, nego na propisane načine, na primjer: „Tako mi se ne možete obraćati“. To je način da zadržimo svoju psihološku granicu. Puno ljudi u javnom mnijenju nisu u stanju, nemaju hrabrost tu bahatost koja proizilazi iz ponašanja određenih političara na funkciji dolazi kao ono što bi oni htjeli raditi, zato plješću toj navodnoj odlučnosti, tome što taj političar nema obzira prema drugima…
Interview: Šta s druge strane znači ako neki političar koristi psovku kao odgovor, argument. Ima li tu posla za Freuda?
Vehabović Rudež: Sad ne možemo ići u psihoanalizu, ali moram reći da je afekat čudna stvar, iz nas izlazi neka ljutnja, ali na tome se može raditi, pogotovo to moraju raditi javne osobe. To predstavlja teškoću. No, iza te ljutnje nekad stoji bahatost, nekultura, nedostatak poštovanja prema osobi preko puta.
Interview: Šta se Vama čini u ovom konkretnom slučaju kad je Dodik u pitanju?
Vehabović Rudež: Ja mislim da je u pitanju bahatost jer pozicija moći nosi sa sobom osjećaj: „Ja sam na vrhu“…
Interview: I da mi niko ništa ne može i da mi je sve dopušteno, pa čak i psovanje?
Vehabović Rudež: Tako je! Ja zaboravljam uopšte da postoji neka pozicija s koje sam i ja krenuo u životu.
Interview: Odnosno, da postoji granica do koje mogu ići…
Vehabović Rudež: Ali, ako ne znam gdje je ta granica javno mnijenje ili neko drugi me mora zaustaviti. No, kod nas toga nema, ovdje se to završava smijehom, divljenjem, aplauzima… Mi time onda pokazujemo koliko ne poštujemo sami sebe. Ja bih se uvijek više bavila nama nego političarima. Oni su proizvod nas, koji smo ih birali. Mnogo nas je povrijeđeno određenim postupcima, izjavama, psovkama, ali ništa ne radimo jer se ne usuđujemo, bojimo se, mislimo da nismo dovoljno moćni da se borimo za sebe.
Kad je u pitanju viši interes preko svega su spremni preći
Interview: Sad ćemo i na još jedan primjer nespretnih izjava, predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, koji je u namjeri da odlazak Semira Efendića iz SDA u Stranku za BiH opisao, kako je rekao, sportskim jezikom. Kazao je: Kada nekoj ekipi ne ide dobro, uzme recimo crnog košarkaša”. Za mene je ovo rasistička izjava.
Vehabović Rudež: Ako ste malo senzibilizirani u komunikacijske vještine naravno da mnoge stvari vidite drugačije. I ljudi na žalost nisu osjetljivi čak ni na to šta neko može prema njima uraditi, reći. I kad izađe nesmotrena izjava, svakome se to može desiti, ali postoji izvinjenje. E, ovdje toga uglavnom nema. To je komunikacija kad mogu reći – pogriješio sam.
Interview: Ali izvinjenje nije došlo, to znači da Izetbegović smatra da ništa loše nije rekao. Šta to govori?
Vehabović Rudež: Političari bi trebali razmišljati ko su ljudi koji ih mogu čuti. Ovdje se uglavnom uvijek radi o osjećaju moći, nadmoći u stvari. Takvi političari misle – mogu šta god želim. Upravo nereagovanje javnosti na adekvatan način pomaže da to tako ostane, da se nastavi i to postaje naša norma. Nama je normalnost da političari vrijeđaju, psuju, a da mi plješćemo i govorimo: Bravo! A to nije normalno.
Interview: Dalje ćemo o još jednoj drastičnoj uvredi, izjavi, onoj kada Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a, gostujući u jednoj TV emisiji za Izetbegovića, koji mu je politički suparnik kaže: On je kreten. On je politički kreten. Kakav je to način komunikacije, a istorija lošeg komuniciranja između Radončića i Izetbegovića traje. No, na kraju je opet pala koalicija. Za političare uvrede na važe? Kako se brzo zaborave sve brutalne uvrede?
Vehabović Rudež: Ali, u pitanju je viši interes.
Interview: Da li smo spremni sve oprostiti radi višeg interesa?
Vehabović Rudež: Ljudi su spremni na sve pristati ako će ih to dovesti na višu poziciju. Ali, to je odgoj društva. Ako mlade generacije gledaju to, onda je dozvoljeno takve odnose spustiti i u bazu, u porodične odnose, odnose među kolegama, s uvjerenjem da se taj drugi neće uvrijediti jer postoji taj viši interes. Kroz politički govor u BiH čut ćete da su ljudi uvjereni da je u predizbornim kampanjama i u politici sve dozvoljeno. Odatle sve kreće. Šta je dozvoljeno? Da iznosimo prljavi veš političkog protivnika i pokazujemo svoju moć, animiramo svoje glasače? Nije dozvoljeno ono što je meni palo na pamet već ono što je dozvoljeno u okviru normi.
Interview: Sad dolazimo do pravoga problema, ovdje su nenormalne norme postale norme.
Vehabović Rudež: To jeste čitav problem. Norme postavlja društvo, zakon… Ovdje mora biti jasna, nekorumpirana zakonska regulative. Jedino tako će ljudi počeli učiti. Zakonski možemo zaustavljati vrijeđanje. Političari imaju odgovornost prema ljudima koji ih slušaju, prate, gledaju.
Interview: Gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović prošle je sedmice vijećnici SDA rekao da joj “svaka izjava traži šamara”. No, nije to prvi put da u zastupničkim klupama, u Skupštinama, žene trpe seksizam, uvrede kakve se ne opraštaju. Ne sjećam se velikih reakcija, a ovo Kasumoviću nije prvi put.
Vehabović Rudež: Jedna javna osoba to sebi ne smije dozvoliti. Njemu je hitno potreba edukacija. Kad je jednoj zastupnici komentarisao izgled, sjećam se da je bilo reakcija njenih kolegica. To je seksistički pristup, a ovaj zadnji slučaj je nasilni pristup i Kasumović širi ideju nasilja, a tako se puno borimo protiv toga. Ovakve izjave opet direktno negativno edukativno djeluju na javnost. Jer, ako Kasumović to može reći, tako se treba ponašati. I uopšte to uvjerenje šta žene rade u politici. Mislim da je puno političara koji misle da je Kasumović u pravu, ali to ne govore javno.
Interview: Kad smo kod izjava jedna je prilično zatalasala javnost. Riječ je zapravo o Facebook statusu lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića koji je opravdavajući imenovanje svoga kumčeta na jednu poziciju rekao da je riječ o kandidatu koji ima “dobar genetski material”. Možda sudim prestrogo, ali rekla bih da je ovdje riječ i fašističkom pristupu. No, Konaković je, na sreću, svoju objavu brzo ispravio.
Vehabović Rudež: To je dio naše tradicije, po porodicama se vrednuje nečija vrijednost. U nas je to duboko usađeno. Sam po sebi neko je izabran po prezimenu. No, to naravno nije tačno. Nauka kaže da genetski material ide na jednu, a vlastiti razvoj, obrazovanje… na drugu. Ne smijemo se kriti iza te genetike. Niko nije bolji od drugih po samom rođenju. Ova izjava govori: Nisam razmišljao ili se vodim tim tradicionalnim razmišljanjem. Mislim inače da naša životna uvjerenja te vrste postaju razlog zašto mi često tapkamo u mjestu ili se vraćamo unatrag.
Interview: Na kraju ćemo i na verbalne i neverbalne primjere ponašanja direktorice KCUS-a i supruge prvog čovjeka SDA Sebije Izetbegović. Najprije bahato parkiranje na trotoraru kraj Vječne vatre, zbog čega se ispričala, ali i njeno svjedočenje na Sudu BiH povodom afere “Respirator”. Kad pogledamo taj snimak vidimo kako posprdno svjedoči, poredi vrstu respiratora s omiljenom pjesmom, Bentlyem, kojeg bi voljela voziti…
Vehabović Rudež: Za mene je to bahatost i nepoštivanje. Sud je trebao odlučiti kako će nju zaustaviti. To je ono o čemu smo već govorili, gdje je norma. Za mene je riječ o ogromnoj količini nadomoći. I opet postoje osobe koje to podržavaju. I sami rastu s tom osobom koja se osjeća nadmoćno.
Kad govore o drugima, govore o sebi
Interview: Na kraju, možemo li zaključiti, mi smo, novinari, mediji, javnost, glasači, krivi što to podržavamo. Kako postaviti granicu? Kako prekinuti s tim?
Vehabović Rudež: To je naša odgovornost prema sebi. Ako hoćemo biti bolje društvo, osim što krivimo one koji su na vlasti, a mi smo ih doveli tu, mi moramo znati ko smo, da vrijedimo kao osobe, da sebe uvažavamo, da ne možemo dozvoliti da nas vode političari koji vrijeđaju psuju, omalovažavaju… Iz ličnog necijenjenja i nesamopoštovanja proizilazi naše sklanjanje u stranu, podrška, slabe reakcije.
Interview: Kad političari psuju, omalovažavaju, prijete, kunu… ne govore o drugima nego o sebi.
Vehabović Rudež: Govore o viđenjem sebe, sopstvene pozicije, ali govore o vrijednostima sa kojima idu kroz život. Sve što radimo, što je vani, je u skladu s onim što mislimo i osjećamo, što je u nama… Rad na sebi je neprekidni životni posao.
