durg
durg

Uputstvo za koronu: Zovi prijatelje, “dilera” i nadaj se da će sve biti dobro

Ovdje se lako umire. Ako nemate doktore među prijateljima i rodbinom. Ako nemate kome da se obratite, nabavite lijek. Ovdje se dijele hurme umjesto vakcina, a političari i u najgora vremena biju svoje bitke za sitne bodove

Piše: Senka KURT

Subota je, 13. mart. Idem do policije u Centru. Jučer sam glumila Majku Terezu i dok sam naizgled izgubljenoj trojki objašnjavala nešto, začas su me opkolili i opljačkali. Više sam bijesna i muka mi je. Boli me želudac, strašno.

Mislim, to je od sekiracije. Kako samo glupa i naivna. Kako nikad ne naučim da ne držim ruksak na leđima. Zovem prijateljicu, ona je gastroeneteorolog. Kaže, uzmi reglan. Kojeg, uz put, više nema u apotekama. Idemo po neku zamjenu.

Nedjelja, ja isto. Boli želudac, malo neraspoložena. Kao da me hvata neka temperatura. Sutra ćemo kod Kandića. Tamo sam već godinu dana redovna. Stalno okruženi ljudima koji obolijevaju od korone. Uvijek u nekoj pripravnosti. Uradit ćemo test. Za svaki slučaj.

Testiranje – ko zna koji put

Ponedjeljak, pada snijeg. Na putu do testiranja prolazimo pored pokopnog društva “Jidileri”. Vidim dug red i djelićem mozga registriram da su to zapravo članovi porodica koji su došli sahranjivati svoje mrtve. Nekako sporo usvajam tu sliku. Red mi je predug. Previše ljudi stoji, čeka. Baš kao i pred ordinacijom. Puno ljudi čeka testiranje. Mrznemo se, ide sve presporo. Jedna tehničarka radi sve. Vadi krv, bris, naplaćuje. Pitam je ima li iko da joj pomogne. Sliježe ramenima. Radi za privatnika. On odlučuje.

Ne znam šta mi se odjednom dogodilo i kad me pita koji ću test kažem  – serološki. To je onaj koji pokazuje da li smo imali, a ne onaj koji pokazuje da li imam koronu. No, kad već izađem shvatim fatalnu grešku. Dakle i zvanično nešto nije u redu samnom. Suprug me gleda. Ne može da vjeruje. Ok, ujutro ćemo u drugu privatnu kliniku. Uraditi antigenski svo troje. Sin već ima laganu temperaturu, onu koja ide s 37 na 38. Ja već brinem. Sutra je novi dan.

Pred pokopnim društvom redovi onih koji čekaju da sahrane svoje mrtve

Naravno da antigenski pokazuje da smo svo troje pozitivni. I naravno da sam u laganoj panici. Idemo kući, smišljamo plan. Prvo telefon u ruke. Zovemo prijatelje, doktore. Idemo rješavati jedno po jedno. Prvo Sina, 12. mu je godina, ima temperaturu.  Dobijamo upute kao da je riječ o prehladi, staviti temperaturu pod kontrolu, nema antibiotika, puno tekućine, supa, voća. Bit će to dobro, uvjeravaju nas svi.

Onda idemo na slučaj br. 2.  Liječiti supruga. Taj simpatični višak kilograma u svakom od doktora izaziva bojazan.

Uzmite odmah faviru, nabavite clexane, vitamin C do beskraja, D, nešto za imunitet, za jetru, probiotik, selen, cink,magnezij. Nabavite oksimetar da mjerite saturaciju. Pazi Kuglu (to je moj suprug). On je kritičan. Ti ćeš se izvući – kao po diktatu i do u riječ zvuči svaka poruka.

Ok, sve shvatila. Idemo redom. Kako naći faviru? Šta je to favira? Gdje se to kupuje? U apotekama nema, lijek nije registriran.

Agencija za lijekove i medicinska sredstva (ALM) BiH zabranila je krajem decembra dalje stavljanje u promet ovog turskog lijeka u našim apotekama.

Za lijekom je prije toga vladala velika potražnja, jer su iz Turske stizale vijesti da se pokazao dobrim u liječenju koronavirusa.

Kad je stigao do sarajevskih apoteka prodavao se po cijeni od 298 KM. Dok nije zabranjen.

No, očito je da su Bosanci i Hercegovci najsposobniji na svijetu. Zabranjeno ili ne ima ga na crnom tržištu. Dobijamo broj.

Javlja nam se muški glas. Kaže, ne brinite, neko će vam se javiti. I stvarno, na ekranu se pojavljuje slovo Dž.

Bit će da je to naš diler – šalim se. I stvarno jeste. Doći će večeras. Cijeli dan vozika po gradu. Kad malo odmori.

Svi nas upozoravaju da faviru treba početi piti u roku od 5 dana od pozitivnog testa. I nabaviti clexane.

Šta je sad clexanw? Gdje se to nabavlja? Opet na crno? Ponovo telefoniramo. Našoj prijateljici farmaceutkinji. Kaže, ludilo je, nema clexana ni za domove zdravlja. Javlja se za pola sata. Izvinjava se.

Našla sam. Sačuvat će vam, ali moraš platiti. Ampula je oko 13 KM. Trebat će vam dvadesetak. Eto, neka ti ispišu račun, možda da jednom nadoknadiš preko socijalnog. Ja ne mogu drugačije – kaže mi i ponovo se izvinjava.

Ok je draga, mislim se. Samo da to dobijemo. Clexane se daje kao injekcija. Moj amaterski mozak prevodi mi da spriječava zgrušavanje krvi. Koje ne znam zašto bi nastalo, pa se ne mogu više ni raspitivati.

Dakle, tri testa 150, plus dvije kutije favire 600, plus clexani  – već smo potrošili više od 1.000 KM. Osigurani već godinama. Zajedno dajemo zdravstvu ove države mjesečno stotine maraka.  Oboje uredno od 1996. godne. Dakle, zajedno smo do sada uplatili 50 godina zdravstvenog.

Abeceda vitamina: Od A do Ž. Sve po preporuci doktora

No, to je tek početak.  U apoteci ostavljamo još koju stotinu za vitamine. Prijatelji donose na vrata ono što je ostalo od skupocjenih suplemenata njihove borbe s koronom, plus oximetar, koji će nam u svakom trenutku mjeriti saturaciju i otkucaje srca.

Opa, mislim se. Treća nova riječ danas – favira, clexane, saturacija. U prevodu, zasićenje kisikom.

Kao u filmu čujemo pred vratima pokrete. Na vratima nas dočekuju kese – prijatelji već pristužu, nose voće, povrće, pronalazimo dvije tegle sa supom, tek ispečen kolač sa šumskim voćem.

Ne čini se meni ovo loše.

Dž. zvani “favira” se javlja kad pada mrak. Čeka pred zgradom, trak lova – trak lova. Kad mu zahvaljujem kaže:

Ma ništa. Važno je narodu pomoći – govori nam.

Kugla donosi dvije kutije. Pod drugim imenom, ali to je to. Sve je na turskom, uputstvo i valjda nus pojave. Nećemo ni pokušati prevesti. Rekli su nam uzmite i mi uzimamo. U šali pitam je li ovo “original”, kako znamo šta pijemo? Možda je ovo obojena soda bikarbona? Možda i samo obični vitamin? Hoće li ovo uopće pomoći?

Čovjek uči dok je živ

No, šta je tu je. Ja sam već poznata kao naivna (vratiti se na početak teksta) i nema razloga da bi me sad neko prevario.

Imamo instrukcije, 8 tableta na 8 sati. Dakle, u prva 24 sata  – 32, onda po novom sistemu. Stiže i clexane. Prijateljica će doći sutra da nas nauči kako da ih dajemo u stomak. Kaže, jednostavno je. Ok, prepustit ću taj svečani zadatak Kurtu.

Noć je teška za Sina, temperatura se penje na skoro 40. Ne pomaže ništa, jedva se drži dok ga tuširamo. Nas svoje iscrpljeni od brige. Već je srijeda i dobro se osjećamo.  Popili smo već po 16 favira, mene nosi blaga temperatura, Kuglu nešto manja. Sin varira. Usisavamo kuću, jedemo supe, sarme, kljukuše što stižu pred vrata.

Moraćemo dići kredit nakon ovoga da krenemo na liposukcijsku dijetu – šalim se.

Sinu nije bolje, odlazimo u Dom zdravlja Vrazova. Šokirana redom. Stotine ljudi u redu u kovid ambulanti. Jedni čekaju doktore, drugi na snimak pluća. No, nekako svi smireni. Ulazimo kod doktorice, mlada je, našminkana, lijepa koliko mogu vidjeti ispod maske. Preljubazna.

Vadimo krv, sluša nam pluća. Kaže, čisti smo. Sin ima manje probleme sa sinusima. Ne trebamo slikati pluća. Nalazi će biti večeras. Pitam je kako je. Gleda me. Oči su joj pune suza.

Ne znam kako više izdržavamo. Ne znam. Hoće li ovo ikada proći – pita me kao da misli da znam odgovor.

Njene kolege trčkaraju od jednog do drugog pacijenta. S toliko ljubavi i pažnje. Ganuta sam.

Javljam prijateljici u Londonu, strašnoj naučnici porijeklom iz Sarajeva, koja je direktno na izvoru, čudo od naučnice i žene, da je Kugla izgubio okus i miris.

Super. Kugla se izvukao. Sad pazi na sebe – kaže mi.

Favimol – čuvena favira

Kući čekamo nalaze. Nisu loši. Treba nam još neki d dimer. To je još jedna nova riječ. To možemo izvaditi u jednoj privatnoj ordinaciji. Odnosi se opet na trombofiliju. Ostavljamo dijete kući, snijeg opet pada, smrzavamo se pred ordinacijom. Red je dug. Osjećam da više nisam dobro. Smorena sam. Od brige? Od korone? Od ovog nesigurnog života? Od favire?

Jedva stojim u redu i jedva dočekam da dođem kući. Jedva se presvlačim. Ležim. I to je ono čega se realno zadnjeg sjećam. Kad počne agonija.

Da skratim jer nije mi namjera niti ikoga plašiti niti svoje (moje, dakle indvidualno) iskustvo prenositi kao univerzalno. Ali, narednih šest dana i noći više sam bez svijesti nego svjesna. Povraćam, gubim se, ne razlikujem ni dan i noć. Spavam od 1:04 do 1:09 i sanjam stravične snove. Koji su na ivici noćne more i horora. Ostatak sam u polusnu, čujem sve što se dešava oko mene, svega sam svjesna, ali nemam snage da odreagiram, dignem se.

Vraćam svaku kap koju unesem u sebe. A unosim jer tekućina je potrebna. Sin i Kugla su dobro.  Makar više to nije briga. Pa brojim u sebi, brojim. Rekli su mi (Ko mi je to više rekao? Kad? Zašto? Da li je?) da su “kritični” 5. i 9. dan. Ja više ne znam koji je meni. Peti je prošao. I deveti je.

Voze me kolima hitne pomoći ponovo do Doma zdravlja. Ulazim jedva, običan kombi, zavarene dvije stolice i nosila. Prolazim preko reda, idemo sve ponovo, pregled… Krv, padaju mi leukociti. Moram slikati pluća. Negdje u magli imam onaj dugački red od stotinu ljudi u uskom hodniku. Neću to izdržati.

Jedna sestra nudi se da umjesto mene provjeri kad bih mogla doći na red, druga je već na putu do laboratorije da nalazi leukocita budu što prije. Teta koja čisti sjedi do mene, “uči” me disati, prvo duboki udah na nos, a onda uzdah na usta. Kakvi anđeli rade u ovom domu zdravlja. Odakle im više snaga?

Već godinu prolazimo isto. Bilo je onih lakših perioda. Ali, ovaj… baš ne znam više gdje bi i šta. I još kad kolege iz DZ Stari grad zamolimo da nam posude svoja kola hitne pomoći, a oni ne daju, ne znam iz kojeg razloga, dođe mi da plačem – govori nam doktorica.

Idemo kući, sad opet telefoniranje. Tražimo medicinskog tehničara, koji će dolaziti da mi da infuzije. Zaposlen je na KCUS-u, ovako dodatno zarađuje. Nasmijan je i s vrata optimističan. Veli, u proteklih je godinu vidio svakakve slučajeve. Naročito kad je radio u “Podhrastovima”.

I u tako lošem stanju svašta bih ga pitala. Noć ranije s TV dopirale su do mene vijesti o sve lošijem stanju u ovoj klinici, nekada poznatoj po liječenju plućnih bolesti, o tome kako su pacijenti raspoređeni po podrumima drugih klinika.

Nije dobro, nije dobro – kaže ovaj mladić.

Iskreno, ne mogu da slušam detalje.

U DZ “Vrazova” već godinu dana doktori, sestre, tehničari bore se za naše živote

Dani prolaze kao u polusnu. Budna sam i hvatam san na nekoliko minuta. Isrpljena, ne mogu ni do kupatila. Naša doktorica odlučuje da u infuziji počnem primati i dextametazon da me “malo digne”. To bi moralo pomoći nekako se i sama hrabrim.

I pomaže. Jedna infuzija dnevno, više dextametazona, poručuje nam druga doktorica može napraviti opstrukciju na plućima. To mi sad baš ne treba.

Kako “dolazim sebi”, tako sve više usvajam vijesti. Prvo cijela šarada i bespotrebni cirkus oko Bogića Bogićevića, zatim stanje na KCUS-u, brojevi mrtvih koji šokiraju.

Vikend je i iz Beograda stižu fotografije naših prijatelja. Otišli da se vakcinišu. Šalju fotografije nalik onima koje smo nekada slali kad odemo na koncert. Stoje u redu, čekaju.

Ovo je ludilo. Ni parking nam nisu naplatili. Stid me je nas. Stidimo se. Plače mi se – piše u jednoj poruci.

Plačem i ja. Od nemoći, od toga da nam niko u našoj državi (ni do danas) nije osigurao vakcine, od toga što će se naći pametnjakovići koji će sve koji su išli za Beograd spašavati živote prozvati izdajnicima…

A ja ležim i pišem u tom polusnu pisma. Svima koje smatram odgovornim. Svima koji vladaju ovim gradom, kantonom, entitetom, državom.

I čujem negdje krajem mozga kako se Mirsad Zaimović, predsjedavajući Predstavničkog doma federalnog parlamenta pravda kako ne zna kako odbiti automobil od 60.000 koji eto treba zadužiti.

Zaimović razmišlja o automobilu, a mi brojimo grobove

Prosto u toj agoniji ne vjerujem da se ovo dešava.

On razmišlja o automobilu, a ja dobijam samo crne vijesti. Strašni brojevi, čak 600 mrtvih u martu od korone. U tom ludilu izazvanom nemoći vidim stravičnu fotografiju Armina Durguta, slikanu iz “ptičije perspektive” sarajevskog groblja Vlakovo. Desetine novih grobova. Realnost naših života.

Zahvalna sam za sve naše prijatelje, doktore, koji neprekidno zovu, dolaze, paze na nas. To me drži.

Ludio u meni ne prestaje. Sad već postaje ozbiljno. Ne spavam više od deset dana, zamijenila sam dan za noć, infuzija djeluje koliko djeluje i na trenutke postajem “ona stara”. No, većinu vremena sam “ova nova”, potpuno zbunjena, konfuzna, između jave i sna.

Drži me nekakav čudan adrenalin, gledam vijesti, prebacujem s kanala na kanal, samo skrolam mobitel, čitam portale. Ukratko, ludim polako.

Već mogu komunicirati telefonom i odgovaram na silne poruke. Većina zove i pita broj Dž. “majstora za faviru”. Zaraženo je sve više ljudi koje znam. Bojim se, iskreno. Sin je super, Kugla sve bolje, eto i ja ću “ostati”. No, šta ćemo i kako dalje. Šta se ovo dešava.

Konačno uspjela zaspati sat vremena. I “budim” se taman da pročitam pismo doktora s Podhrastova. I muka mi i plače mi se i ljuta sam i vrištala bih. Gdje ovo živimo? Je li moguće da ljudi umiru od neispravnih respiratora? Je li moguće da premijer Federacije, optužen u aferi “Respirator” Fadil Novalić ujutro ide na posao, vodi sjednice Vlade, popodne ide na sud i odgovara na teške optužbe?

Je li moguće da se političari (a i neke supruge) ovako olako igraju našim životima? Jeste!

A vakcine? Nema! Bit će kad bude!

U međuvremenu su stigle hurme.

Čekamo sadaku.

Prethodna vijest

Pravi heroji bh. pandemije: Privatni i NVO sektori najbolje odgovorili na potrebe građana u krizi

Naredna vijest

Benjamina Londrc-Karić, gradonačelnica Sarajeva: Želim građankama i građanima donijeti pozitivne promjene