Sarajevska advokatica Dženana Hadžiomerović je “vodila” Irmu Baraliju kroz postupak pred Sudom za ljudska prava u Strazburu po tužbi protiv BiH zbog neodržavanja izbora u Mostaru tokom 12 godina, a kroz svoju bogatu pravničko-advokatsku praksu često radi na predmetima diskriminacije. Za intervju.ba govori o efektima Strazburške presude, ali o diskriminaciji u BiH, sudovima, odnosu građana prema diskriminaciji…
Razgovarala: Rubina Čengić
Foto: Tamara Tahirović/BHRT
INTERVIEW.BA: Vi ste “vodili” Irmu Baraliju kroz postupak pred Sudom u Strazburu po tužbi protiv BiH zbog neodržavanja izbora u Mostaru? Koliko je to bio komplikovan proces?
HADŽIOMEROVIĆ: Dugo sam lično bila zainteresovana za problem neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru i željela sam imati klijenta koji bi mi omogućio da povedemo taj spor. Volim strateško parničenje koje omogućava da kroz jedan predmet riješimo veći broj slučajeva i da se na taj način utiče na izmjenu zakona ili sudske prakse. Irma Baralija je bila sjajna osoba za takvu vrstu predmeta – pametna je, hrabra, simpatična, nije kontroverzna… Upozorila sam je na pitanja oko tog predmeta koje je poslije u toku postupka isticala zastupnica BiH, a koja su se odnosila, prije svega, na neiskorištenost svih pravnih mehanizama u BiH i da se radi o takozvanim aktio popularis ili o pitanju da li je Irma stvarno žrtva ili ne, ali i pitanje diskriminacije kao posebno pravo i to po osnovu prebivališta jer tu sudska praksa nije naročito razvijena. No kako je Ustavni sud BiH poništio dijelove Izbornog zakona BiH i Statuta Grada Mostara i dao rok za nove odredbe Zakona koji je bezuspješno prošao – nastala je pravna praznina zbog koje su izbori u Mostaru odlagani. Ta pravna praznina je onemogućila Irmu da, za razliku od drugih osoba koji žive u drugim gradovima u BiH, bira ili da bude birana na lokalnim izborima što je, po našem mišljenju, bio dobar osnov za Strazbur. Nismo se prethodno obraćali Ustavnom sudu BiH jer smo smatrali da to nije neophodno. Sva ta pitanja su svakako razmotrena od Suda u Strazburu.
INTERVIEW.BA: Kako je uopšte izgledao taj postupak?
HADŽIOMEROVIĆ: Pred Sudom u Strazburu većina predmeta, uključujući i ovaj, se odvija u elektronskoj formi. Sva komunikacija između mene i Ureda zastupnika/agenta Vijeća ministara BiH i samog Suda obavljena je putem posebnog elektronskog servisa napravljenog u tu svrhu. Bila je to razmjena više akata, pitanja i odgovora koje nam je postavljao Sud….. Naše vlasti, odnosno Agent BiH pred Sudom za ljudska prava, je davala odgovore na sva pitanja, ali su imali i pitanja da li Irma Baralija kao pojedinac može biti žrtva diskriminacije ako tamo živi 100.000 ljudi koji su u istoj situaciji ili zašto ne odseli iz Mostara u neki drugi grad gdje bi imala pravo glasa.
INTERVIEW.BA: Da li održavanje izbora u Mostaru iscrpljen kapacitet te presude?
HADŽIOMEROVIĆ: Mislim da ne. U konkretnom slučaju ovaj predmet ticao se diskriminacije u uživanju izbornih prava. Međutim ta problematika se treba tumačiti šire kroz pozitivnu obaveza države da reguliše i obezbjedi poštivanje prava građana garantovanih Evropskom konvencijom jer nekada nečinjenje također predstavlja povredu prava. U toj odluci ima mnogo drugih elemenata koji mogu biti interesantni i političarima i pravnicima i stanovnicima u BiH. Mislim da bi svi trebali razmatrati i njene druge aspekte jer ona elaborira, između ostalog, pitanje pravne praznine i obavezu države da popunjava te praznine donošenjem zakona. Također je navedena i uloga Ustavnog suda BiH u tom pravcu.
INTERVIEW.BA: Vaš rad je fokusiran na zaštitu od diskriminacije – da li je diskriminacija poseban oblik kršenja prava ili bi sva kršenja prava mogli podvesti pod diskriminaciju?
HADŽIOMEROVIĆ: Lično mislim da je uvijek prisutna diskriminacija, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Dugo se bavim diskriminacijom i manjinskim pravima i suština zaštite je ista, a to je postizanje jednakosti s tim da su različiti pravni instrumenti koji se daju žrtvama diskriminacije u odnosu na manjinska prava. Želja za dominacijom jedne grupe nad drugom ili pojedinca nad grupom uvijek dovodi do problema koji vode do tenzija, sukoba i najgorem slučaju konflikta i stoga mislim da se mora više raditi na borbi protiv diskriminacije i zaštiti manjinskih prava. Nažalost sve do 2000-ih u Evropi nije postojala snažna zaštita protiv diskriminacije na međunarodnom nivou. Evropska konvencija o ljudskim pravima također nije tretirala opštu zabranu diskriminacije, nego tek sa Protokolom 12, čija povreda je potvrđena i u presudi za Mostar, je predviđeno da se uživanja svih prava propisanih zakonom trebaju obezbjediti bez diskriminacije po bilo kom osnovu.
INTERVIEW.BA: BiH ima i zakon o zabrani diskriminacije – da li pravosuđe u BiH razumije diskriminaciju?
PHADŽIOMEROVIĆ: rije par godina sam u okviru projekta Fondacije Heinrich Böll-a radila na analizi uloge pravosuđa u suzbijanju diskriminacije. Tim povodom sam izvršila analizu svih objavljenih presuda vezanih za diskriminaciju, a to nije bilo naročito teško jer ih nažalost nije bilo mnogo. Jako sam razočarana kako funkcioniše pravosuđe kada je u pitanju diskriminacija. Kao advokat radim na predmetima koji se odnose na diskriminaciju i usudiću se kazati da sudovi, ne da ne razumiju, nego ne rade. Nedavno sam, zbog pandemije ili iz nekih drugih razloga, na Općinskom sudu u Sarajevu u jednom predmetu koji se tiče kolektivne tužbe za zaštitu diskriminacije poziv na prvo ročište čekala više od godinu dana. Osim toga, a to sam provjerila i sa nekim nevladinim organizacijama, mi nemamo prakse u predmetima govora mržnje prema LGBT osobama i diskriminacije koja u pozadini ima govor mržnje. Čini mi se da je sistem u cjelini pogrešan. Sudije imaju norme, rade, e sad ja ne znam da li je u pitanju količina predmeta ili loša organizacija, ali na prvostepene presude čekamo i godinu dana, a na kantonalnim sudovima i tri godine što je nedopustivo sporo.
INTERVIEW.BA: I ombudsmeni upozoravaju na sporost pravosuđa.
HADŽIOMEROVIĆ: Nedavno sam za potrebe Vijeća Evrope sa jednim ekspertom iz Gruzije radila na ocjeni efikasnosti Institucije ombudsmena. Inače ja sam bila zamjenik prvog ombudsmena BiH i poznajem tu instituciju, pa se usuđujem zaključiti da su oni sada prespori u reakcijama. Oni su centralna institucija za zaštitu od diskriminacije shodno Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH i stoga je najlogičnije da su oni prva vrata na koja ljudi odlaze kada misle da su diskriminisani, ali imamo predmete koji su iz nejasnih razloga neriješeni više od godinu dana. Nisam sigurna da postoji neka poveznica među tim predmetima osim ako u konačnici nije kritika koju bi trebalo uputiti na adresu institucija sistema vlasti. Kako god, nelogično je da oni koji kritikuju pravosuđe zbog sporosti i sami budu nedopustivo spori. Primjera radi – imam slučaj gdje se stranka žali na mobing na radnom mjestu i oni treba da kažu da li se radi o mobingu ili ne, a odgovor nismo dobili ni nakon više od godinu i po dana – to je nedopustivo. Problem možda leži u tome što oni odluke donose konsenzusom, ali je opet nedopustivo čekanje.
INTERVIEW.BA: Zašto se događaju ti dugi sporovi?
HADŽIOMEROVIĆ: Kod nas ljudi pogrešno misle da je korupcija samo kada neko nekome daje novac, a nije, nego je korupcija i praksa koja ide na štetu pojedinca. Mislim da je zabrinjavajuća praksa odugovlačenja u upravnim sporovima. Imam dosta slučajeva u kojima sud ne odlučuje u meritumu nego odgovornost za konačnu odluku prepuste tuženom upravnom organu, najčešće institucijama ili agencijama koji tvrdoglavo ne žele da urade svoj posao kako treba. Imala sam slučaj u kom je predmet trajao 13 ili 14 godina, a da se nije pomakao s početka odnosno da je četiri puta vraćan nazad prvostepenom upravnom organu. Takve slučajeve zovem ping-pong i ne znam rješenje za njih.
INTERVIEW.BA: S jedne strane imamo spore sudove, a s druge strane nepoštivanje presuda – šta to govori o nama?
HADŽIOMEROVIĆ: Jedna moja prijateljica Holanđanka koja radi u BiH kaže da ne razumije koncept u kom svi idu na sud, a sudovima niko ne vjeruje. Šalu na stranu, ne znam ko je odgovoran, ali sud je prebukiran predmetima, svi se iscrpljujemo, a pri tom u praksi ne koristimo mehanizme priznanja i nagodbe koji se koriste u krivičnom pravu, jednostavno uopšte nemamo tu kulturu.
INTERVIEW.BA: Kakav je položaj tužioca u parničnim sporovima – znamo da je mnogo povike na njh u krivičnim predmetima?
HADŽIOMEROVIĆ: U relativno novom Zakonu o parničnom postupku imamo aktivnu ulogu tužioca koji je dužan da aktivno podnese sve dokaze uz tužbu, ali s druge strane – nemamo instrumente za to jer recimo Zakon o zaštiti ličnih podataka u BiH mene kao punomoćnika tužioca onemogućava da izvadim rodni list ili slično iz javnih knjiga, da potvrdim adresu, da dobijem potvrdu li je neko živ… jer je to sve pod zaštitom. U jednom predmetu mi je objašnjeno da moram, i pored policijskog zapisnika iz kojeg je bilo vidljivo ime tuženog, prvo podnijeti tužbu bez adrese da mi je sud vrati na uređenje da bih dokazala pravni interes i mogla od službenika za pristup informacijama MUP-a tražiti adresu tužene osobe. Mi naravno možemo tražiti da sud traži podatke, ali nekada tužitelji trebaju biti ispred suda, nekada nemamo vremena… Dakle sve je napravljeno tako da bude jako teško. Naši zakoni su pisani uz pomoć međunarodnih stručnjaka i sve reforme kao da smo zaustavili na pola, a to ne mora biti rezultat nečijeg plana ili loše namjera, jednostavno je sve nefunkcionalno. Pa ljudi za ZK izvadak čekaju po pet sati.
INTERVIEW.BA: Kako nam se desilo da smo dobili Zakon o slobodi pristupa informacijama prvi regiji i jako dobar i to kao specijalistički zakon, iznad drugih zakona, i odmah nakon toga Zakon o zaštiti ličnih podataka?
HADŽIOMEROVIĆ: Mislim da je neophodno da imamo oba zakona. U današnje vrijeme tehnološkog razvoja neophodno je da se na adekvatan način obrađuju i štite lični podaci. Međutim, državni organi moraju na fleksibilan način omogućiti pristup podacima kada za to postoji opravdan interes. Odredbe Zakona o zaštiti ličnih podataka kao ni Zakona o slobodi pristupa informacijama se ne bi smjele zloupotrebljavati.
INTERVIEW.BA: Ako biste posmatrali po oblastima – gdje ima najviše diskriminacije?
HADŽIOMEROVIĆ: Pa imate recimo pravila usvajanja djece – potpuno je onemogućeno potpuno usvajanje ljudima koji nisu u braku što je totalno arhaični princip gdje se jednostavno ne dozvoljava ženi da potpuno usvoji dijete koje recimo nikada nije imalo kontakt sa biološkim roditeljem, čak mu je i oduzeto pravo… Kod nas se ljudi najviše spore u pogledu stvarnih prava, odnosno prava na nekretnine i imovinska prava. Također pitanje radnih sporova je veoma aktuelno. U pogledu tih predmeta, primjećujem ponekad da do povrede prava je došlo i zbog etničke pripadnosti lica koje traži zaštitu pred sudom. Međutim, građani se rijetko odlučuju da se žale i po to osnovu. Imamo također dosta pritužbi na mobing na radnom mjestu i druge vidove diskriminacije. Međutim mislim da ljudi nisu svjesni gdje su sve njihova prava ugrožena – na slobodu izražavanja, na pravo uživanja religijskih sloboda… Tih predmeta na našim sudovima nema jer ljudi ne znaju da imaju ta prava ili da su diskriminirani.
INTERVIEW.BA: Da li ljudi neće ili ne znaju ili ne vjeruju sudovima, nemaju volje, obeshrabreni su?
HADŽIOMEROVIĆ: Ne znam, ali moraju. Sve dok ljudi ne budu tužili za sve i jedan problem i dok sudovi ne budu proaktivani i odgovorni, radili brzo i transparentno, dok ne uspostavimo ustaljenu sudsku praksu jer sada imamo različite presude u istovjetnim predmetima – stvari se neće popraviti.
INTERVIEW.BA: Zašto se dešavaju te različite presude?
HADŽIOMEROVIĆ: Različiti su faktori – sudije različito misle, u određenim predmetima možda imate neke konekcije, ali sve to čini pravnu nesigurnost. Evropski sud za ljudska prava kaže da mnogo istovjetnih predmeta različito presuđenih može dovesti do pravne nesigurnosti i kršenje prava građana na pošteno suđenje.
INTERVIEW.BA: Šta znači to da sudije različito misle – je li to priča da je zakon „otvorena knjiga“ koju svako tumači svojim argumentima ili?
HADŽIOMEROVIĆ: Svaki predmet jeste različit, na advokatima je da nađu argumente, sudija ima pravo na slobodno sudijsko uvjerenje, ali presude se donose na bazi dokaza, i svaka presuda mora biti obrazložena u pogledu ključnih argumenata barem.
Sudovi trebaju više da primjenjuju praksu Suda u Strazburu jer je ista veoma razvijena u većini aspekata kojim se bave naši sudovi. Sve nekada socijalističke zemlje prolaze reforme i primjenjuju presude iz Strazbura.
