Koliko ljubav ne poznaje granice i prepreke, najbolje pokazuje primjer 24-godišnjeg Marokanca Zakariae Saada, koji je napustio svoju zemlju i uputio se za Europu kako bi sanjao svoje fudbalske snove. U trnovitom putovanju započetom početkom ove godine prošao je sedam država, a trenutno se nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje igra za Fudbalski klub „Respekt“ iz Sarajeva.
Piše: Adin Šabić
Odrastajući bez oca u marokanskom gradiću Ojuda s majkom i dvojicom braće još od malih nogu razvio je ljubav prema fudbalu. Godinama odrastanja, ona je postajala jača, te u trenutku kao idealan spoj s talentom rezultirala da ovaj mladić zaigra u drugoj ligi nogometnog kluba iz njegovog grada.
„Oduvijek sam imao želju da budem veliki igrač i da igram za veliki tim. U svom gradu sam dokazao da sam dobar igrač i ljudi su me cijenili. U svojoj 18. godini suočio sam se s prvim većim problemom, nakon što sam povrijedio nogu. Fudbalski tim za koji sam igrao mi nije htio pomoći u vezi mog problema, pa sam išao doktoru samoinicijativno. Svo liječenje je, zapravo, bilo privremeno, sve bi bilo okej tri četiri mjeseca treninga, i onda bi se opet pojavio isti problem“, priča nam Zakariae.
Razočaran zbog nedostatka podrške koju je dobijao od kluba, ovaj Marokanac, odlučio je da ode iz države, na što je njegova porodica reagirala veoma emotivno. „Nije bilo lako takvo nešto saopćiti. Znate, studirao sam pravo, bio sam druga godina, i bio sam uspješan u fudbalu. Živjeli smo jedan solidan život, nismo bili ni bogati, niti siromašni. Moji ukućani nisu mogli da shvate zašto ostavljam sve iza sebe i idem tamo gdje nikoga ne znam. Ja sam također bio mnogo tužan, ali i razočaran, donio sam takvu odluku“.
Pokušao je dva-tri puta da dobije vizu i dođe u neku od država Europe: „Bilo je veoma teško. Onda sam odlučio da odem u Tursku jer tamo mi ne treba viza. Preselio sam se iz Maroka u Tursku i mislio sam da ću moći naći neko rješenje za problem koji imam s nogom, te pronaći tim za koji bih mogao igrati. Međutim, zbog Korona virusa sve je bilo stopirano. Moj prijatelj me je onda upitao zašto ne odeš u Europu. Razmislio sam o tome, a potom odlučio da krenem, prva destinacija je bila Grčka. Iako sam imao viziju da ostanem tu i pronađem neki tim, situacija zbog pandemije je bila takva da je sve bilo otežano. Putovanje sam nastavio za Albaniju, Srbiju, potom Crnu Goru, a onda sam došao u Bosnu i Hercegovinu, nigdje nisam uspio riješiti problem koji imam s nogom“.
U veoma teškim uvjetima jedno vrijeme života provodio je u Tuzli, gdje nije imao ni smještaj, ni hranu, a ni odjeću, kako kaže, bili su to jedni od najtežih dana. „Osim toga, mnogo mi je nedostajao fudbal, u tom trenutku nisam imao susret s loptom skoro osam mjeseci, što je u mom slučaju bilo nezamislivo“, govori Zakariae, kojeg iz milja u Bosni i Hercegovini zovu Zaki.
Ubrzo je iz Tuzle došao u Sarajevo, gdje je imao nešto bolje uvjete života kada je u pitanju smještaj i hrana. Radost je za njega bila još veća onog trenutka kada je saznao da će igrati za Fudbalski klub „Respekt“, na inicijativu njegove prijateljice iz Norveške koja radi kao volonterka u BiH. „Ona je kontaktirala Fudbalski klub „Respekt“ i oni su me bez problema prihvatili. Poželjeli su mi dobrodošlicu i veoma me poštuju. Uvijek me pitaju da li mi je nešto potrebno. Elhamdulillah (hvala Bogu), ja sam dobro dosad“, kaže ovaj mladić.
Prvi izlazak na fudbalski teren nakon osam mjeseci značio je neopisivu sreću za Zakija: „Trebalo mi je da dotaknem loptu, da odem na stadion. Bilo je u tom trenutku kao san zbog cijele situacije s Koronom i zbog toga što sam migrant. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj, iako sam bio izmoren, od sreće sam uživao“.
U našoj zemlji upoznao je i mnoge prijatelje, s kojima je razvio tako duboke veze da i njegova porodica zna za njih. Redovno se druže. „Stalno pričam s porodicom o Bosni i Hercegovini, oni znaju sve, pa čak i moje prijatelje. Pitaju za njih. Mnogo mi nedostaje moja porodica, ne možete ni zamisliti. Volio bih da ih uskoro vidim sve“, iskreno će ovaj Marokanac, kojem i preko glasa možete primijetiti dobar odgoj.
A kako su njega zavoljeli Bosanci i Hercegovci, tako je i on zavolio nas, te je stoga dugo vremena razmišljao o azilu u našoj državi. Kultura, ljudi i tradicija kupili su ga na prvu, a ovdje dosad nije doživio nijednu nelagodu zbog toga što je migrant, što je bio razlog više da vjeruje da bi ovdje mogao biti njegov dom. „Azil ovdje je iznimno komplikovano dobiti, procedure su zaista velike, tako da sam odustao od jedne takve ideje. Ostao bih 100 posto ovdje da su procedure lakše. Ovako, mislim da ću se zaputiti u Europu, tačnije Španiju već tijekom ljetnih dana“, ističe Zaki, koji je već naučio poneku riječ na jezicima koji se koriste u BiH.
Kako kaže u Španiju ide kako bi se dodatno unaprijedio, studirao u domenu sporta, igrao u velikom timu, ili ako ništa postao trener. „Fudbal je za mene sve, ne mogu bez toga živjeti. Ako ne igram fudbal dva dana, osjećam se tužno. Moram osjetiti loptu, ići na trening, tada sam najsretniji čovjek na svijetu. Znam da nikad neću napustiti fudbal, želim samo da se unaprijedim. To je za mene izazov. Ne bih mogao živjeti bez izazova u svom životu, to bi bilo tako dosadno. Zašto ne postati poznat u svijetu, sve je moguće, samo se treba raditi, dati najbolje od sebe, i nikad ne znaš šta se može desiti“, poručuje.
Iz svog cijelog putovanja i dosad proživljenih prilika učio je mnogo, san mu je da jednog dana ostvaruje snove druge djece koji u fudbalu vide svijet, život, misiju i smisao, baš kao i Zaki.
„Želim da skupim novac za svoj grad i da otvorim školu fudbala za djecu, te im pružim priliku da normalno odu u Europu ostvarivati svoje snove, bez prelaženja granica kao što sam ja to morao, jer drugačiju priliku nisam imao. Da sam imao nekoga da mi pomogne, sad bih vjerovatno bio u nekom timu u Europi. Želim da barem snove druge djece učinim lakše dostižnim. Nije to ništa lako, ali je nemoguće ako barem ne sanjam“, zaključio je Zaki.
