Psihoterapeuti koji u ovim izazovnim vremenima pružaju besplatnu psihološku bh. građanima u razgovoru za Naratorijum otkrivaju postoji li recept za očuvanje mentalnog zdravlja, da li smo nešto naučili iz prethodnog lockdowna, te da li je struka adekvatno odgovorila na novonastalu pošast.
Piše: Aldijana Handžar-Zorlak
M. (37) je tog oktobarskog jutra po sedmi put okrenuo broj lokalne Covid ambulante u nadi da će mu glas sa druge strane telefonske žice konačno zakazati termin za testiranje na koronavirus, s obzirom na to da je nekoliko prethodnih dana imao povišenu temperaturu, bolove u cijelom tijelu, a povrh svega rizične kontakte. Tih dana M. je vodio bitku na više frontova, ali je, čini se, ona psihološka bila najljuća. Uz već postojeće hipohondriju i zdravstvenu anksioznost, neizvjesnost i tjeskoba, kao i manično čitanje najnovijih informacija u medijima i po društvenim mrežama o širenju koronavirusa, i to po defaultu sa senzacionalističkim naslovima, predstavljali su samo otežavajuće faktore dok je iščekivao rezultate testiranja na Covid-19. Srećom po M. i njegovu okolinu, nalaz je bio negativan, ali priznaje da mu je i nakon tog saznanja samo jedna misao kolala glavom: da mu korona fizički, za sada, nije naudila, ali da ga je psihički potpuno iscrpila. Odlučio je potražiti psihološku pomoć, a i sam je, kako govori, kreirao vlastite mehanizme koji mu pomažu da preusmjeri misli. U slobodno vrijeme vozi bicikl, potragu za novim “covid informacijama” je sveo na minimum, ali zna da promjene na bolje ne dolaze tek tako.
Ali, pitanje je koliko će prosječan građanin, u bh. društvu i dalje punom stigme prema mentalnim oboljenjima, po uzoru na M. pomoć psihologa zaista potražiti, pa čak i u ovom kriznom periodu.
Higijena uma
(I)racionalni strah od infekcije virusom, koji posljednjih osam mjeseci dominira našim životima, samo je jedna puzla u čitavom nizu zebnji koje se javljaju kada je riječ o psihološkom aspektu koronavirusa. (Samo)izolacija, fizička distanca, dodatno aktiviranje već postojećih psiholoških poremećaja, ekonomska neizvjesnost i navikavanje na “novu normalnost”, a ujedno prestanak “robovanja” dosadašnjim navikama, učinili su period iza nas vrlo izazovnim, a budućnost vrlo neizvjesnom kada je u pitanju očuvanje mentalnog zdravlja u kontekstu pandemije Covid-19. Iako se uglavnom pitamo kako očuvati fizičko zdravlje, posežući za raznim epidemiološkim mjerama kako bi tome i doprinijeli, psiholozi su saglasni u jednom – pored nošenja maski i pranja ruku, higijena uma je neophodna. Ukazuju i na to kako ne postoji “savršen način” hvatanja u koštac sa pandemijom i svime što ona nosi, ali da se stručna pomoć ne smije zanemariti. Psihoterapeuti, koji besplatno i uglavnom samoinicijativno pružaju psihološku pomoć bh. građanima, u razgovoru za Naratorijum otkrivaju postoji li recept za očuvanje mentalnog zdravlja u ovim izazovnim vremenima, da li smo nešto naučili iz prethodnog lockdowna, te da li je struka adekvatno odgovorila na novonastalu pošast.
– Većina ljudi je, barem koliko sam ja primijetila, u proteklom periodu koristila razne mehanizme kojim su održavali svoje mentalno zdravlje. Bilo je tu više i manje adekvatnih načina, ali ono što mogu savjetovati za naredni period jeste da budemo u stalnom ili čestom kontaktu sa bliskim osobama, ako ne uživo, onda putem digitalnih platformi. Svakodnevne ugodne aktivnosti nam mogu poboljšati raspoloženje. Neko će se odlučiti za tjelesnu aktivnost, dok je lijepo vrijeme možete i trčati, voziti bicikl, šetati po planinama. Kada se vrijeme pokvari, možete se baviti tjelovježbom u svom domu, osmisliti i otkriti nove hobije za koje prije niste imali dovoljno. Svi želimo da se naši životi vrate u “normalu”, kao što su bili prije pandemije, ali je izgledno da ćemo trebati prihvatiti još makar nekoliko mjeseci izmijenjenu svakodnevnicu, preporuke su kognitivno-bihevioralne psihoterapeutkinje Sandre Muratović.
Profesorica Muratović savjetuje da se pri padu raspoloženja, nedostatku volje i javljanju poteškoća pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti u periodu od petnaestak dana ili duže, građani obavezno trebaju javiti u nadležni centar za mentalno zdravlje. Društvo psihologa FBiH je odmah u martu, nakon proglašenja pandemije, podsjeća psihologinja, ponudilo pomoć kriznim štabovima, novinarima, kolegama psiholozima koji rade u domovima zdravlja, a koji su tada bili preopterećeni stalnim intervencijama. Također, centri za mentalno zdravlje u Kantonu Sarajevo su vrlo brzo osposobili 24-satnu telefonsku liniju kako bi sugrađani u slučaju potrebe mogli da stupe u kontakt sa dežurnim psiholozima. Slične inicijative su organizovane i u ostalim kantonima, kao i u RS-u.
Pored navedenih aktivnosti, pojedini psiholozi još od izbijanja pandemije nude svoju stručnu pomoć potpuno besplatno i u svoje slobodno vrijeme – uglavnom putem društvenih mreža, sa ličnih profila ili direktnim telefonskim kontaktom. Iako se te aktivnosti javno ne prepoznaju, Muratović u razgovoru za Naratorijum ističe da je dosta psihologa “pregorjelo” u kriznom periodu, s obzirom na to da su pokušavali pomoći svima, što je značilo često vrlo dug radni dan kroz period od par mjeseci. Muratović je saradnica na specijaliziranom blogu za podršku mentalnom zdravlju Slon u sobi, platformi posvećenoj promociji antistigme kada je riječ o mentalnim oboljenjima, a koja je nastala kao produkt zajedničkog rada profesionalaca iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, studenata i umjetnika kroz projekat Studentskog savjetovališta Domino.
Slon kojeg niko ne vidi
– Sam naziv platforme Slon u sobi je zapravo naš slobodni prevod idioma iz engleskog jezika Elephant in the room, koji je kroz povijest upotrebljavan u umjetnosti i književnosti kako bi se označila pojava ili problem koji je svima uočljiv i kojeg su svi površinski svjesni (doslovno, kao i slona u prostoriji), ali o kojem inače ne govore i ne komentiraju ga. Može se odnositi na pitanja o kojima govoriti u društvu ne samo da nije popularno, već je čak neprikladno, neprijatno i dovodi do izrazite nelagode. Smatramo da su mentalni poremećaji u našoj kulturi upravo taj slon kojeg svi vide, ali je o njemu društveno neprihvatljivo govoriti, primjećivati ga i uopće pridavati pažnju, te na kraju i djelovati. Međutim, tek nakon što počnemo otvoreno i bez ikakvog uzdržavanja govoriti o problemima koji se tiču mentalnog zdravlja, načinit ćemo čvrste temelje za razbijanje stigme, govori Muratović za Naratorijum.
Platformu i njene socijalne kanale, Facebook i Instagram, trenutno prati više od 3.000 osoba u BiH i regiji. Kroz nekoliko projekata podržanih od Udruženja posvećenom borbi za socijalnu pravdu ADRA BiH, te Projekta mentalnog zdravlja u BiH koji podržava Vlada Švicarske, a implementira Asocijacija XY u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i federalnim Ministarstvom zdravstva, projekat Slon u sobi je dobio sjajne povratne informacije od njegovih korisnica i korisnika. Blog nudi webinare, telefonske i Skype razgovore, kartice za samopomoć, a tu je i online serijal “Kafa sa psihoterapeutom”.
Psihologinja Muratović ističe koliko je važno da društvo shvati da je borba sa pandemijom, zapravo, prvenstveno psihološka.
– Na stranu medicinski aspekt te borbe koji je najvažniji, ali sam pristup kompletnoj situaciji je trebao biti više psihološki. Evo kako – propaganda nošenja maske, poštivanja svih sigurnosnih mjera koje ljudi odbacuju, edukacija o samoj bolesti, načinima prenošenja, prevencije zaraze, stigmatizacija oboljelih i njihovih porodica, gubitak bliskih članova porodice i prihvatanje tog gubitka, utjecaj na sutrašnje vakcinisanje protiv Covida-19 ili čak protiv obične gripe, neuzimanje opasnih narodnih “lijekova”… sve su to borbe u kojima je jako važan psihološki pristup, mišljenja je.
I mlada banjalučka psihologinja Mirjana Lukić nesebično pruža besplatnu psihološku pomoć. Kada su martu na snagu stupili karantin i policijski čas, jedne večeri, kroz razgovor sa prijateljicom, odlučila je da kao psiholog može nešto da napravi kako bi pomogla ljudima.
– Donijela sam odluku da to bude grupni chat psihološke podrške i e-mail savjetovanje. Grupni chat, kako bi ljudi mogli međusobno da se povezuju i budu jedni drugima podrška, a e-mail savjetovanje za one koji su htjeli individualan kontakt, pojašnjava.
Lukić smatra da je zabrinutost u ovakvim situacijama, sasvim prikladna emocija jer nas motiviše da budemo oprezni i da se pripremimo. Možda baš ove emocije, kaže, opravdavaju potrebu za paničnom kupovinom ogromnih količina prehrambenih proizvoda i higijenskih potrepština tokom kriznog perioda.
-Mogu da razumijem tu motivaciju i potrebu da se obezbijede stvari. Nismo se prije susreli sa ovakvom situacijom, nismo znali dokad će naredbe biti na snazi, pa su ljudi ovakvim emocijama reagovali na taj način, potcrtava Lukić.
Još jedna online platforma koja stoji na usluzi građanima jeste Facebook grupa Tu smo Balkan, nastala na inicijativu novinarke Anne-Marie Alves Ćurčić. Riječ je o spontano oformljenoj grupi psihologa i psihoterapeuta iz regiona koji, putem javljanja uživo i osobnog odgovaranja, korisnicima šalju poruku da nisu usamljeni u svojim problemima i da rješenje uvijek postoji.
– Sama ideja je da kroz naziv grupe “Tu smo…” ljudi znaju da na ovom području postoje stručnjaci kojim se mogu obratiti za pomoć. U grupi korisnici intenzivno komentarišu i pišu, a postoje i oni koji putem e-maila ili Vibera anonimno traže pomoć, govori psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, saradnica na projektu, dodajući da je odziv korisnika u grupi dobar, ali kako je, nažalost, potraga za psihološkom pomoći u našem društvu i dalje priličan tabu.
– U proteklom periodu ste mogli zapaziti da su podrške bile besplatne – online dežure, cjelodnevne dežure psihologa na telefonima, čak smo se profilirali i podijelili u smislu za koje skupine su najbolji telefoni podrške, za koga online nastupi, kome najbolje odgovaraju društvene mreže i sl. Bili smo tu i ostali za stanovništvo, a sada je pitanje koliko su oni tu pomoć spremni prihvatiti. U mojoj sredini (Visokom, op.a.) je napravljena obuka od nekolicine studenata volontera završnih godina studija Psihologije. Tokom jula i augusta oni su pružali prvu psihološku pomoć svaki drugi dan u trajanju od dva sata. Naša evidencija je pokazala da je bilo malo realizovanih poziva u tom periodu. Ovo je prilika da govorimo o tome da, ako se već pomoć pruža, da je svakako treba iskoristiti, apeluje Vehabović – Rudež.
Unutarnja inventura
Govoreći o dugotrajnim posljedicama pandemije na mentalno zdravlje, psihologinja Vehabović – Rudež ukazuje na to kako su one i dalje prilična nepoznanica, ali ono što je primjetno jeste da su od marta mjeseca povećani anksioznost, depresija, nasilje u porodici, veći je broj razvoda… Naglašava kako se nijedan vid pomoći ne smije zanemariti, jer je to preventiva kako ne bi došlo do ozbiljnih posljedica.
– Ponekad ljudi vjeruju da mogu samo riješiti probleme, ali sami ništa ne možemo. Intelektualno možda možemo znati šta je rješenje, ali emocionalno nam je važno da imamo podršku, da podijelimo ono što nas brine, mišljenja je.
Neizostavno pitanje jeste šta smo naučili tokom prethodnog lockdowna i kako nam to iskustvo može pomoći da nastavimo dalje. Vehabović – Rudež kaže da je svako učio za sebe.
– Puno je stvari o kojima bi se trebalo promisliti i napraviti unutarnju inventuru za svakoga od nas. Bilo bi važno da smo, recimo, naučili da su međuljudski odnosi i saradnja jedna od najvažnijih stvari za opstanak čovjeka i za mentalno zdravlje, koji je, kao dio zdravlja, neraskidiv od onog fizičkog, poruka je ove psihologinje.
Tekst je urađen u okviru projekta Novinari pogođeni pandemijom izvještavaju o posljedicama pandemije (Pandemic-affected Journalist Reporting on Pandemic-affected People).
