Kujtim Fejzulai rođen je 24. juna 2000. godine u austrijskom Mödlingu. Odrastao je u mirnoj porodici koja se doselila iz prijašnje Makedonije. Otac je radio kao vrtlar, a majka je bila prodavačica. Kao dječak je bio miran i dobar učenik koji je pored škole najviše vremena provodio igrajući nogomet. Početkom novembra Kujtim Fehzulai je sa još dvije osobe izvršio teroristički napad u Beču tokom kojeg je sedamnaest ljudi ranjeno a četvero preminulo. Kujtim je na Instagramu objavio nekoliko slika na kojima se, neposredno prije krvoprolića, zaklinje na vjernost novom vođi terorističke vojske Islamske države Abu Ibrahim al-Hashimi al-Quraishiju.
Piše: Dženana Alađuz
Fahzulai je od ranije poznat austrijskom pravosuđu – u aprilu 2019. godine uhapšen je pri pokušaju da pređe iz Turske u Siriju da bi se pridružio tzv. “Islamskoj državi” za što je osuđen na kaznu od 22 mjeseca zatvora, ali je prema zakonskim odredbama o osuđenim mladim osobama u Austriji, prijevremeno oslobođen u decembru 2019. godine. Njegov teroristički akt poslužio je kao povod najavi skorašnjeg donošenja zakona u Austriji o „političkom islamu.“
Kako nastaje ekstremista?
Austrijski mediji pišu da je Fejzulai Kujtim bio vrlo talentiran nogometaš tokom tinejdžerskih godina. Kako neko od ljubitelja fudbala postane ubica, fanatist, pitali smo psihologa dr Srđana Puhala, autora najnovijeg istraživanja o balkanskom islamu, posvećenog bosanskim selefijama:
-Teško je reći zašto se to desilo, jer nemamo nikakvih podataka o njemu i njegovom životnom putu, ali moramo imati na umu da je pubertet period kada mladi ljudi počnu da propituju svijet oko sebe, baš kao i svoj život i u potrazi za tim pitanjima oni kontaktiraju mnoge. Pitanje je kako su ti „mnogi“ reagovali na tu potragu Kujtima, ko je za njega imao vremena da ga sasluša, da razgovara sa njim, da mu ponudi neke odgovore, da ga uputni na neku literaturu. Na tom putu neki se izgube i zalutaju, ne samo u ekstremizam i terorizam, već i u kriminal, narkomaniju, prostituciju. Morate imati na umu da u tome periodu ideali imaju veliku važnost kod mladih, ideje i ideologije i oni tada formiraju svoju filozofiju života i pitanje je na koga će naletiti u tom svom ideološkom traganju. Također, moramo imati na umu da u tom životnom periodu porodica ima sve manju ulogu, a sve veću drugovi, sredina u kojoj se odrasta, društvene mreže i mediji. Kompleksna je to igra različitih faktora i nema recepta kako to se da prođe bez problema.
Da li roditelj može prepoznati kad njegovo dijete počne mijenjati svjetonazor, da se laički rečeno „radikalizira“? Postoje li neki zajednički „simptomi“?
–Naravno da može, jer roditelji su ti koji imaju najbolju sliku o svom djetetu, ali se postavlja pitanje šta je to u doba puberteta radikalno, kaže Puhalo i upozorava:
– Radikalno je sve. U tom periodu mladi su po svojoj prirodi radikalni i buntovni. Njihovo ponašanje je radikalno i buntovničko i to je sasvim normalno, radikalna im je muzika, radikalno im je oblačenje, radikalno se odnose prema životu, radikalne su im ideje. Radikalno su razočarani u društvo i žele ga mijenjati. Spremi su na rizik i eksperimentisanje. Problem je kada mladi ljudi prihvate ideje koje u svojoj konačnici vode autodestrukciji i destrukciji. Na primjer izučavanje religije samo po sebi nije loše, ali se postavlja pitanje koja je to granica koja se treba preći da to pređe u terorizam ili autodestrukciju. Teško je to odrediti i roditeljima. Nije mnogo realno očekivati da će neko ko je sklon ekstremizmu ili terorizmu okačiti u svojoj sobi poster Bin Ladena, ali vjerujem da kroz ono što se čita, gleda i sluša, a pogotovo sa kim se druže mladi ljudi, može naslutiti u kom to pravcu ide.
Politički islam kao kazneno djelo
Nakon bečkog masakra austrijske vlasti krenule su u akciju: 30-ak muslimanskih aktivista i intelektualaca našlo se na meti istražitelja pod egidom borbe protiv terorizma. Austrijski kancelar Sebastian Kurz je najavio: “U borbi protiv ‘političkog islama’, stvorit ćemo kazneno djelo koje će se zvati ‘politički islam’ kako bismo bili u stanju poduzeti mjere protiv onih koji možda nisu teroristi, ali koji stvaraju podložno tlo za stvaranje terorista.” „Bilo koja ideologija, znači ne samo religija, mogu da budu izvor terorizma“ kaže Puhalo ali upozorava da moramo znati da postoji razlika između vjerskog fundamentalizma i radikalnog ekstremizma:
-Vjerski fundamentalizam nije posebna karakteristika jedne religije i danas ga možemo naći u svim velikim religijama. Fundamentalisti doslovno tumače osnovne svete tekstove i vjeruju da to čitanje svetih spisa treba primijeniti na sve aspekte društvenog, političkog i ekonomskog života. Oni vjeruju da je moguć i ispravan samo jedan pogled na svijet i da je to njihov pogled. Druga i drugačija tumačenja su pogrešna i štetna. Za vjerski fundamentalizam je karakteristično da su tumačenja svetih knjiga dozvoljena samo privilegovanim pojedincima i grupama, što tim osobama daje veliku moć i u svjetovnom životu. Međutim, fundamentalizam sam po sebi nije loš, ne mora biti konzervativan ili nasilan. Problem je u ekstremizmu. Pod ekstremizmom podrazumijevamo djela i ideologije koje izlaze iz društveno prihvatljivih okvira. Zagovornici ekstremizma, bilo kojeg pa i religijskog, imaju za cilj da svoje vrijednosti nametnu društvu kao jedine ispravne i moguće, pritom ne birajući sredstva.
Religijski ekstremisti sebe opažaju kao pravednike, a svoje neprijatelje, protiv kojih se treba boriti, kao zle. Zlo više nije pojedinačna karakteristika i projektuje se na cijelu grupu koja je nesposobna da se mijenja. Jedini način da se to zlo pobijedi jeste da se uništi, pri čemu je veoma često dozvoljeno korištenje svih sredstava.
Kod miroljubivih vjernika, linija između dobra i zla nalazi se u pojedincu, a ne u čitavoj grupi. Oni prihvataju da su svi ljudi sposobni činiti i zlo i dobro, što umanjuje mogućnost osuđivanja drugih zbog slabosti, jer je to svojstveno svim ljudima. Religijski ekstremisti smatraju da postoji samo jedna jedinstvena istina koja se ne mijenja kroz vrijeme. Zaštita te istine od primarne je važnosti za njih i zato ideje imaju prednost u odnosu na ljude. Osobe sklone vjerskom ekstremizmu smatraju da je vjera sama sebi cilj. Oni se ne bore da bi uništili zlo na Zemlji, već da njihova vjera postane dominantna na određenom prostoru u određenom vremenu. Budući da je religija krajnji cilj, ljudska žrtva je dopuštena da bi se postavilo i očuvalo društveno uporište religije. Miroljubivi vjernici religiju doživljavaju kao sredstvo za ostvarivanje cilja, prvenstveno prosvećenja, istine ili duhovnog ispunjenja. Za miroljubive vjernike, cilj je duhovno prosvjetljenje i istina, i to ne samo za pojedince, već za društvo u cjelini.
Zakon koji Kurzova vlada planira uskoro iznijeti pred parlament uključuje zabranu članstva u organizacijama koje budu označene kao islamističke, zatim mogućnost preventivnih uhićenja, proširenje ovlasti policije da zatvara džamije i druge institucije za koje procijeni da su radikalne, mogućnost oduzimanja državljanstva osobama za koje se procijeni da su prijetnja. Šta je sa ateistima, da li i ateisti postaju teroristi? Naravno da mogu kaže Puhalo i podsjeća:
-Naravno da postoje ateisti teroristi, samo smo zaboravili na njih. Sjetimo se ljevičarskih terorističkih grupa koje su harale Evropom 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka (Crvene brigade, Barer- Mainhof), kao i nacionalističkog terorizma (Tamilski tigrovi, baskijska ETA, IRA) ili terorističke grupe u Južnoj Americi.
