Javnost ga je najprije upoznala kao direktora Jazz festivala Sarajevo. Prihvatio se posla kakav kod nas nije ni popularan, promovirao je muziku koja je odavno (p)ostala omiljena samo generaciji koja nestaje, a onda smo Edina Zubčevića počeli “čitati” u kolumnama koje u posljednje vrijeme sve češće i žešće objavljuje. Njegov svaki TV nastup danima se prepričava, hvale ga i kritikuju, ali kako god zvučalo, niko ne ostaje ravnodušan prema onome što Zubčević piše, priča, razotkriva. I priznaje kako se nada, nada, nada…
Piše: Senka Kurt
IMA LI MEĐU NAMA ONIH KOJI BI MOGLI BITI LIDERI: “Da ima lidera, već bismo ih uvjereno slijedili”. .
INTERVIEW.BA: Čini mi se da ste ogorčeni, ljuti, razočarani? Jeste li I Vi od onih koji su, nakon rata, vjerovali, ali baš čvrsto vjerovali da će ovdje biti sve bolje?
ZUBČEVIĆ:Poslije rata nije bilo teško povjerovati da će biti bolje i većina je, po prirodi stvari, očekivala bolje vrijeme, jer od rata nije moglo gore. Tako je prestanak ratne opasnosti odmah donio bolji život. Na postratnom entuzijazmu gradili smo optimizam. Davno sam bio ogorčen. Gorčina je poput gorkog likera na koji se brzo naviknete, a kad se gorčina osladi posljedica je obično opijenost što u konačnici onemogućava distancu od stvarnosti, i svijet dobija emotivne boje. Kad god smo ogorčeni, stvari ne vidimo dovoljno jasno. Ljut mogu biti eventualno samo na sebe, ali ni za tim nema potrebe. Da sam razočaran – jesam, ali ne da me to čini depresivnim ili defanzivnim. U poslu ili životu.
INTERVIEW.BA: Meni se činilo da smo negdje do 2000. i imali neku nadu u budućnost. I da je sunovrat, ali gotovo u svakom aspektu, baš tada krenuo. Kakva je Vaša time line naše propasti?
ZUBČEVIĆ: Padom famoznog aprilskog paketa stvari su se u Bosni i Hercegovini počele kretati unazad, tako da smo dekadu kasnije bili u situaciji kao da se rat tek završio, a danas su nacionalne retorike, govor mržnje i istorijski revizionizam svakodnevnica kao da smo u devedesetim. Danas često čujemo “neka istorija odluči ko je bio na pravoj strani”, a istorija je davno odlučila, kao na primjeru Drugog svjetskog rata. Kada vidite kakvim temama se iscrpljuje naša svakodnevnica, a mediji to saučesnički reflektiraju, shvatite da se poput blesavog psa vrtimo ukrug pokušavajući sami sebe ugristi za rep. A život prolazi.
INTERVIEW.BA: Pa da krenemo od najgorega. Jesu li zapravo politika i političari jedini, isključivi krivci za ovo što danas živimo?
ZUBČEVIĆ: Ne znam ko je kriv, pogotovo ne ko je isključivo kriv, ali znam ko je odgovoran. Odgovorni su oni koji su imali vlast. Više su odgovorni oni koji su imali više vlasti i koji su duže bili na vlasti. Postoji i odgovornost građana – dozvoljavamo sebi luksuz apsolutne pasivnosti i letargije, prihvatamo sve, uz malo eventualnog gunđanja, ali ipak prihvatamo sve što nam političari serviraju.
INTERVIEW.BA: Kako je moguće da onda šutimo, da tek rijetki progovore, napišu, da nema glasnih grupa, onih koji će reći “car je gol”.
ZUBČEVIĆ: Moguće je.
INTERVIEW.BA: Jesmo li uplašeni ili depresivni, ili nam je sve svejedno?
ZUBČEVIĆ:Većini je više svejedno u smislu da brinu svoje brige, jer u društvu u kojem ne postoje autentične vrijednosti već prazna retorika lažnih vrijednosti, donekle je razumljiva pasivnost većine građana. Naravno, pri tome treba imati u vidu i one direktno zaposlene u javnom sektoru, a tih je veliki broj, kojima se “ne isplati” imati javan politički stav, ma koliko bio pravedan i u interesu njihove djece, pa šute, kao što neki od njih čine suprotno i postaju glasni zagovornici očiglednih nepravdi i loših politika protivnih interesima građana, unaprijed pravdajući sve.
INTERVIEW.BA: Kazali ste mi u jednom prethodnom razgovoru da “Živimo udruženi zločinački poduhvat protiv Bosne i Hercegovine u kojem zajednički učestvuju političari i građani”. Kako smo došli u situaciju da znamo što nam se čini I pristajemo biti dio toga tala?
ZBPČEVIĆ: Osobno ne pristajem ni na šta unaprijed, ni zauvijek, naročito ako se moj pristanak i ne traži. Pogotovo ne pristajem na nepravdu, a ne pristajem ni na silu. Niti na mnoge druge stvari između to dvoje. Skoro sve važno za pojedinca je stvar ličnog izbora pa i kada je u pitanju građanska odgovornost. Ali čini se da je građana nedovoljan broj i da mnogi još uvijek nisu, nakon nacionalne potvrde identiteta, poželjeli biti bar nešto više od toga.
INTERVIEW.BA: Gdje je (ili ko ili što) izvor, korijen bosanskohercegovačkog problema?
ZUBČEVIĆ: U Bosni i Herecgovini. Dio problema se nalazi i u susjednim državama, decenijama, tačnije još od druge polovine 19. stoljeća. Vjerujem da možemo uprkos svemu i uprkos svima doći do zajedničkog rješenja, ma kako to nevjerovatno zvučalo. Ako ništa drugo, Bosna će naći pravi put kad iscrpi sve druge mogućnosti. Možda ćemo poželjeti jednog dana da se vratimo sami sebi, da se dozovemo, da se sjetimo sebe kad smo bili bolji nego danas. Bar oni koji su nekad bili bolji, hrabriji i časniji pojedinci.
INTERVIEW.BA: Plaše li Vas najave o eventualnom (ne i nemogućem) preslagivanjem teritorija na Zapadnom Balkanu?
ZUBČEVIĆ:Ratovi devedesetih su pokazali da se nijedna avnojevska granica nije pomjerila, bez obzira na svu brutalnost rata. Naravno, svjestan sam da pogrešan potpis na nekom dokumentu uvijek može biti osnova za presedan, a presedan povod za posve nove istorijske procese, kao što određene ideje čekaju godinama, decenijama, a neke i duže od stoljeća, da dođe njihovo vrijeme i da postanu stvarnost. Ipak, želim vjerovati u opstojnost granica. Svaka vrsta promjene granica nužno vodi u oružane sukobe. Iako živimo u skoro pa distopijskom vremenu, živimo i u postprivatizacijskoj i tranzicijskoj besparici i na rubu siromaštva. Živimo loše, ali ne dovoljno loše da bismo tako lako jurnuli u nove sukobe, jer za razliku od devedesetih, građani ipak manje vjeruju političarima, na osnovu iskustva proteklih decenija. Što ne znači da smo sigurni, jer su političari spremni na doslovno sve u cilju zaštite vlastitih interesa i svega što su do sada opljačkali. Pa tako ako njima bude trebalo, može biti i oružanih sukoba.
INTERVIEW.BA: Neću namjerno da ovdje potenciram imena, uostalom, one koji nas vode birao je narod. Ima li među nama onih koji stvarno zaslužuju biti nam lideri?
ZUPČEVIĆ: Da ima lidera, već bismo ih uvjereno slijedili. A ako ih bude, i ako se ispostavi da je neko od postojećih na sceni sposoban lider, ili sposobna liderka, odgovoran političar koji zaista radi u interesu građana, a ne samo priča različite prigodne priče, ako ih dakle bude – siguran sam da će građani, birači, takve moći prepoznati.
INTERVIEW.BA: Kakva je razlika između opozicije i pozicije danas?
ZUBČEVIĆ: Jedna ruka.
INTERVIEW.BA:Kako vidite te nove, generacije koje dolaze? Ni među njima nema uvijek “nevinih”. Šta je rješenje? Novi obrazovni sistem jer povratka na stare, dobre moralne vrijednosti više nema.
ZUBČEVIĆ: Svi su nevini dok se ne dokaže suprotno. Ne bih unaprijed opteretio nove generacije nekom krivicom i odgovornošću bez obzira na ideologiju kojoj su bili izloženi i u koju možda i sami vjeruju. Mladi još uvijek pred sobom imaju izbor, čitav niz izbora i imat će vremena da provjere svoja uvjerenja.
INTERVIEW.BA: Ko su Vaši prijatelji, sugovornici, ko Vas razumije, koga Vi uvažavate?
ZUBČEVIĆ: Totalni i lojalni prijatelji su zaista rijetki i osjećam se privilegovan što imam nekoliko bliskih ljudi.
INTERVIEW.BA: Ko su Vaši/naši neprijatelji?
ZUBČEVIĆ: Nemam/o prirodnih neprijatelja.
INTERVIEW.BA: Šta je za Vas Sloboda?
ZUBČEVIĆ: Riječ. Ideja. Ideal. Svetinja. Ništa. Sloboda govora. Sloboda kretanja. Sloboda rada. Sloboda izbora. Pravo na život. Sloboda za sve, ako nismo svi slobodni, onda kao da niko nije slobodan. Sloboda da prakticiramo slobode. Vladavina prava… Sve ovo je sloboda i još puno toga.
INTERVIEW.BA: Šta je za Vas Domovina?
ZUBČEVIĆ:Bosna i Hercegovina.
INTERVIEW.BA: Na kraju, pitanje koje zvuči kao fraza, ali eto voljela bih odgovor – ima li nade za nas? Ili za bilo koga ko ovdje misli ostariti?
ZUBČEVIĆ: Ima, naravno. Nada je jedina roba koja kod nas i nama sličnih nikad nije deficitarna. Dok se sreća često daje u fragmentima, u trenucima, kao prolazno stanje, nada nam je uvijek vjerna. Nade kroz naše živote lete u jatima. Od nade da će se renoviranje pruge što prije završiti, od nade da ćemo se plasirati na neko veliko svjetsko takmičenje u nekom sportu, pa sve do nade da imamo pravo na nadu. Vjerujem da imamo. Bez obzira kako stvari stoje, nada je dobra stvar, kao što je optimizam, naročito informisani optimizam, kreativna snaga koja zaista može donijeti promjene u društvu, promjene nabolje. Da li će se promjene na kraju zaista desiti, ovisi ne samo o političarima, niti samo o sticaju okolnosti, već i o nama samima. A i to se svodi na lični izbor. Ja biram nadu, kao što znam ono što sam naučio u vrijeme opsade – neke stvari su zaista moguće ako zaista vjerujete da su moguće.
