Nakon petnaest godina, Pjer Žalica je snimio novi dugometražni igrani film. Film “Koncentriši se, baba” premijeru je imao na otvorenju 26. Sarajevo Film Festivala, ali je zbog pandemije prikazan samo na SFF-ovoj online platformi. U prva dva sata emitovanja gledalo ga je više od 14.000 gledalaca, objavljeni su dodatni termini prikazivanja, dolaze prve pozitivne kritike, ali i jedna cenzurisana, nakon čega je uslijedila i javna polemika. I prije premijere Žalica je govorio da je film “Koncentriši se, baba”, “u poređenju sa ustaljenom profesionalnom praksom” snimljen u “potpuno ludom procesu”. Isticao je da je sinopsis počeo pisati u januaru, a u oktobru snimao film, te da taj proces uobičajeno traje oko dvije, tri godine. Osim o stanju u bh. kinematografiji i onome što se promijenilo za 15 godina, u razgovoru za naš portal Žalica govori i o važnosti filmske kritike, muzici u njegovim filmovima, radu sa glumcima, nadi koju ostavlja na kraju svojih filmova, a prisjeća se i sarajevske muzičke scene iz 80-ih.
KAKO JE BAOBAB POBIJEDIO MERLINA: Bilo je to vrijeme prvog Čičkovog (Želimir Altarac) takmičenja, “Nove nade – nove snage”, gdje smo mi pobijedili odlukom žirija, a nagradu publike dobio je banjalučki bend Bassdance. Svirali su fantastično. Bio je to neki funk. Eto, bilo je i toga. Recimo, učestvovao je i Merlin, u prvom kolu je ispao, od nas. Mi smo pobijedili.
INTERVIEW.BA: Kakvo je stanje u bh. kinematografiji, od potencijala do mogućnosti realizacije projekata?
ŽALICA: Ako kinematografiju posmatrate kao autorski potencijal, koji mi imamo, onda je sve u redu. Jer stvarno smo mala zemlja velikih talenata, ne samo kada govorimo o filmu. Nije rijetko da manje sredine imaju koncentraciju potencijala. Mislim, bez ikakvog kvazipatriotskog pretjerivanja, da Bosna i Hercegovina ima fantastične potencijale, talente koji su svježi, originalni, stvarni, nisu proizvod trenutka. Imamo okolnosti koje su toliko užasne, a ipak ne uspijevaju uništiti taj talenat. S te strane, situacija u kinematografiji je potpuno ok. Znam ljude koji studiraju na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo, kao primjer možemo uzeti Nermina Hamzagića. Dakle, što se toga tiče, nemamo nikakav problem. Ali, ako kinematografiju posmatramo kao uređeni sistem, da ne kažem industriju, kreativnu industriju, situacija je katastrofalna i mislim da uopšte ne možemo govoriti o bh. kinematografiji. Možemo govoriti o pojedinačnim ekscesima u kojima državljani BiH naprave film. Nažalost, do te mjere je srozana i Fondacija za kinematografiju, iz dva razloga. Prvi je što je finansijska podrška koju daje suviše mala, drugi što je potpuno ispolitizirana, postala je politička institucija. Dakle, situacija je sa jedne strane odlična, sa druge je katastrofalna.
INTERVIEW.BA: Kada spominjete Nermina Hamzagića, mislite li da je njegov film „Pun mjesec“, možda iz tih razloga zbog kojih kažete da je situacija katastrofalna, ostao malo podcijenjen? Možda bi bolje bilo reći nedovoljno gledan.
ŽALICA: Negledanje filmova je već kompleksnije pitanje. Uzeću svoj primjer, bio sam strašno frustriran što film „Koncentriši se, baba“ ide na online platformu, da bih onda shvatio da u ovom okolnostima nikad ne bi imao publiku koju volim da film ima, da nije bio na online platformi. U vrijeme kada je Nerminov film završen, bez obzira na to što je to malo arthouse film, što je prvi film, što vjerovatno nema komercijalni potencijal da privuče desetine ili stotine hiljada gledalaca, mislim da bi imao veći odjek da je emitovan na nekoj online platformi, sa modernijim pristupom distribuciji, pri čemu ne optužujem distributere, jer su funkcionisali onako kako se prije godinu, kada je film izašao, funkcionisalo. Za arthouse film u BiH nemamo adekvatan prostor. Nekad je bio Kriterion, sada imamo samo Meeting Point kino, ali to je jedan grad, jedno mjesto, nemamo mrežu kina koja bi prikazivala takve filmove. Zato mislim da su za takve filmove online platforme i nove vrste digitalne distribucije fantastična šansa. Mada ja, opet, mislim da je dosta ljudi vidjelo taj film, više nego što mislimo, zato što je to odličan film. Naročito internacionalno. Priča o dobrom filmu se proširi.
Kad gledate kajak na divljim vodama, način na koji veslač izbjegne neku prepreku možda izgleda nespretno, ali kad se izvuče, to je senzacionalno. Tako se danas kod nas rade filmovi, uprkos nekoj divljoj matici koja vas nosi. Cijela atmosfera je naprosto negativna, i ako se neko počne radovati nečemu naiđe na snažan otpor.
INTERVIEW.BA: Kada kažete da se priča proširi, da li je razgovor o filmu nestao iz javnosti? Filmovi su dostupniji nego ikad, ali manje je kritike, nedostaje svega što bi trebalo pratiti film.
ŽALICA: Pa jeste, ali vidite, filmska kritika u onom obliku u kojem je u mojoj generaciji postojala kroz stručne časopise, praktično više nigdje ne postoji. Imate Cahiers du Cinema, nekoliko stručnih časopisa koji se na taj način, autorski, analitički, bave kritikom, i to je to. Filmska kritika, ili bar ono što se danas pod tim podrazumijeva, je ostala u filmskim magazinima, Variety, Screen International, Hollywood Reporter, Rotten tomatoes, na webu… Mi nemamo takve magazine. Istina, regionalno, u jačim novinama, recimo Jutarnjem listu ili Vjesniku, i dalje izlaze ozbiljniji autorski prikazi filmova. Ali, te kritike već dugo nisu istraživanje novih filmskih pravaca, izraza, estetskih promišljanja, nego su više kritičko predstavljanje filma koji je trenutno u ponudi. To je američki pristup, koji je išao iz onoga “nije naše da publici govorimo da li je nešto dobro ili loše, naše je da kažemo o čemu se radi, u nekoj mjeri procijenimo kvalitet i onda publika daje svoj odgovor box officeom”. I to je prevladalo. U moje vrijeme, i kod nas su postojali stručni časopisi koji su se filmom bavili ozbiljno kao, na primjer, knjiženošću. Nisu se filmski autori pretjerano uključivali u to, jer to nije bio njihov posao. To nisu čak nužno bili ni filmski kritičari, nego teoretičari filma, naučnici koji su tome posvetili život. U Sarajevu je bio Sadudin Musabegović, koji je u jugoslovenski okvirima bio važno ime. Sada je njegov sin, Senadin Musabegović, ta vrsta autoriteta, međutim, on se time bavi na naučnom nivou, na fakultetu, ne u novinama. Mislim da tako radi upravo zbog toga što je ono što imamo u novinama neka vrsta filmske kritike koja je više reper za publiku, nego analiza kretanja filmske umjetničke misli u tom trenutku. Tako da, što se tiče Nerminovog filma, odnosno art moviea, on bi sigurno imao mjesta u toj ozbiljnijoj kritici. Međutim, ono što smo imali u ovoj dnevnoj kritici, jer i veliki časopisi imaju daily izdanja u kojim na dnevnim osnovama izlaze prikazi filmova, film je prikazan jako lijepo. Ali, naprosto se ljudi više ne konsultuju sa novinama kada trebaju da idu u kino, nego više slušaju glas vox populija i osluškuju šta se događa u svijetu. Ako neki film ima fantastičan box office u Americi, onda će kao logičan odjek i kod nas imati veliku gledanost, bez obzira na to o kakvom filmu se radi. I kod nas je profunkcionisao taj sistem zvijezda – ako je u filmu neko ko je velika zvijezda, ljudi će ići da gledaju film. Vidite da su su to sve tačke u kojim naši filmovi nisu baš u najboljoj poziciji. Zato mislim da bi se publika mogla vratiti ako bismo pričali naše priče. Nedavno je veliki uspjeh imao film iz Srbije, kako se zove, “Vruć vjetar”…
INTERVIEW.BA: „Južni vjetar“.
ŽALICA: „Južni vjetar“, „Vruć vjetar“ je serija. Taj film se bavi tematikom koja je jednom širokom dijelu populacije vrlo zanimljiva, uzbudljiva, i bavi se njome na način koji je ljudima blizak iz nekih kinematografija koje jako vole. Ili da se stvore lokalne zvijezde, pa da u filmu igraju ljudi koje publika voli. Generalna publika se obraduje filmskim nagradama kao nekom uspjehu Amela Tuke. A da sad bude atletski miting na Koševu, stadion bi bio poluprazan. Čak i da nije pandemija. Čini mi se da to ljudi ne bi otišli gledati. Dobro, Tuku možda bi, bi Đokovića. Ali, ne mislim da je Nermin Hamzagić žrtva, ili da je nešto pogrešno rađeno, naprosto živimo je u vremenu u kojem se publika raslojila na vrlo dinamičan način svuda po svijetu. A mi smo društvo koje nije sposobno da se rasloji na taj način, pa da imamo mrežu art kina, koja će imati svoju publiku od 40, 50 ljudi, i da znamo da je time strujanje te misli dovoljno značajno, da je opravdano da nešto takvo postoji. Mislim da nismo na tom nivou, potpuno smo potonuli u populizam koji naginje primitivizmu.
INTERVIEW.BA: Spomenuo sam kritiku i zbog slučaja vezanog za film „Koncentriši se, baba“, kada je objavljena po povučena kritika Mirze Skenderagić.
ŽALICA: Nisam pročitao kritiku.
INTERVIEW.BA: Više mislim na to da se govorilo o jednoj kritici kao da je kritika ovdje nešto neprirodno.
ŽALICA: Naravo. Dobro, mislim da su to dvije stvari. Kritičar piše kritiku, nema nikakve dilema koja je svrha te kritike. Tumačenje jedne kritike na vrlo specifičan način, gdje se ne pridaje gotovo nikakav značaj toj kritici, nego činjenici da je neki medijski nasilnik povukao, je druga strana priče, u koju ne bih ulazio. Ali, to je toliko masovna pojava da nisam iznenađen, sve je u redu, navikao sam. Znam da se ta kritika pojavila na portalu koji nije neki Sineast, čini mi se da je bila na portalu BHRT-a. Mislim da bi trebao postojati portal koji je do te mjere stručan da će u svom sadržaju imati stručnu kritiku, koje svakako ima vrlo malo i gotovo da nema nikakav uticaj na publiku. U principu, ne vjerujem da stručna kritika ima ideju da utiče na publiku. Publika pravi svoje izbore, uglavnom prema parametrima u koje stručna kritika ni ne ulazi. Međutim, fantastično je značajna za filmsku zajednicu. Za svaku umjetničku zajednicu je značajno promišljati i postavljati pitanja, pa i nuditi odgovore koji su bitni za naredne korake. O kojoj god knjizi, pjesmi ili filmu pišete kritiku, djelo je već tu i neće se promijeniti kritikom. Međutim, može biti značajno autoru za njegov rad u budućnosti, njegovim kolegama… Tu su ustvari dva entiteta, jedan su teoretičari i analitičari, a drugi su ljudi koji prave umjetnička djela. Vrlo rijetko ćete naći da je kritika baš tako utjecala na nekog autora tako da se on promijeni. Mislim da morate naučiti živjeti sa kritikama. Imate primjer Kurosave, koji je, shvativši da mu film “Dodeskaden”, nije dobar, pokušao da izvrši samoubistvo. Ali, nije mu trebala kritika da to shvati, znao je on to sam.
INTERVIEW.BA: Mislim da je kritika važnija za recepciju. O piscima koje volim jednako sam učio od kritičara koji su o njima pisali afirmativno, kao i od onih koji su pisali negativno.
ŽALICA: Ama mi ovdje uopšte ne govorimo o tome da li je to afirmativno ili je kritički. Apsolutno ne govorimo o tome da li je nešto dobronamjerno ili zlonamjerno. Ne znam kako može neka kritika biti dobronamjerna ili zlonamjerna, trebala bi biti subjektivni autorski stav nekog autoriteta, koji je dovoljno autoritet da se za njega može vjerovati da objektivno sagledava stvari, koliko god da je subjektivan. Da barata znanjem, i da ima iskustva. Sjećam se da su u Sineastu izlazile kritike nekih naših tadašnjih studenata o velikim filmskim autorima, vrlo grube, neodmjerene. Mislim da to nije dobro. Kada sam bio na prvoj godini studija, u programu smo imali adaptaciju pripovijetke. Uzimali smo velike pisce i radili prve režije, u teatru i na filmu. Profesor Haris Pašović nam je stalno ponavljao: „Samo jednu stvar nemojte nikada zaboraviti, morate se stalno, vjerovatno bezuspješno, truditi da budete barem blizu njihovog znanja, iskustva i rezultata. Da se približite njihovom nivou“. Mislim da je to dosta bitno za svakoga ko se odluči baviti teorijom. Naučno promišljanje umjetnosti je važna i ozbiljna stvar, ne bi trebalo biti materijal za žutu štampu.
INTERVIEW.BA: Načeli ste priču o razlikama između prošlosti i sadašnjosti. Petnaest godina niste snimili dugometražni igrani film, šta se u tom periodu promijenilo. Mislim na uvjete za rad. U jednom intervjuu sam čitao da ste za film „Gori vatra“ imali 14 ili 15 verzija scenarija. Da li danas reditelj sebi može priuštiti toliko verzija?
ŽALICA: Vi ste isto pisac, pa znate kako je kad krenete pisati. To je najveći prostor slobode. Pisanje za film je specifično. Kada u to uđu produkcijske okolnosti, to je vrlo stresno. Zato je, možda, bolje kada scenarista nije i reditelj. Radujem se ovom današnjem vremenu u kojem se kod nas pojavljuju ozbiljni mladi pisci, koji mogu pisati filmske scenarije. Kada pišete za film iz prostora potpune slobode ulazite u stege produkcijske realnosti, koja je kod nas, jednom riječju, sirotinja. Ne kažem da rezultat neće biti odličan, ali je vaša kreativnost rob u službi pronalaženja rješenja koja će se moći uklopiti u produkcijsku stvarnost. Mislim, ovo zvuči vrlo pametno, a radi se naprosto o tome kako napraviti dobar film bez novaca. „Gori vatra“ je također imao budžet ispod milion maraka. Ali je bilo drugo vrijeme, vrijeme potpunog optimizma, dokazivanja, entuzijazma. Radili smo „Gori vatra“ kao omladinsku radnu akciju, stvarno je takva bila atmosfera na snimanju. Tih 14, 15 verzija scenarija nisu bile prouzrokovane time što sam morao da uklopim film u lošije produkcijske okolnosti, nego sam imao vremena. Trebao sam početi snimati film u oktobru, novembru 2001, a malo prije početka snimanja avioni su udarili u nebodere u New Yorku.
INTERVIEW.BA: 11. septembra.
ŽALICA: Nekoliko godina prije toga taj scenarij je osvojio prvo mjesto na prvom konkursu koji je raspisan u BiH. Vlada nam je trebala dati sredstva, međutim, premijer je rekao da je sve stopirano tako da sam dobio još godinu dana. Snimanje filma je odgođeno i nastavio sam da pišem. Dok producent nije rekao u jednom trenutku: „Moraš stati“. Morali smo početi sa snimanjem. A ja bih i sada pisao. „Babu“ sam radio u strašnoj trci, htio sam taj film raditi poslije „Praznika rada“, koji mi je naredni projekat. Međutim, otvorila se mogućnost da se uradi brzo i da to finansira TRT. Bez puno novca, ali je odgovor ljudi sa kojim sam htio raditi bio dobar, tako da je ispalo da možemo. Međutim, opet smo snimali šestu ili sedmu verziju. Pisanje je apsolutno uživanje. Ne kažem da u toj trci ne pravite greške. Imam osjećaj da čovjek greške pravi stalno, čak i kad ima osjećaj da je potpuno u pravu. Dok sam bio mlađi to me jako nerviralo, bio sam ljut na sebe, sada više ne. A šta se promijenilo u ovih petnaestak godina otkad nisam snimao klasični dugometražni igrani film – sve se promijenilo. „Babu“ jesmo radili u okolnostima koje su slične onima u kojim smo radili „Gori vatra“, jer je jedini način da se napravio bio proleterski entuzijazam. Međutim, taj proleterski entuzijazam sada doživljavam kao rezultat neke greške, rezultat nečijeg nemara, kao kaznu, a ne kao prirodan proces u poslijeratnoj obnovi. Kad smo radili „Vatru“ mi smo izašli iz rata, gradili novo društvo…
INTERVIEW.BA: Možda je pesimizam zamijenio optimizam.
ŽALICA: Pa, ne bih rekao. Mislim da bi to bilo logično, ali se, na svu sreću, nije desilo. Entuzijazam sa kojim smo radili ovaj film toliko godina poslije rata je, možda, neprirodan, jer bismo trebali biti uređeno društvo koje funkcionira makar koliko susjedne zemlje. Naravno, spremni smo na entuzijazam, ali ne iz onih razloga iz kojih smo bili 2002, nego zato što nema drugog načina. Primorani smo na entuzijazam. To je radost da uopšte radimo. Normalno da postoji opasnost da u takvim okolnostima pravite više grešaka nego što bi to bilo da radite opušteno. Sa druge strane, mislim da su te greške nebitne. Proizvod su neke energije koja je pomalo punky. Znate, kada vas nosi jaka struja, načini na koje se spašavate su senzacionalni. Kad gledate kajak na divljim vodama, način na koji veslač izbjegne neku prepreku možda izgleda nespretno, ali kad se izvuče, to je senzacionalno. Tako se danas kod nas rade filmovi, uprkos nekoj divljoj matici koja vas nosi. Cijela atmosfera je naprosto negativna, i ako se neko počne radovati nečemu naiđe na snažan otpor. Odmah se pojavi neko da objasni da se nema čemu radovati, jer je sve grozno. Mene jako raduje svaki rezultat, a nekad imamo fantastične rezultate. Mislim da je fantastično što smo napravili „Babu“. Sa druge strane, imamo film u Veneciji, u takmičarskoj selekciji. To je eksces.
INTERVIEW.BA: Mislite na film Jasmile Žbanić „Quo Vadis, Aida?“.
ŽALICA: Pa nemamo pet filmova. Dakle, jedan je otvorio Sarajevo Film Festival, drugi je u Veneciji. I onda mi neki taksista viče, mjesec poslije Venecije, „ništa ona Jasmila u Veneciji. Nula bodova“. Gledam čovjeka i ne mogu sebi da dođem. Rekoh, kako misliš? Jesil ikad bio u Veneciji? Kaže, nisam. Pa otiđi samo da vidiš kako je lijepo, a zamisli da si u takmičarskoj selekciji. To znači da te neko stavi, a njihovo mišljenje je vrlo važno, među pedesetak najznačajnijih filmova u tom trenutku u svijetu. I nama to nije dosta, kažemo – nula budova. Opet se naslanjamo na ono prvo pitanje, šta je sa potencijalima. Dakle, imamo fantastične potencijale, i kad nešto napravimo rezultati zvone. U najvažniji časopisima imamo odlične kritike za ova dva filma. U regionalnoj štampi odlične kritike. Prosjek nam je sto posto, šta god ko mislio. Za posljednji film meni dolazi puno poruka, a i na ulici me zaustavljaju ljudi koji mi zahvaljuju.
INTERVIEW.BA: Pa, imao je gledanost.
ŽALICA: E sad, to može biti okarakterisano kako god, i u stručnoj, i u nestručnoj kritici, ali gledanost je razlog zbog kojeg radim filmove. Obraćam se ljudima i strašno se radujem kad ljudi reaguju. Tu radost mi ništa ne može pokvarit. Koliko god kritika bila negativna ili pozitivna, vjerujte da ja bolje znam šta tu ne valja. Vjerovatno gore mislim nego najgora kritika. Neko ko hvali, znam gdje je prehvalio. Nedavno su me zvali iz Osijeka, tamo je nastala pomama za filmom, osjećam tačno zbog čega, na šta su reagovali, i drago mi je što je tako. Ali je neobjektivno da je taj film toliko dobar. Mislim, ja ga jako volim. Na kraju krajeva, nije važno ni koliko je dobar ili loš. Ali i kad vam neko govori to je odlično, odlično, odlično, vi znate kad nešto ne valja. Ako ste ozbiljan autor. Tako i za nešto što nije ok. Mislim, i vi ste autor, znate kako to funkcioniše. Naravno da nije ugodno kada vas neko napada. Čak i u omjeru da imate 175 pozitivnih reakcija i pet negativnih, opet mislite volio bi da se i ovih pet ljudi nisu patili gledajući film. Ali to u principu nije ono što pokreće stvari.
Poslije toga nas je, u nekoj radijskoj emisiji, Goran Bregović pohvalio. Rako je da u Sarajevu imaju razni bendovi, ali da ima bend Baobab, koji je malo i alternativan, zvuči drugačije od sarajevskih bendova. Onda je eksplodiralo. Svi su odjednom pričali o nama, postali smo neko. Bend sa Ilidže. Zbog tri, četiri riječi Gorana Bregovića.
INTERVIEW.BA: Koliko se promijenio odnos prema filmskom naslijeđu. Jesu li estetske vrijednosti iste danas kao prije 20 godina? Recimo, napravio sam mali eksperiment sa prijateljima koji vole stand-up. Rako sam im da mi to nije smiješno, ali mi je smiješan Formanov “Vatrogasni bal”. I oni su pitali zar je tebi ovo stvarno smiješno.
ŽALICA: Pa vidite, stand-up je poprilično plitak, on je kao gorski potok, plitak ali bistar. Ima vrlo lak, direktan put do gledaoca. Jeste li ikada uživo gledali neki stand-up? Recimo “Đurologiju”.
INTERVIEW.BA: “Đurologiju” nisam. Gledao sam neke druge, ali me nikada nije oduševilo. Nije mi problem da ljudima priznam umijeće, razumijem zašto je to dobro, samo nije nešto što bi me zainteresovalo.
ŽALICA: Ima stvarno dobrih naših stand-up komičara. Mislim da je Đuro svjetski vrh u tome. Ali ok, napravili ste taj eksperiment. Šta mislite koliko bi ljudi znalo, ili uopšte htjelo odgovoriti, ako biste ih na ulici pitali šta je estetski kriterij. Govorimo o samom razumijevanju termina. Mislim da koristite termin koji u BiH, u ovom trenutku, ne razumije 99,9 posto ljudi. Ako odete u Francusku, samo poredim društva, to razumije 99,9 poto ljudi, bez obzira na to da li razgovarate sa rudarom, poljoprivrednikom ili doktorom nauka. Svi znaju šta je estetika i estetski kriterij, jer su s tim rasli. U moje vrijeme, prije rata, možda nismo koristili termine estetski kriterij ili estetske vrijednosti, ali smo dobro znali koje su prave mjere vrijednosti. Znali smo da nešto što je zabavno, može biti i dobro. Ne mora biti loše. Sad ljudi gledaju neke serije, pogledam jednu, dvije epizode, vidim da to stvarno nije dobro ni po jednom osnovu. Ok, zaplet je neka žena ima jednu pravu i jednu lažnu kćerku, lažna je dobra, prava je zla, sve su kao neke bajke. Neki arhetipski zapleti koje dobro poznajemo od djetinjstva. I to je uredu, ali ne znam zašto to ne bi moglo biti dobro, a ne da bude potpuno naivno i po svakom segmentu loše. Od dramaturške postavke, do glumačke igre i fotografije. Čini mi se da je tu, kao i u svim ostalim segmentima, erozija dosta velika. E sad, šta se promijenilo? Mislim da se promijenio odnos prema životu, svijetu, promijenjene su mjere vrijednosti, više se cijene manje vrijedne stvari. Ljudi se sada uče da je lakši put do dobiti u redu. To čak nije ni makijavelistički, da cilj opravdava sredstva. Zato što je to u makijavelizmu sistem, koji je opet za cilj imao ideju da će, kad se dođe do njega, svima biti bolje, da će neki sistem profunkcionisati, uz žrtve koje su, sa mog stajališta, neprihvatljive. Ta mi je ideja neprihvatljiva, ali je ozbiljnija od ovog u čemu živimo. Danas se kaže: “Šta ćeš, to tako funkcionište”. Od korupcije na najnižem nivou, na ulici ili po medicinskim ustanovama, do korupcije na najvišem nivou, u što su uključene ekonomija i visoka politika. Naučeni smo da su stvari koje brzo i nelegalno donose korist u redu, samo zbog toga što donose tu korist. Ne postavlja se pitanje koliko su etične. Ali, moramo razlikovat i moral i etiku. Etičan čovjek će znati zašto ne treba varati ženu, a moralan čovjek naprosto neće varati ženu. Ako znamo šta je dobro, šta jeste a šta nije ispravno, i da s tog aspekta gradimo stav prema svim drugim elementima života, sigurno bi imali i ispravniji estetski pogled.
INTERVIEW.BA: Razumljivo mi je da se mijenja odnos…
ŽALICA: Pa mijenja se naprosto zato što se društvo promijenilo. Pale su mjere vrijednosti, kada su pale počeli ste željeti sve brže i jednostavnije. Mislim da vaši prijatelji nemaju ni vremena, ni živaca da uđu u svijet film “Gori, gori, moja gospođice”.
INTERVIEW.BA: Možda Forman i nije dobar primjer, jer i tada su u Americi “Gori, moja gospođice”, prekrstili u “Vatrogasni bal”. Možda je i tada postojala kultruološka razlika zbog koje češki crni humor u tom naslovu nije mogao biti shvaćen u SAD-u.
ŽALICA: Pa dobro, jeste film preimenovan, ali je bio jako gledan. Nerazumljiv? Za taj film vam treba vrijeme, za stand-up komediju ne treba. Uz taj film ne idu ni kokice, kamoli piva. Uz stand-up komičara ide večera. Mada je to zabava koja stvara privid da učestvujete u nečemu ozbiljnom, zato što su često teme kojim se bave stand-up komičari vrlo aktuelne. Što je dobro. A kod Formana se radi o umjetničkom činu u kojem morate biti posvećeni gledanju onoliko koliko je autor bio posvećen pravljenju, da bi mogli s njim komunicirati. Mislim da danas ljudi neće, ili nemaju, ili ne žele da imaju vremena za to. Ne optužujem nikoga. Jer taj odnos se gradi, on se uči. A mi smo ga izgubili u sistemu školstva i odgoja u porodici.
INTERVIEW.BA: Predstavlja li Vam problem to kada radite?
ŽALICA: Ne, o tome uopšte ne razmišljam. Ako krenete razmišljati o takvim stvarima u kreativnom procesu, nužno će negativno uticati na sam proces. Ili ćete to početi ugrađivati u materijal koji za takve sadržaje nije prirodno tkivo, ili nećete raditi sa dovoljno vjere u to što radite. Dakle, to su stvari o kojim razmišljate kada niste u kreativnom procesu. Ja jako volim zabavu, volim da mi je zabavno, duhovito, veselo, najbolje se osjećam kada je takva atmosfera. Što ne znači da volim banalne stvari.
INTERVIEW.BA: Pa zabava nije po sebi banalna.
ŽALICA: Mislim da su zabava i humor jako teške i odgovorne stvari. Kada ste u patosu, bavite se tragedijom, velikom patnjom ljudi, čak i kada ste banalni, nekako se imanentno zadrži neka vrsta digniteta i respekta, jer se radi o nečijoj patnji. Kad je nešto zabava ili humor, u stvari je princip da više nemate tu vrstu etosa, digniteta, da se plašite svetosti užasa kojem svjedočite. Sve je, kao, lagano. Baš zbog toga vrlo lako postane banalno. Sad, kako da humor ne bude banalan, to težak zadatak.
INTERVIEW.BA: Šta Vas danas kreativno pokreće, koliko Vam je muzika još bitna.
ŽALICA: Muzika mi je uvijek jednako bitna. Nisam život radikalno posvetio nekoj umjetnosti da bih bio spreman zbog nje praviti radikalne poteze u životu. Naprotiv, volim uspjeh. To mi je drago. Već smo govorili o tome. Ali muzika mi je bila toliko značajna da sam napustio grupu koja je bila ultra popularna. Radikalan potez.
INTERVIEW.BA: Hari Mata Hari.
ŽALICA: Da, koji jako volim. Nemam nikakav problem s tim kao slušalac.
INTERVIEW.BA: Šta Vam je bio problem?
ŽALICA: Naprosto nisam htio da sviram soft pop. Samo to. Ako se bavim muzikom, sviram, onda to treba biti muzika koju volim. Izašao sam iz nekog klasičnog rocka, prva velika ljubav su mi bili The Doors i Jim Morrison. Bio sam fasciniran. Onda je došao Led Zeppelin, pa Beatlesi. Beatlese sam mladalački prezirao, to mi je bilo soft, kao neka dječja muzika, dok nisam shvatio da su, u stvari, oni postavili temelje za sve što će da slijedi. Potičem iz tog prosedea, u koji se Hari Mata Hari ne uklapa baš prirodno. U vrijeme moje mladosti u Sarajevu se puno sviralo. Mislim da je samo u našoj školi bilo četiri, pet bendova, ako ne i više, a pohađao sam gimnaziju koja nije bila baš najmodernija, Četvrta gimnazija “Igmanski marš”, na Ilidži. I tu, kod nas je bilo nekoliko bendova, a u centru grada je to bila eksplozija.
INTERVIEW.BA: Kako ste se odatle našli u bendu Hari Mata Hari?
ŽALICA: Nisam se našao, učestvovao sam u njegovom pravljenju. Imali smo srednjoškolski bend, Edo Mulahalilović, Izo Kolečić i ja. I Zoran Kesić, sada je u Australiji, klavijaturista. Fantastičan muzičar. Zvali smo se Baobab. Tada je u Sarajevu vladao novi primitivizam. Nekako, mi se nismo našli u tom zvuku, naslonili smo se više na neki post punk, electrto pop, britanski. Prvo na Police, jer smo u jednom trenutku bili trojka, a kada je došao sintisajzer, ličilo je više na, recimo, Visage.
INTERVIEW.BA: Bilo je u Sarajevu tih godina još new wave bendova.
ŽALICA: Bilo je new wave, ali mi smo više bili neki electro pop, nego new wave. Sarajevo je imalo odličnih bendova. Kongres, na primjer, koji nikad nije zablistao onoliko koliko je zaslužio. Baš mi je drago što sam u „Babu“ stavio pjesmu “Zarjavele trobente”. Mislim da je jedna od najboljih. Kako god, vladao je novi primitivizam, i neka je, zaslužio je, bio je sigurno najprominentniji. Ali, kao poseban fenomen bio je tu Plavi orkestar, koji je bio neka vrsta blue, soft, kako su se zvali oni američki Beatlesi, oni surferi… Beach Boys.
INTERVIEW.BA: Surf rock.
ŽALICA: Ma ja, kao neki srednjoškolski sarajevski surf rock. Svašta je postojalo paralelno, i sve je bilo dobro. Bilo je i super heavy metal, metal, hard rock bendova. Tifin bend je bio odličan. U glavnom, mi smo, Baobab, u tom šarenilu sarajevske pop scene bili u nekom electro, synth pop-rocku. Za naše uslove, dosta neobično. Najviše nas je podržavao Plavi orkestar. Kad god smo svirali, svi su dolazili, mada smo bili na dva potpuno različita pola. Bilo je to vrijeme prvog Čičkovog (Želimir Altarac) takmičenja, “Nove nade – nove snage”, gdje smo mi pobijedili odlukom žirija, a nagradu publike dobio je banjalučki bend Bassdance. Svirali su fantastično. Bio je to neki funk. Eto, bilo je i toga. Recimo, učestvovao je i Merlin, u prvom kolu je ispao, od nas. Mi smo pobijedili.
INTERVIEW.BA: Vi ste tada još bili Baobab.
ŽALICA: Tako je, sve je to Baobab. Naravno, već tada se vidjelo da će Dino biti zvijezda. Međutim, publika je drugačije reagovala. I to je ono o čemu smo govorili, o percepciji filma danas. Ne da su rekli “vi ste bolji od Dine”, znali smo da nismo bolji, barem u tom smislu ko će biti zvijezda, ali u tom trenutku mi smo naprosto bolje svirali, i to je cijenila i publika i žiri. A i Dino je tu bio onako, baš gospodin.
INTERVIEW.BA: Je li vam nešto rekao?
ŽALICA: Jednu fantastičnu stvar je rekao kada je Edo Mulahalilović bio bolestan. Nažalost, ubrzo je i preminuo. Ležao je u bolnici, liječio se i organizovan je koncert za njega, u Zetri. Dino je na tom koncertu na bini rekao: “Edo, ti si pobjednik. Jednom si me pobijedio, na muzičkom takmičenju, opet ćeš ti pobijediti”. To je sa stanovišta tako velike zvijezde, kakva je Dino, stvarno velika stvar. Ali nije to tema… Dakle, na tom takmičenju, imali smo tonsku probu, bilo je drugo ili treće kolo, možda i finale, i vidjeli smo da su u publici svi tada značajniji ljudi iz svijeta muzike u Sarajevu. Bili su svi, došli su da čuju mlade bendove na tonskoj probi. Toga danas više nema. Kada smo odsvirali zadnji ton, bila je mukla tišina, i onda smo dobili veliki aplauz. Od muzičkih faca. Na tonskoj probi. To će mi u muzičarskom iskustvu ostati upamćeno za cijeli život. Puno mi je značilo. Poslije toga nas je, u nekoj radijskoj emisiji, Goran Bregović pohvalio. Rako je da u Sarajevu imaju razni bendovi, ali da ima bend Baobab, koji je malo i alternativan, zvuči drugačije od sarajevskih bendova. Onda je eksplodiralo. Svi su odjednom pričali o nama, postali smo neko. Bend sa Ilidže. Zbog tri, četiri riječi Gorana Bregovića. I upravo je njegov prijedlog bio da pričamo sa Harijem Varešanovićem, da on bude pjevač u Baobabu. Hari je imao druge ambicije, ali je bio spreman i na to. Mislim da je potpuno čisto ušao u to. Međutim, bendu to nije bila najbolja opcija, nije nam se činilo da je to Baobab. Onda je, praktično, Hari Mata Hari, u našoj ideji, napravljen kao neki komercijalni ogranak Baobaba. Imat ćemo, kobiva, jednu nišu, u kojoj ćemo svirat tu muziku, od koje ćemo valjda nešto i zaraditi, a ovamo ćemo imati Baobab, za koji ćemo živjeti. I opstao je Hari Mata Hari, a Baobab nestao. Kada sam to shvatio, odlučio sam da odem. Nikad me nije bilo stid što sam u Hari Mata Hariju, niti neugodno, naprotiv, bilo je zadovoljstvo. Hari pjeva fantastično, izvrstan je kompozitor, ali je to muzika koju ja ne mogu svirati, i gotovo. Mogu slušati, to mi nije problem, ali svirati, ne. U filmu nisam tako isključiv. Bolje reći, u nekim segmentima režije, marketingu, ponajviše. Događalo se da me neko zovne da napravim reklamu, koja mi je mimo pameti, pa je ipak napravim. Jer se isplati. Dakle, spreman sam tu na neku vrstu kompromisa. U muzici nisam bio.
INTERVIEW.BA: Zbog čega u filmu jeste?
ŽALICA: Pa ne znam. Kad sviram, ne mogu svirati stvari koje ne volim. U koje ne vjerujem. Kad režiram, naročito marketing, to mi je samo posao. Nije na tom nivo značaja. Muziku nikad nisam osjećao kao posao. Kada je došlo do toga da je trebam tako osjećati, kao tezgu, napustio sam, nisam htio to da radim. Draže mi je kući svirati za sebe ili naći se sa prijateljima pa svirati. Sa druge strane, u većini filmova mi je muzika koju kući nikad ne slušam. Eto, za ovaj film sam imao neko opredijeljene, pošto su to 90-e, pred sami rat, građanska porodica, da nema narodnjaka. Ne bi rekao narodnjaka, nema folka. Ništa nije country, nego pop i rock iz 80-ih. U tom sam baš uživao, a i Dino Šukalo (autor muzike u filmu “Koncentriši se, baba”). Loša je sa mnom imao drugačiju sudbinu. Težu. Kad smo razmišljali kakva bi muzika mogla biti u “Gori vatra”, shvatili smo: pa ne mogu oni likovi iz “Vatre” slušati Led Zeppelin ili Beatlese. Kada se probude ujutro i biraju radiostanicu, neće odabrat neku na kojoj svira, ne rock, nego strana muzika uopšte, a kamoli neka alternativa. Onda smo rekli, hajmo mi naći stanicu koja ima onaj profinjeni miris pržene Minas kafe u rano jutro. Ako nije ono što mi najviše volimo, da je bar nešto što jako cijenimo ili što nam je draga uspomena iz djetinjstva. U taj se koncept uklopio, recimo, Halid Bešlić, Silvana Armenaulić.
INTERVIEW.BA: Zašto “House of the Rising Sun” za Billa Clintona?
ŽALICA: Zbog nas. Mislim, tražili smo šta bi neki nastavnik muzike mogao da ponudi u provinciji, da se američkom predsjedniku pjeva američka pjesma. Bio je još jedan razlog, to je narodna pjesma, pa nismo imali problem za prava.
INTERVIEW.BA: Ima bezbroj snimljenih verzija.
ŽALICA: Tu ima zanimljiva priča. Čuo sam neku Dylanovu verziju.
INTERVIEW.BA: Ta mi je najdraža, mada je ona Animalsa najpoznatija.
ŽALICA: I tražili smo dozvolu za taj snimak od izdavača. I vrlo brzo je dobili. Vlasnik snimka nije imao problem da je koristimo, mislim da čak nisu tražili ni novac. Ali je postojao problem, jer je snimak koji sam ja ponudio bio neki bootleg, ma nije ni bootleg, napravljen je na privatnoj zabavi, pjeva Dylan, a s njim sviraju još tri, četiri muzička celebrtiya, ako ne Jimmy Page, tako su neka jaka imena. Rekli su da nam ne mogu dati prava na taj snimak, jer je piratski, ali da možemo koristiti snimak sa Dylanove ploče. Ali je meni ta divlja verzija sa raštimanim orguljama bila fantastična. Onda smo se odlučili da taj aranžman snimimo. Nigdje nije bio zaštićen, to je piratski snimak, Loša je onda okupio orkestar, sa Sinanom Alimanovićem na čelu i snimili smo to na televiziji BiH. Razmišljajući ko bi to mogao otpjevati, mislim da se Loša sjetio Dade Topića. On je imao tu vrstu nesputane ekspresije slične Dylanovoj. Volim taj rezultat. Mislim da je odličan. Dado je strašno uživao u snimanju, žao mi je što to nismo snimali, jer ga je bilo fantastično gledati. Međutim, pjesma koja je bila stvarno zbog nas je “Guarda che luna”, s kojom film počne i završi se. Naslonili smo je malo na taj nadrealni svijet u kojem otac priča sa mrtvim sinom, u stvari nestalim, za kojeg će se na kraju filma otkriti da je mrtav. Osjećanje nam je bilo važnije od realnog fundusa. A pjeva žena koja je morala da bježi u Njemačku, i da pjeva neku potpuno drug muziku od one na kojoj je odrasla ovdje, da bi preživjela. Tako da je “Guarda che luna” bila baš za naš ćejf, a “House of the Rising Sun” se zanimljivo uklapala u priču. Mada će se film, pored svega toga, ipak uvijek pamti po “Tešnju”. To je tako.
INTERVIEW.BA: Niste bili prijatelj sa Lošom u gimnazijskim danima?
ŽALICA: Uvijek smo bili prijatelji. I naši roditelji su bili prijatelji, moj i Lošin otac su zajedno radili na televiziji. On je išao u Prvu gimnaziju, u centru, ja u Četvrtu, na Ilidži. Viđali smo se po klubovima, koji su tada bili vrlo živi. Mislim da bi pretjerao ako kažem da smo bili bliski prijatelji, jer je njegov svijet bio Prva gimnazija i bend, a moj Ilidža i moj bend, ali smo bili dobri poznanici koji su se jako uvažavali. Vjerovatno moja podrška Loši u tom trenutku njemu ništa nije značila, jer je bio megazvijezda, ali je njegova podrška meni puno značila. Mada, malo pred rat je izašla njihova ploča “Simpatija”, preslušao sam je sa prijateljem i onda smo otišli u BB, to je bilo mjesto u tadašnjem hotelu Beograd, sad je to hotel Bosnia. U podrumu je bila ta diskoteka u koju se najviše izlazilo, bila je kasna noć, a ja sam bio oduševljen novom Lošinom pločom. U vremenu koje je ključalo, bilo je sjajno da se takvo nešto pojavilo, smirujuće. Tu sam srelo Lošu, i rekao sam mu, sad sam ti preslušao ploču, fenomenalna je. Vidio sam koliko mu je značilo. Ljudi su mu zamjerali što snima takvu ploču, miroljubivu, optimističnu, mirisnu, u vremenu koje je smrdilo na rat. Inače, Loša je, što se tiče javnog razapinjanja, bio pionir. Prolazio je to od tinejdžerskih dana, da se na njemu svako iživljava, danas je veteran javnog razapinjanja. Ako se organizuje neko udruženje javno razapinjanih osoba, on bi bio predsjednik.
INTERVIEW.BA: Pa, oni su bili i neke prve teen zvijezde ovdje.
ŽALICA: Pa dobro, malo ranije je bilo ono “Tata kupi mi auto” i slične stvari, ali Plavci su to bili u smislu pop muzike. Bili su nešto između teen zvijezda i Beatlesa. To je dobilo toliku dimenziju i bilo snažno do te mjere da ih nisu htjeli priznavati. Loša je poslije prve ploče, “Soldatski bal”, radio “Smrt fašizmu”, i znam da je bio spreman da propadne, samo da napravi ploču u kojoj će ozbiljno reći šta i kako on u stvari misli. Tu su ploču proglasili propalom, a prodata je u preko 100.000 primjeraka. Bila je platinasta. Imala je više prodatih primjeraka nego svi popularni bendovi zajedno u tom trenutku, izuzev giganata poput Bijelog dugmeta i sl. Ja sam uvijek volio Plavi orkestar. To poigravanje, Loša voli reći camp, sa dječjom muzikom kao malo lakšom, sa narodnom, bilo mi je jako zanimljivo kao forma. Osjećao sam ironiju, a sa druge strane iskrenost. Onako kako se često osjećamo. Doživljavao sam Plavi orkestar ozbiljnije nego većina ljudi oko mene. A kad sarađujemo, najviše mi prija što Loša ima specifičnu osobenost i strašnu ozbiljnost u nekom lakom pristupu. On je jedan od najpametnijih ljudi koje znam. Imponuje mi i poznanstvo i saradnja sa njim.
U ovom trenutku u Beogradu snima preko 20 ekipa. Uglavnom televizijske serije, ali i nekoliko filmova. U Zagrebu snima nekoliko ekipa, uglavnom filmove i nekoliko serija. Mi gotovo da ne snimamo. Mislim da je radila jedna ekipa, koja je nedavno završila snimanje.
INTERVIEW.BA: Da se vratimo filmu, koje su Vaše teme. Spomenuli ste malo prije da u filmu “Koncentriši se, baba” imate građansku porodicu. “Kod amidže Idriza” je tradicionalnija porodica, iz mahale. Da li se one ogledaju jedna u drugoj i međusobno komentarišu?
ŽALICA: Ne znam. Stvarno ne znam. Kada se bavim jednom stvari, onda se njome vrlo ozbiljno bavim. Suviše često sam imao to iskustvo da, kad neko krene ozbiljno i dobronamjerno analizirati moj rad, vidim repetitivne zajedničke imenitelje. Baš nedavno je jedna kolegica iz Litvanije, koja radi doktorat, napravila vrlo ozbiljnu analizu. Mada je više nego pozitivne, čitajući je osjećao sam da sam neko ko se vrti u jednom tematskom krugu, kao neko ko ne može da se otrgne od nekih dominantnih motiva. Dok radim, nemam taj osjećaj. Tako da, sada kada ste rekli građanska porodica, ili porodica bez velikog upliva tradicije, i neka tradicionalna porodica, ja suštinski, u načinu kako ih tretiram, ne vidim razliku između te dvije porodice, nego zajednički imenitelj porodica. I u “Gori vatra” je porodica. I film “Orkestar” je u stvari priča o porodici koja se zove Orkestar, bez obzira na to da li je to bend Plavi orkestar ili je skup ljudi koji sviraju različite instrumente, a zvuče u harmoniji, kao alegorija na Jugoslaviju. “Amidža” je porodica. “Baba” je porodica. Dakle, porodica je zajednički imenitelj. Naročito glava porodice, koja ima neki nedostatak. Pomislim, pa moj uzor je Strindeberg ili Čehov. Nemajući analitičku podršku ovome, samo tako osjećam. To me malo prepadne. “Praznik rada”, film koji sada radim ponovo je priča o porodici, o momku čiji je otac izvršio samoubistvo, jer je optužen za neke zločine. Momak ne zna da li ih je njegov otac napravio. Bože, mogu li se uopšte iskobeljat iz tog kruga? Sa druge strane, to mi je važno, i po onome koliko se gleda, jasno je da i neke ljude zanima. Tako da ne znam da li treba da se na silu iskobeljavam iz nečega što sam očito ja, u ime pokušaja da budem više u trendu. Priznajem, jako bih volio da uradim nešto drugo, ali ne znam kako. Ima jedan način, da neko drugi napiše. Strašno sam uživao raditi na filmu “Kod amidže Idriza”. Namik Kabil je napisao fantastičan scenarij. I bio je saradnik samo za poželjeti. Kada ste scenarista, a nadam se da ćete i vi doći u tu poziciju, koliko god je neugodna, i završite scenarij, on ide među ajkule. Producenti, reditelj, pa i drugi saradnici, scenograf, kostimograf, direktor fotografije, svi odjednom krenu da trgaju zubima to živo meso, koje ste s mnogo pažnje kreirali. To je mučna sudbina filmskih scenarista. Sa druge strane, ako ima svijest da je njegova faza procesa najslobodnija, i da je ključni fundus za to što će na kraju biti film, onda vam je lakše. Namik je bio fantastičan saradnik, zato što je i fantastičan reditelj, pa mu je lakše bilo da razumije je moju poziciju. Znam da je bilo stvari s kojim se kao pisac nije slagao, ali mi je kao reditelju davao punu podršku i slobodu. Da je Namik režirao film, sigurno bi se drugačije završio. Ima kritika koje su apsolutno razapele film zbog tog kraja. To su, vjerovatno, najžešće kritike koje su napisane o mojim filmovima. Ali bilo je i gotovo apologetskih odobravanja zbog tog istog kraja. Kao i uvijek. No, kako god, Namik je, koliko god mu je to možda kao piscu bilo protiv njegovog osjećanja priče, bio uz mene. To je fantastična osobina, hvala mu.
INTERVIEW.BA: Jeste li imali problem da glumac mijenja lik koji ste pisali?
ŽALICA: Imao sam problem da sam kao reditelj mijenjam lik koji sam ja napisao. Dakle, konflikt imate i sa samim sobom, a kamoli izvan te sfere. To su problemi. Sa glumcima je odnos delikatan. Možda je to komplikovaniji odnos nego sa scenaristom. Glumci igraju dio cjeline, koji u svojim interakcijama stvara dramsku situaciju, koja će onda proizvesti cjelinu, sukob koji vuče radnju naprijed. Mi možemo razgovarati o estetici, temama, stilu, žanru, međutim, ono što gledalac gleda su glumci. Ljudi gledaju ljude. Čak i ako životinje preuzmu uloge ljudi, opet ih gledamo kao ljude. To se neće nikada promijeniti. Možete otići i u apstrakciju, opet ćemo, kao gledaoci, u toj apstrakciji tražiti smisao koji se oslanja na naše iskustvo. Gdje odnos sa drugim ljudima zauzima centralno mjesto. Zato je glumac temelj. Do te mjere da se dešava da vidim dobar glumački rezultat, koji je njegova autentična kreacija, suprotna mojoj zamisli, i ja počnem lagati da je to moja ideja. Lagati je pregruba riječ, ali tačna. Jer počnem osjećati da sam, u stvari, upravo to htio, mada sam u pripremi, analizama, govorio suprotno. Zato što svako želi da ono što radi bude dobro. Problem je u analizama. Kada sjedite za stolom i analizirate, mnogo je teže prihvatiti izmjenu. Jer je to u potencijalu.
INTERVIEW.BA: Da, apstraktno je.
ŽALICA: Ma ja, još uvijek je ideja. Međutim, kada dođete na set, sve se mijenja. Sjećam se Bogdana Diklića, bili smo na večeri, sutra snimamo njegov prvi kadar, i kasnimo jer je imao neku povredu, tako da sve kreće iz objektivnog problema da moramo stizati. Ja mlad reditelj, prvi film, Bogdan iskusan glumac, hiljaditi film. I pričamo o liku. Čuli smo se sto puta, vidjeli, analizirali, ali mi tada prvi put kaže: “imam jednu ideju, glumačko rješenje, htio bi da lik koji igram ima Parkinsonovu bolest i da se trese”. Odmah sam imao otpor, mislim da bi ga imao svaki reditelj. Jer, ili će biti loše, glumačka “štaka”, spašavanje lošeg lika, pa on teško govori, šlogiran je… Normalno, imate, recimo, “Kuma” gdje takvo rješenje funkcionište fantastično, ali i milion primjera gdje ne funkcioniše uopšte. Kažem, Bogdane, vidite, kako ću sada vama nešto odbiti. Naredi mi da se ne persiramo. Kažem, ja sam mlad reditelj, ti si glumac sa milion filmova, i sad trebamo početi saradnju tako da ja kažem: ne. Neću ti reći ne. Ali, neka bude i tvoje i moje. Brz si glumac, iskusan, hajde da sutra snimamo dublove. Snimimo prvo da mrdaš glavom, onda da ne mrdaš. Kad, poslije sedam dana, dobijemo prvi materijal, pogledat ćemo i odlučit kako ćemo nastavit. On kaže: može. Došli smo sutra na set, snimili prvi kadar, drugi, treći, četvrti, dolazi Bogdan i kaže: “Izvini, ali, ja stalno drmam glavom, jesi li svjestan da nismo snimili tvoju varijantu. Da ne mrdam glavom”. Naravno da sam bio svjestan, ali, kad sam vidio prvi dubl, bilo mi je jasno da je Bogdanovo rješenje dobro. Znam da sam mu rekao: “Ne pada mi na pamet da ti podilazim, ni sad ti neću reći da si u pravu, nego ću ti reći da sam zaboravio da snimim. Ali, to što radiš i kako radiš je odlično. Nisam lud da dovodim u pitanje tako bitne stvari zarad svog ega”. Tako da, kad vidite u praksi, stvarno ste budala ako ne prihvatate nešto što je očito bolje. Ali je teže kada je sve još u domenu intelektualnog nadmudrivanja.
INTERVIEW.BA: Govorili ste o kraju filma “Kod amidže Idriza”, čini mi se da uvijek u otvorenom kraju ostavljate nadu.
ŽALICA: Nada sigurno. Ali šta znači otvoreni kraj? Čim idete poslije kraja, to je špekulacija. Šta god vi kao gledalac sebi kao kraj razvijete u svojoj imaginaciji, to je potpuno legitimno sa vašeg stajališta, i potpuno irelevantno sa objektivnog stajališta koje zastupa film. Ne vjerujem da otvoreni kraj uopšte postoji. Mislim da je kraj, kraj. Vjerujem u ono aristotelovsko kraj je tačka, poslije ne postoji više ništa. Sa druge strane, to ničim ne može sputati slobodu gledaoca, koji u svom gledalačkom iskustvu ima pravo razvijati svoj doživljaj filma ili bilo koje umjetnosti u kom god želi pravcu. Ako neko ima potrebu da razmišlja šta je bilo poslije toga, mislim da to govori samo dobro za film, jer pokazuje da je gledaocu bilo od nekog značaja to što je vidio, da je utjecalo na njega. U dramaturškom smislu biste me lako korigovali, i odmah ću se složiti. Sigurno da postoji otvoreni kraj. Govorim sa autorskog stanovišta, nekoga ko priča priču. Kada krene odjavna špica za mene je priča završila. Mada i špica mora biti dio priče. U filmu “Koncentriši se, baba”, špica već krene kada se izgovori “Ma ljudi, biće sve u redu”. Mada, bar u kinima, kada krene špica, pale se svjetla i publika ustaje. To je nešto sa čim kao autor morate računati.
INTERVIEW.BA: Zašto Vam je važno ostaviti tu nadu? U ovom slučaju, ljudi znaju šta je bilo poslije.
ŽALICA: Pa jeste, ali i poslije tog vremena, pred sami rat, opsadu Sarajeva, kojeg se vi vjerovatno ne sjećate, mi ipak danas pričamo. Ima ovo mjesto gdje sjedimo, ima pijaca, imaju političari, ima sistem koji ne valja, ima ovo i ono… život nije stao. Svijest da život neće stati, meni je baza za optimizam. Može u ovom trenutku biti najgore, ali to neće biti kraj života. Čak ako zamislimo da će nestati život na planeti, to ne znači da je život stao. Suština života je kontinuitet. Nema tu velike pameti. Nije suština života u tome da ljudi ostavljaju i prenose naslijeđe. To je nama važno, ali je samo dio priče o životu, jer je život širi od čovjeka. Siguran sam da je širi i od planete Zemlje. Neće život stati zbog pandemije, jer i pandemija je život. Sam virus je oblik života. Najjednostavniji, i očito ubitačan u tom svom prostom obliku. Neće on uništiti život. Može napraviti probleme, nama, ljudima, možda i formirati budućnost koja neće ličiti ni na neposrednu prošlost, januar ove godine. Ali je i to budućnost. A mi smo, kao i filmski scenarij, uvijek u prezentu, i život promatramo nužno iz prezenta. Takav prezent bez vjere u nadu bi bio nepodnošljiv. Barem meni.
INTERVIEW.BA: S obzirom na pandemiju, kada se može očekivati da će biti snimljen “Praznik rada”?
ŽALICA: Ne mislim da ćemo dalje pomjerat “Praznik rada”, trebamo početi sa snimanjem u zrelo ljeto. U tom periodu smo trebali i ove godine. Donijeli smo tada racionalnu odluku u koordinaciji sa koproducentima, jer je velika koprodukcija, da odgodimo snimanje. Bilo je potpuno neizvjesno da li će moći doći novac, koji treba doći iz vana, da li će moći doći ljudi da rade film, tehnika… Ispostavilo se da smo bili u pravu, da ne bismo mogli raditi. Za razliku od Srbije i Hrvatske, koje mogu. Mislim da će se sada i kod nas nastaviti raditi, bez obzira na to u kojoj mjeri će nas pogoditi pandemija. Situacija će se sigurno pogoršat preko jeseni i zime, kada se zatvorimo u radne prostore i kafane, naročito ako ne budemo nosili maske. Međutim, mislim da više neće biti lockdowna, bez obzira na cijenu. Ta cijena će možda biti visoka, opet, nadam se da neće, jer je dosta toga u našim rukama. Nadam se da će mlađi ljudi imati obzira prema starijima, da će ljudi držati distancu i nositi maske, održavati higijenu. Jer drugog načina nema, čak i kada se pojave vakcina i lijekovi. Ali, mislim da će se radni procesi morati nastaviti. Aida Begić počinje snimati krajem ovog mjeseca, mislim da je to svima ogroman poticaj. U ovom trenutku u Beogradu snima preko 20 ekipa. Uglavnom televizijske serije, ali i nekoliko filmova. U Zagrebu snima nekoliko ekipa, uglavnom filmove i nekoliko serija. Mi gotovo da ne snimamo. Mislim da je radila jedna ekipa, koja je nedavno završila snimanje. Mislim da se snima ili je nedavno završilo snimanje jedne tv serije u Banjaluci, da se snima jedna u Sarajevu, i to malo je fantastično, ali je ipak strašno malo, gotovo ništa. To je stvarna slika situacije u kojoj se nalazimo. I baš zbog toga je bitno da se, uvažavajući rizike, radni procesi pokrenu i umnožavaju. Zato mislim da ću na ljeto snimiti film, ukoliko se ne desi nešto kada više neće biti bitno da li se išta radi. A nadam se da neće.
