Javni dug Bosne i Hercegovine posljednjeg dana prošle, 2019. godine iznosio je 11 milijardi i 200,33 miliona KM. Spoljni dug iznosio je osam milijardi i 38,87 miliona KM (/72,67 posto), a unutrašnji tri milijarde i 61,46 miliona KM (27,33 posto). Tako nas je pandemija koronavirusa opet zatekla nespremne. Već u martu počela su otpuštanja radnika, zatvorene su mnogobrojne fabrike, (navodna) briga za zdravlje postala je prioritet, a izgovori su bili da je vrijeme da se borimo za živote, a ne za privredu. Kad je cijeli svijet shvatio da će pandemija potrajati i da se borba za živote mora uporedo voditi s borbom za egzistenciju, kod nas su se odlučili za gašenje vatre najbolnijim i vjerovatno jedino poznatim metodama – dizanjem kredita i dodatnim zaduživanjem. Bosna i Hercegovina je samo ove godine, pored redovnih kredita, a pod izgovorom borbe protiv koronavirusa uzela nove kredite – od Evropske unije na raspolaganju je 240 miliona eura kredita, od MMF-a već smo podigli 361 milion dolara, te još 36,2 miliona dolara od Svjetske banke, što sumi od 11,2 milijardi dodaje još skoro tri milijarde. Ekonomski analitičar Faruk Hadžić za Interview.ba kaže tako samo produbljujemo agoniju.
MMF-OVI KREDITI ZA POVEĆANJE PENZIJA: “FBiH je povećala penzije za 41 milion zbog retroaktivnih povećanja i to je pred izbore usmjereno u penzioni sistem iz kredita MMF-a”.
INTERVIEW: Gdje će otići ove nove skoro tri milijarde kredita, koje su naše vlasti brže – bolje tražile i dobile? Ne vidimo da se išta promijenilo kad su se slile te milijarde u zemlju. Čemu onda nova zaduženja?
HADŽIĆ: Treba krenuti od osnovne postavke da mi ne vodimo ekonomsku politiku države, te tako nemamo ni jasno postavljene ekonomske ciljeve. Tako ni nemamo projekciju koliku bi trebali imati stopu ekonomskog rasta, za koliko smanjiti nezaposlenost…Kada imamo postavljene ciljeve onda koristimo instrumente ekonomske politike, to su recimo fiskalna ili poreska politika, politika dohotka… I onda imamo ključnu, fiskalnu politiku. To znači da bi trebali znati koliko će novca prikupiti kroz poreze, kako ćemo taj novac dalje trošiti, kome ćemo ga raspodijeliti, da li je to za javnu potrošnju, da li ćemo raspodjelom rasteretiti poslovanje, da li će penzioner, borac invalid dobiti više novca…
INTERVIEW: To znači da bi kroz jasnu politiku mogli odrediti i da se manje zadužujemo?
HADŽIĆ: Da imamo jasno postavljene ciljeve mi bi trebali prvo pomoći privredi, a novac koji dobijamo iz kredita koristili bi da otvaramo nova radna mjesta, za povećanje plata. Trebali bi zaposliti ljude, koji će imati veću platu, što konkretno utiče na potrošnju, odnosno na naplatu PDV-a. Tako se razvija ekonomija, što se više novca prikuplja manje nam treba za zadruženje. No, mi to ne radimo. Naš jedini cilj je budžetska stabilnost. To je jedini cilj koji sam uspio primjetiti u ovom peridu COVIDA. Mi smo držali budžetsku stabilnost, a nismo išli na to da pomognemo privredi.
INTERVIEW: Time hoćete reći da je kredit potrošen i prije nego smo ga dobili, za popunjavanje budžetskih rupa?
HADŽIĆ: Ja sam svakodnevno apelovao da se pomogne privredi i privrednom sistemu, a ne budžetu. Budžet će se sam stabilizirati ako pomognete privredi. Onaj koji je otpušten, za njega poslodavac više ne plaća doprinose, radnik ne troši novac, ne može se više od otpuštenog ubrati za PDV, akcizu, jer nema platu. Tu smo napravili prvu kardinalnu grešku. Sada imamo te budžetske rupe, koje su se pojavile. Za 20.000 radnika u FBiH se ne uplaćuju doprinosi. Od tih doprinosa imamo manje novca za penzije. Sad kad su penzije na budžetu onda se novac osigurava kroz druge poreze. Što bi, recimo, trebalo ići za gradnju sad se mora usmjeriti na penzije. To je tipični primjer kredita MMF koji je ušao u Federaciju. Od tog novca se troši sve što je na budžetu. FBiH je povećala penzije za 41 milion zbog retroaktivnih povećanja i to je pred izbore usmjereno u penzioni sistem iz kredita MMF-a. Plus što većina tog novca će ići da se nadomjesti pad naplate doprinosa zbog gubitka radnih mjesta. Svakog dana za penzije se izdvaja sve više. Broj penzionera konstantno raste.
INTERVIEW: … A broj radnika je sve manji…
HADŽIĆ: Da, i to je taj problem. Zato nam stalno trebaju nova zaduženja da bi pokrili te silne rupe, koje će biti sve veće.
INTERVIEW: Jednostavno rečeno, mi se zadužujemo bez plana, bez ideje, samo da nadomjestimo ono što fali budžetu, a ne ni za kakvu akciju tokom pandemije, za oživljavanje privrede, pomoć privredi, ekonomiji?
HADŽIĆ: U ovom trenutku to tako izgleda. To je jasno iz odluka naših vlasti, a pogotovo nakon što su se u srijedu okupila tri premijera i najavili da će novi kredit MMF upravo ići za pokrivanje budžetskih rupa.
INTERVIEW: Tih gotovo 14 milijardi zaduženosti običnom čovjeku ništa ne znači. Znamo da je riječ o puno novca, ali, konkretno, kako će se to odraziti na naše živote?
HADŽIĆ: Ja unazad 4,5 godina upozoravam na ove probleme, nudim i rješenja. Mi smo već prije nekoliko godina trebali rasteretiti poreza i doprinosa radnike, odnosno plate, da se na neto platu ne plaća još 70 posto poreza nego da se to smanji na prihvatiljiv nivo, da veći dio tog smanjenja ide na povećanja plata radnika. Puno naših radnika, takvih je pola u državi prima platu između 600 i 700 KM. Ako smanjete poreze i doprinose u zbiru za 150 KM, 100 bi trebalo ići radniku, 50 može ići poslodavcu i onda imate zadovoljnog, produktivnijeg radnika, jeftinijeg s aspekta poslodavca. Tako bi se ne samo stimulisala potrošnja već bi se ubiralo više PDV-a nego što će biti kroz smanjenje kroz poreze i doprinose. Znači neće biti gubitaka u konačnici ni za državu. To na žalost nije provedeno.
INTERVIEW: No, situacija je alarmantna. Više zaduženja, manje radnih mjesta, mladi odlaze, povećava se broj penzionera, porezi i doprinosi su visoki…
HADŽIĆ: Kod nas je sada 41,6 posto radnika u državi starije od 50 godina. To je od 300.000 do 330.000 radnika. Oni će za 10 do 15 godina biti dio penzionog sistema. Mladi i unatoč pandmiji odlaze masovno. Prošle godine izdato je 71.000 dozvola po raznim osnovama za naše građane u EU. Prije svega, mi ekonomski zaostajemo za drugim zemljama. To se neće spektakularno promijeniti naredne godine. A niko nema dva života da čeka. Da bi bili gdje je ekonomski, na primjer, Hrvatska danas, nama treba 20 godina, kad bi Hrvatska stajala u mjestu. Zašto ljudi odlaze? Pa, niko neće čekati 20 godina da bude gdje je Hrvatska danas. A nije ni ona najbolji primjer. Ljudi idu u uređene sisteme, gdje nema pustih obećanja. Taj problem će nas još žešće pogađati. Nećemo imati ljudskog kapitala da nadomjestimo radnike.
INTERVIEW: Pa od čega ćemo vraćati te kredite? Opet od kredita?
HADŽIĆ: Zaduživat ćemo se koliko god budemo mogli. Vlasti tako produžavaju agoniju.
INTERVIEW: To je jedino rješenje?
HADŽIĆ: Nama je jedino rješenje da se ljudi počnu vraćati, stvarati ekonomski ambijent. To nije nemoguće ako počnemo praviti prave poteze.
INTERVIEW: Mislim da je ipak to nemoguće…
HADŽIĆ: Mislim da imamo vremena, imamo i rješenja, ali u ovom trenutku ne vidim spremnost.
INTERVIEW: Da se vratimo na ove “korona kredite”. Čini mi se da je korona bila samo izgovor za novo dužničko ropstvo. Je li to za ovakvu zemlju, s ovakvom ekonomijom, starosnom strukturom, odlivom mozgova kritična situacija?
HADŽIĆ: Pitanje je za što se taj novac koristi. Ako je za razvoj, unapređenje ekonomije onda nije puno jer će se to vratiti.
INTERVIEW: Ali, znamo da kod nas kredit nije namijenjen ni razvoju ni unapređenju…
HADŽIĆ: Nije, naravno dobro uzimati kredit kako mi uzimamo. Ovaj novac od MMF se mora vratiti u roku od godinu i po dana od dana kada je doznačen.
INTERWIEV: Pa ćemo opet uzeti kredit da vratimo kredit. I tako u krug?
HADŽIĆ: Najvjerovatnije da ćemo se onda morati zaduživati kod komercijalnih banaka u BiH jer nećemo imati ekonomski oporavak ni sljedeće godine. Nije baš za očekivati da ćemo naše dugove lako servisirati. Novi aranžman od MMF, koji se tek spominje, nećemo dobiti bez ikakvih uslova. Ako bi bilo spremnosti kod međunarodnih finansijskih institucija, ja se iskreno nadam da hoće, da nametnu neophodne ključne reforme i da se novac samo za te reforme iskoristi, onda imamo nade. Ali, nisam optimista. Komercijalne banke daju novac entitetima s visokim kamatnim stopama. Jako puno plaćamo kamata godišnje i domaćim bankama na trezorske zapise, obveznice kako bi se agonija samo produžavala. A nismo ključne reforme pokrenuli. Mi smo kao struka, nas nekolicina ekonomista još na početku pandemije apelovali na vlasti, rekli smo zadužite se koliko god je potrebno, ali pomozite privredi, a ne budžetu. No, niko nas nije posluša. Njima je važno samo da održe javni sektor živim.
