Na današnji dan, 11. avgusta 1945. godine, žene u Jugoslaviji izborile su se za pravo glasa. Žene na ovim prostorima počele su da se aktivno uključuju u politička zbivanja u 20 vijeku, te su 1942. osnovale Prvu zemaljsku konferenciju žena, a 1946. prvi put je u Parlament od 170 poslanika izabrano šest žena.
Pravo glasa za žene bilo je potvrđeno još 1941. godine u dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, koji je u tom periodu imao vlast na teritorijima oslobođenim od nacističke okupacije.
To pravo je prvi put iskorišteno nakon Drugog svjetskog rata, na izborima za Ustavotvornu skupštinu u novembru 1945. kad su glasali svi muškarci i žene u zemlji s navršenih 18 godina života.
Iste godine su se za pravo glasa izborile i žene u Francuskoj i Italiji. Prva zemlja na svijetu koja je dala pravo glasa ženama bila je Švedska, i to još 1867. godine no ograničeno, samo za glasanje na općinskim izborima. Postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, Austriji i samo nekim državama SAD-a. U Novom Zelandu žene su dobile pravo glasa 1893. godine.
Tek su poslije Prvoga svjetskog rata žene dobivale pravo glasa u mnogim državama. U SAD-u 1920., a u Velikoj Britaniji 1928. godine. Potom su žene pravo glasa dobile i u tadašnjem SSSR-u i Njemačkoj.
Zanimljiv je primjer Švicarske u kojoj je na referendumu 1959. odbijen prijedlog da žene dobiju pravo glasa, to pravo ostvarile su tek 1971. godine, a u Liechtensteinu tek 1984. godine.
Borbeni put bh. žena
Prvi javni zbor žena u Bosni i Heregovini održan je povodom Međunarodnog dana žena, 8. marta 1913. godine. Zbor se pretvorio u protestni jer su žene zahtijevale ekonomsko i političko oslobođenje žena. Pročitan je i telegraf Klare Cetkin, ispred Međunarodne organizacije žena socijaldemokratkinja. Pet godina kasnije, 8. marta 1918. u Sarajevu je organizovana “Proslava ženskog dana”, na kojoj je učestvovalo 2000 žena. Godinu i po dana kasnije, u jesen 1919., u Sarajevu je osnovano i Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava, s ciljem bavljenja obrazovanjem, te građanskim i političkim pravima žena. U okviru društva izdavan je i časopis “Ženski pokret”, na čelu sa feministkinjama koje su se borile za građanska i politička prava i ravnopravnost.
S obzirom da je u periodu između dva svjetska rata u redovima žena neprestano rastao broj pristalica radničkog pokreta i Komunističke jugoslavije, žene su bile aktivne i u sindikalnim organizacijama i radničkim partijama. Kada je 1921. godine zabranjen rad Komunističke partije, većina žena prešla je u Društvo za prosvjećivanje žena. Dvije godine kasnije osnovana je i Alijansa ženskih društava u Kraljevini SHS, koja se, osim za politička prava žena, borila i da se rad domaćice prizna kao svaki drugi plaćeni rad i da se prizna jednakost u roditeljskim pravima muškaraca i žena. Godine 1927. grupa intelektualki osniva Žensku stranku i aktivno i borbeno nastupa za pravo glasa žena, ali svoj rad prekida 1929. jer se Vidovdanskim ustavom u Kraljevini Jugoslaviji zabranjuje rad političkih stranki.
Na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu, 1942., osnovan je i Antifašistički front žena (AFŽ), najznačajniji dio kulturne progresije u emancipaciji žena od patrijarhata.
Borba za pravo glasa žena BiH traje i danas.
Žene u Bosni i Hercegovini su trenutno zastupljene sa oko 21 posto na državnom nivou. Najmanja zastupljenost je na lokalnom nivou gdje je prosjek 18 posto.
Na posljednjim Općim izborima 2018. od ukupno 7497 ovjerenih kandidata na kandidatskim listama žena je bilo 41,60% (ili 3119) ali je od ukupno 518 mandata ženama pripalo 142 mandata. U Predsjedništvu BiH nikada nije izabrana žena. U Parlamentarnoj skupštini BiH od 42 mandata 7 je pripalo ženama.
(Interview.ba)
