“Moj život je završio“. Rijetko ćete čuti mladića od 20 godina da izgovara jednu ovakvu rečenicu. No, nakon prepješačenih sedam država, po snijegu, suncu, kiši, bez hrane, odjeće i krova nad glavom, u posljednjih godinu i pol dana, svima, koji uopće mogu pojmiti koliko je to fizički i emocionalno teško, bit će jasno kako mladi Mohammed Boukidor iz Maroka može sročiti ove riječi u rečenicu.
Piše: Adin Šabić
„Nije lako otići iz svoje države“, kaže i nastavlja: „Moj otac je fizički radnik i živmo siromašno. Hranio je nas četvoricu sinova i majku, a sestra, koja je najstarija od nas, već duže vremena živi u Francuskoj. Ja, iako sam ekonomista po struci, u svojoj državi nisam mogao naći posao. Ništa mi drugo nije preostajalo, nego da krenem prema Europi, tačnije u Francusku“.
Kada je rekao ukućanima da odlazi, početkom 2019. godine, majka je bila neutješna, baš kao i ostali članovi obitelji, ali su mu ipak dopustili da krene na put koji je on nazvao borbom za bolje sutra svoje obitelji. „Na sebe sam svakako zaboravio, oni su meni bitni“, kaže Mohammed dok izbjegava da me pogleda u oči, svjestan težine riječi koje izgovara.
Prije nego što je krenuo na put, mjesecima je prao automobile kako bi si omogućio novac da dođe do Turske. Zaradio je 600 eura i krenuo je za Tursku.
„U Istanbulu sam ostao sedam dana. Situacija je ista kao u Maroku, a još je gora činjenica što se veoma ružno ophode prema migrantima, nismo poželjni tamo. Generalno mi se ne sviđa način života Turaka. Tako da sam odlučio da idem dalje“, govori ovaj mladić, koji pogledom u daljinu priziva sjećanje, vraća vrijeme i ponovo progovara:
„To putovanje je bilo iznimno teško. Pješačio sam dvadeset dana. Prvo sam došao do malog grada na graničnom prijelazu, a onda sam otišao u veći grčki grad Thessalonik. Hodao sam kroz šumu. Bilo je veoma hladno, padao je snijeg, nisam imao hrane, odjeće, a vodu sam pio iz lokve, niko mi nije pomagao. Spavao sam vani i po napuštenim kućama, a bilo je raznih životinja, od vukova do pasa. U Thessalonikiju sam zaradio nešto novca kako bi nastavio putovanje“.
Otišao je u Albaniju, gdje je jedno vrijeme radio. Više puta je prešao granicu Crne Gore, ali ga je policija svaki put vraćala, nakon čega je preko Kosova u 2020. godini došao do Srbije, odnosno Beograda.
„U Beogradu sam naišao na rasizam. Policajci su mi uzimali novac, telefon, te su me tukli. Iako je bio februar i padao je snijeg, spavao sam po ulicama. Potom sam otišao u Novi Pazar i tamo su mi ljudi zaista pomogli. Tu sam proveo ovo vrijeme Korona virusa, a kasnije sam preko Malog Zvornika, nakon nekoliko puta vraćanja sa granice došao do Tuzle, a otamo mi je trebalo 10 dana pješačenja do Sarajeva“, priča Mohammed.
I dok nakon svih tih putovanja kroz prošlost sjedimo u sarajevskom kafiću, on mi s oduševljenjem priča o Bosancima i Hercegovima i kaže kako su spremni pomoći i da osjećaju kako je biti migrant i izbjeglica. Iako je već ranije govorio o depresivnosti koja je pogodila sve migrante i izbjeglice zbog razdvojenosti od roditelja, njegove se oči polako skupljau i usne razvlače u osmijeh, dok priča baš o ovim ovdje ljudima, našim građanima i građankama, koji su opravdali obraz i još jednom pokazali da su bolji od vlasti.
No, ta impresioniranost našim ljudima, nije dovoljna da ostane ovdje. Želi nastaviti svoje putovanje do Francuske jer zna francuski jezik, a kako kaže i diplomu o završenoj školi će mu uvažiti.
„Otići ću prvo do Kladuše, a onda do Hrvatske. Iako sam čuo svakakve priče o njihovoj policiji, ne plašim se, a onda ću iz Hrvatske nastaviti za Francusku“, ističe.
Dok se takvo nešto ne desi prinuđen je biti u kampu u Hadžićima kojeg opisuje kao neuvjetnog za život: „Tamo ima ljudi iz različitih država koji prave probleme, koriste droge, piju alkohol, slušaju muziku, ne mogu spavati, a i kamp je veoma prljav“.
Sa roditeljima i braćom se u mjesecu čuje tri puta. „Oni nemaju telefon, zamolim prijatelja kada vidim da je konektovan da pozove moju mamu da je vidim i tako pričamo. Mnogo mi nedostaje moja porodica. Moja mama, moja porodica, je sav moj svijet! Ovamo sam došao da pomognem njima, nisam došao zbog sebe, kaže Muhammed držeći ruku na srcu i blago se naginjući prema meni, šaljući mi znake da svaku izgovorenu riječ osjeća i da je toliko čista i istinita.
I na kraju ga upitah odakle mu tolika snaga i motivacija, a oni mi kratko odgovori: „Moja porodica je moja motivacija“.
