Dan sa volonterima u Sarajevu: Nije nam ništa teško, bitno je da otvorimo sva vrata i donesemo osmijeh

Još jedan četvrtak u izolaciji za većinu građana počeo je uobičajeno – probudio ih je zvuk alarma, popili su kafu i doručkovali sa ukućanima, a zatim se pripremali za radne zadatke od kuće. No, ono što sigurno nisu primijetili su heroji kojima je ovo jutro počelo tako što su komšiju odvezli na onkološke terapije u bolnicu. Tim volontera „Heroji ulice“ možda nema plašt ili moć letenja, ali zato ima dobrotu i humanost, a to pokazuje i činjenica da su na usluzi našim građanima 24 sata!

Proveli smo ovaj dan sa dvojicom volontera, Milanom Ilićem i Eldarom Poskovićem. U uobičajenim okolnostima, Milan radi kao novinar, a Eldar u kinu. Ipak, u ovim vanrednim okolnostima, posvećeni su ovom poslom cijeli dan. Njihovo jutro počelo je rano, prije negoli većina nas počne sa radnim danom. Eldar je odvukao jednu od korisnica ovih usluga na onkološku terapiju.

Nakon toga, zaputili smo se zajedno prema Ilidži, gdje ih je čekala žena koja nije iz stana izašla šest mjeseci zbog zdravstvenih problema. Objašnjavaju mi da koriste svoj auto, a dosta usluga su dio donacija i dobrih saradnji, poput točenja benzina.

– Auto je moj, a benzin dobivamo redovno – kaže Eldar, dok se vozimo.

Sve vrijeme preko toki-vokija kumuniciraju sa ostalim članovima. Djeluju kao dobro uvezana skupina. Djevojka preko toki-vokija govori:

Ima li neko slobodan? Javite se gdje ste, imamo intervenciju –.

Njih dvojica odgovaraju da će uzeti ovaj slučaj, gdje će jednoj od građanki trebati u ponedjeljak otići po terapiju za dijabatis. Dnevno imaju oko 15 intervencija, kako ih oni zovu, a u timu je oko 25 članova. Ljudima starijim od 65 godina je ovih dana dopušten izlaz van do 12 sati, pa se i broj intervencija smanjio, ali samo do vikenda.

– Ma nije nam teško ništa, zaista. Bitno je samo da otvorimo sva vrata i donesemo osmijeh. Što više intervencija, to bolje, jer znači da ljudi zaista borave u kući i poštuju pravila. Nije jednostavno nikome biti danima u kući, ali zakoni su tu zbog njih, kako bi sačuvali živote i zdravlje – pojašnjava Eldar.

Milan je uskoro u ruci držao spisak namirnica i lijekova za ženu sa Ilidže. Spisak je dug, ali oni organizovano kreću prema trgovini. Radnice vide da tražimo namirnice za druge ljude i pomažu nam u što bržem i lakšem pronalasku. Dvojica volontera uzimaju račun i kusur i sa kesama krećemo do apoteke, po lijekove.

Penjemo se na posljednji sprat u zgradi, ali sa smiješkom – jer ipak se radi o pomoći. Kao za nagradu, na tom spratu nas dočekuje pravi mali zeleni vrt – mnogo biljaka o kojima se neko pažljivo godinama brinuo. Vrata nam otvara sitna, mala žena sa velikim osmijehom na licu. Milan i Eldar joj daju kese, kusur, a ona mi govori da ne želi da se slika. Shvatam je.

Krećemo na sljedeću destinaciju, ali malo drugačiju. Svi volonteri se nalaze na podnevnoj kafi na jednoj sarajevskoj benzinskoj pumpi. Uzimaju kafu za ponijeti, drže socijalnu distancu i razgovaraju o sljedećim koracima. Možete vidjeti da im je vruće, napolju je oko 25 stepeni, ali oni timski dogovaraju koga treba gdje odvući, uz mnogo smijeha i ukusne kafe.

– Da, većina nas radi negdje. Ja i studiram i radim – odgovara mi jedna od je djevojaka. Pojašnjavaju mi da se organizuju kako stignu, ali im očito to jako dobro ide.

Sljedeća destinacija je jedan stariji par koji živi na Koševskom brdu. Eldar mi govori da njihova djeca žive van zemlje, te da im oni zato često pomažu kupujući lijekove i namirnice.

– Oni su djeci pričali o nama, koliko im pomažemo i da ih obilazimo. Mi im dođemo kao neka zamjena za njih, .. – kaže Eldar.

Uzimaju zanimljiv spisak stvari za kupiti. Ni oni ne žele da se fotografišu. Čujem razgovor na mobitel:

– Ne mogu, zaista. Neobrijan sam, .. – odgovara muškarac.

Morali smo svraćati u nekoliko apoteka jer nisu imali željene proizvode.  Pitam ih da li su imali problema sa nepovjerenjem svih ljudi koji im sada daju i novac i lijekove, bezuvjetno.

– Da, jesmo. Jedan čovjek nam je ispričao kako je neki momak mu se predstavio kao volonter, uzeo račune i novac, i nikada ga više nije vidio. Nekima smo prvo kupili stvari pa tek onda bi nam, uz račun, davali novac – kaže Eldar.

Ipak, takvih problema je sve manje. Korisnici ovih usluga sada im daju i novac i JMBG koji im je potreban kako bi podigli njihovu terapiju. Mnoge trgovine sa ortopedskim pomagalima i apoteke su im izašle u susret, tako da imaju skraćenu proceduru kada podižu lijekove za stalne pacijente.

Odnosimo bračnom paru sve namirnice, dok je u međuvremenu zvala jedna žena kojoj također trebaju slične stvari. Obojica su se nasmijali jer znaju o kome se radi i gdje trebaju ići, pa i šta bi otprilike trebalo kupiti. Njihov radni dan ne prestaje skoro, jer moraju dovesti i pacijenticu koja je uzimala terapiju na UKCS.

Noću svi žurimo kako bi došli kući prije negoli počne policijski sat, ali dio volontera ni tada ne odmara. Imaju dopuštenje kretati se i tada, u hitnim slučajevima.

Opraštamo se i razmišljam kako njihov dan nikada ne prestaje, zaista rade dan i noć. Ipak, ovakvi ljudi većinom su nevidljivi za naše društvo. Ali, oni su mnogo više od toga – mladi ljudi koji rade besplatno i bez odbijanja poslove za druge ljude, ne boje se ovog virusa, imaju podršku mnogih kompanija… Ustvari, zbog ovakvih mladih ljudi, nema potrebe se bojimo budućnosti u ovoj zemlji. Štaviše, ona je svijetla, neopterećena politikom i nacijom, ima timski duh i zove se Tim volontera, Heroji ulice.

(Ines Sandžaktarević, Interview.ba)

 

 

Prethodna vijest

Pojašnjenje zapovijedi o zabrani kretanja unutar HNK-a

Naredna vijest

U Italiji ponovo povećan broj umrlih i oboljelih od korona virusa