Kako je biti žena, majka, i uz sve to boriti se za prava svog osmogodišnjeg autističnog dječaka u BiH, najbolje zna Aida Hrnjić, koja diže glas protiv ovog nepoštenog sistema u mnogome bezosjećajnog za djecu s poteškoćama u razvoju, što su pokazali i ovi dani izolacije i pandemije Korona virusa. Krenuvši od zabrane kretanja, koja je tek nedavno ukinuta, online nastave koja je u potpunosti neprilagođena djeci s poteškoćama u razvoju, pa do toga da se u javnosti jedno vrijeme govorilo o smanjenju invalidnine koju ova djeca dobivaju.
– Strašno je što niko ne govori o online nastavi s drugog aspekta. Sve ovo digitalno, i sve blagodati uz pomoć kojih opstaje obrazovanje trenutno, djeci s poteškoćama u razvoju nažalost ne znači ništa i može im nauditi. Mi se trudimo još od rane intervencije dijete ne provodi vrijeme uz tablete, kompjutere, monitore. Njima je ljudsko lice, ljudska gesta, pokret, govor i sve ono što je potrebno za rast i razvoj djeteta od krucijalne važnosti. Mog Tina koji ide u prvi razred osnovne škole sam naučila kako da skine ono što je učitelj poslao, i onda mi sve gasimo, on sjedi i radi tako da mu objašnjavam dodatno ako mu šta treba. Nemaju striktno ograničen rok jer oni su zaista mali, ali evo sva djeca to uspiju završiti negdje do 18:00 sati. U početku je to bilo jako puno obimno, ali sad se to reduciralo u neke realne okvire – kaže Aida.
Objašnjava nam kako je u trenutnoj situaciji velika prepreka i to što je njen sin trebao da uradi nalaz za reviziju invalidnine, međutim, to ne može učiniti jer su trenutno ukinuti specijalistički pregledi.
– I da nisu, ko bi se usudio, nema govora da bih vodala dijete po KCUS-u u trenutnoj situaciji. Njemu ističe rješenje o invalidnini, je li to sad znači da je on neće nastavati dobivati? Tražili smo da se to produži po automatizmu, da se nastavi uplaćivati njegova lična invalidnina sve do momenta dok se ne steknu uvjeti da se urade te tehničke stvari, međutim, ništa nismo dobili kao odgovor, da bih jučer vidjela da se tražilo da se smanje ili ukinu te invalidnine, ostali smo baš paf – priča Aida.
Ističe kako je od rođenja njenog sina, odnosno uspostavljanja dijagnoze, navikla na sve to.
– Ne znam koliko puta mu je prekidan rad dok smo išli u EDUS, koliko puta i koliko mjeseci su djeca ostajala bez ičega kući, nažalost, mi smo prilično navikli na sve ovo – kaže ona.
A navikli su i na izolaciju, jer većinu vremena provode tako, otkriva nam Aida.
– Dječak je shvatio da ne možemo nigdje ići. Mi kažemo da je vani opasno, da je zabranjeno izlaziti, da policija ne dozvoljava da se izlazi, da ima Korona virus. On je upratio reklame, pa se pridržavamo tih higijenskih mjera. U kući smo već 25 dana, nismo nigdje izašli. Imamo tu sreću da imamo avliju, a i tu nesreću da dijete ima strah od osa i muha. Uz milijardu trikova ga izvučemo da bude malo vani. Ostatak vremena, dok zadaću, dok igrice, ima svoje obaveze, lična higijena i tako dani nam prolaze, ali vidi se da mu je postalo dosadno, i nama je dosadno – govori nam ona.
Otkriva nam i koliko je kroz cijelu ovo borbu u društvu u kojem živimo teško ići kao žena. – Vremenom naučite kako funkcionirati, da bi kao žena opstala, tako da se osjećate blago rečeno normalno, ako ništa. Svi mi odustanemo od jako puno svojih ljubavi, recimo ja sam pjevala u KUD-u, a otkad mi je dijete dobilo dijagnozu ne više, ja i moj suprug smo, sad će djetetu osam godina, jednom izašli na večeru i to tako da je neko pričuvao dijete, ne zato što ne možemo to sebi priuštit, već zato što zaista nemamo kome ostaviti svoje dijete – ističe Aida. U svemu tome, kako navodi ima ogromnu sreću jer muž joj je ogromna podrška.
– Moj suprug ima isti dio odgovornosti kao i ja, on zaista čni sve što roditelj može da napravi. Ja nemam taj problem da me muž ostavio, kao što ima jako puno takvih slučajeva. Neki su pobjegli u inostranstvo i više se nikad nisu javili. Nas dvoje smo naučili kako se organizirati i živjeti, uživamo kao porodica. Kažu dijete s poteškoćom, ima autizam, to je i dalje samo vaše dijete. To što se nešto desilo, neka dijagnoza, u principu postaje manje bitno, tako smo moj suprug i ja postavili stvari – zaključila je Aida, koja je pokrenula Udruženje za podršku porodicama s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju Colibri kako bi pomogla svom djetetu, ali i svoj drugoj djeci i roditeljima.
