U vrijeme prirodne nesreće u BiH i proglašenja vanrednog stanja u RS, mnogi su zabrinuti da vlast uvodi nepotrebne i diskriminirajuće mjere te krši ljudska prava, no eksperti za ljudska prava upozoravaju da su neke od njih neophodne, ali da će vrijeme pokazati koliko su zaista efikasne i da šteta što u BiH političke mjere nisu jedinstvene na prostoru cijele države, nego su različite među entitetima.
Dok pojedinci u BiH organizuju potpisivanje peticije protiv zabrane izazaka iz kuće za mlađe od 18 godina, a pojedine nevladine organizacije apeluju na krizne štabove da ukinu mjeru zabrane kretanja za starije od 65 jer je diskriminatorna, Faris Vehabović, sudija Eropskog suda za ljudska prava i Strazburu, pojašnjava da uvođenje određenih mjera koje ograničavanju pravo na slobodu kretanja jeste predviđeno članom 15. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji kaže:
– U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica može poduzeti mjere koje odstupaju od njenih obveza po ovoj konvenciji i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obvezama prema međunarodnom pravu. Prethodna odredba ne dopušta odstupanje od članka 2. osim u pogledu smrti prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima, ili članka 3. i 4, stavak 1. i članka 7. 5 Svaka visoka strana ugovornica koja koristi svoje pravo da odstupi od odredbi Konvencije obavještava u potpunosti Generalnog sekretara Savjeta Europe o mjerama koje poduzima i razlozima za njih. Ona, također, obavještava Generalnog tajnika Savjeta Europe kada takve mjere prestaju djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo počinju u potpunosti primjenjivati-.
– Istina, ta mogućnost je u vezi sa derogacijom određenih ljudskih prava. Bosna i Hercegovina nije derogirala nijedno pravo iz Evropske konvencije i mislim da je to dobro jer proći će i ovo stanje koje niko nije očekivao i na koje se svi moramo prilagoditi i uskratiti sebi ono što uobičajeno radimo i na šta inače imamo pravo – kaže Vehabović i pita – zar iko misli da bi čitav svijet doslovno stao da se ne radi o situaciji koja traži drastična rješenja?
– Svaka država donosi one mjere koje smatra da su najbolji odgovor na novo stanje koje trenutno vlada u svijetu i vremenom će se, to je sasvim izvjesno, pojaviti i predmeti koji će tretirati ovaj period i to je novi izazov, kako za nacionalne sudove, tako i za Evropski sud za ljudska prava i o tome će se zauzeti stav s tim što u ovom slučaju mislim da taj stav neće biti jedinstven, odnosno uspostavljen na nivou principa jer je svaka država donosila drugačije mjere, negdje su te mjere bile strožije, a negdje blaže, ali mi još uvijek ne znamo rezultate svakog pojedinačnog pristupa, pa će tako biti i vrlo teško, nakon što sve prođe, reći da je jedan ili drugi ili treći pristup bio ispravan jer sa ovakvom situacijom se moderna društva nisu susrela – pojašnjava Vehabović.
Na pitanje da li ove mjere čini spornim to što nije najavljeno do kada će biti na snazi i da li su vlasti, kada su donijele ove mjere, trebali uspostaviti nadomjestak za posljedice njihovog provođenja kao na primjer kanal snabdijevanja hranom i lijekovima za starije od 65 koji žive sami, brigu o malodobnoj djeci čiji roditelji moraju ići na posao, zaštitne maske ako ih svi moraju nositi jer neko možda nema novca ili ih ne može nabaviti jer ih nema u prodaji….on odgovara da je te mjere koje se primjenjuju kada okolnosti nisu normalne pojednostavljeno stavljati u kontekst prava koja se primjenjuju u normalnim okolnostima.
– Okolnosti su takve da ukazuju da mladi ljudi često bez ikakvih simptoma prenose virus na starije ljudi koji predstavljaju rizičnu grupu i koji od posljedica zaraze umiru. To su činjenice medicinski potvrđene i u tom kontekstu treba posmatrati donesene mjere. Pitanje određivanja trajanja mjera i uspostave sistema koji će nadomjestiti nedostatke mjera je nezahvalan posao jer ne postoji niko na svijetu ko može reći do kada će ovo trajati, ali slažem se da je bilo potrebno uspostaviti sistem koji će omogućiti koliko-toliko normalno funkcionisanje kanala snabdijevanja ljudi, dostave maski i tome slično. Isto mišljenje imam i o drugim mjerama jer ovdje se, prosto rečeno, ne radi o svakodnevnim aktivnostima, već o vanrednim okolnostima i mjerama o kojima će vjerovatno u budućnosti sudovi dati svoje mišljenje da li su bile proporcionalne ili ne. Kada kažem ‘proporcionalne’ onda mislim na pitanja da li je mjera koja je bila primijenjena bila zakonita, imala svoj zakonski cilj, da li je bila neophodna i konačno da li je bila proporcionalna sa nečijim pravima. Ako napravimo poređenje Francuske u kojoj se ja nalazim iz Bosne i Hercegovine – mislim da su mjere koje su donesene u Bosni i Hercegovini mnogo djelotvornije nego u Francuskoj, a svi problemi koje imamo su vrlo slični – snabdijevanje, maske, izlasci na ulicu i slično. Ovdje je veliko pitanja tajminga mjera jer su prije dvije sedmice održani lokalni izbori i postavlja se pitanja koliko je bilo opravdano održati ih u ovakvoj situaciji kada se zna da je svaki kontakt potencijalni rizik, a podsjetit ću vas da Francuska nije derogirala prava iz Evropske konvencije. Primjer Evropskog suda takođe može poslužiti kao primjer jer s obzirom na donesene mjere – nije moguće održavati sjednice Suda, pa se pribjeglo odlučivanju putem elektronske komunikacije – takvo nešto bi bilo nezamislivo u normalnim okolnostima, ali u ovakvim je jedino moguće rješenje i možda nije savršeno, ali je potrebno – kaže Vehabović.
Cijeni da je slično i sa konferencijama za novinare čije održavanje bi u ovim okolnostima predstavljale zdravstveni rizik. Podsjećanja radi, institucije sistema vlasti u BiH organizuju konferenciju za novinare ili obraćanja dužnosnika medijima bez prisutnosti novinara koji svoja pitanja šalju mailom i niko ne zna da li sva postavljena pitanja budu i pročitana dok čelni ljudi najodgovornijih javnih institucija ne daju informacije svim novinarima, nego biraju pojedine redakcije ili novinare što otvara pitanje kršenja prava onih koji čekaju informacije, ali i ozbiljnosti trenutka.
– Mora se pribjeći drugoj vrsti komunikacije koja bi trebala da bude takva da odgovori na sva postavljena pitanja. Da li je to zaista tako – to ćemo vidjeti vrlo brzo, odnosno da li je bilo svjesnog i namjernog zaobilaženja nezgodnih pitanja ili je u pitanju bilo nešto drugo. U najkraćem – za vanredne situacije su potrebne i vanredne mjere, ali te mjere moraju biti usklađene sa potrebama trenutka, odnosno proporcionalne pravima pojedinaca koji, opet, imaju obavezu da doprinesu dobrobiti društva jer svaki pojedinac, pored prava koja mu se garantuju, ima i obaveze prema društvu – pojašnjava Vehabović i naglašava da je situacija u kojoj se nalazi cijeli svijet moguće ispričati na milione različitih načina i doživljaja, ali kada sve prođe i postane juče – ocjenjivaće se svaki akt, svaka mjera i procjenjivati da li je bila potrebna i neophodna, no do tada trebamo da poštujemo druge i imamo saosjećanja sa ranjivim grupama i pokušamo ih zaštititi od nepotrebnih rizika-.
U istom pravcu novonastale situacije u mnogim zemljama, ali najprije u BiH komentariše i Edina Harbinja, ekspertica za pravo i docentica na Univerzitetu Aston, u izjavi za program Radija Otvorena mreža, upozorava da BiH nije obavijestila Vijeće Evrope da uvodi vanredne mjere.
– Činjenica je da je samo Republika Srpska proglasila vanredno stanje, ali obavijest je trebala poslati država BiH, no kako Vijeće Evrope nije obaviješteno – ljudska prava u BiH vrijede u punom kapacitetu. Naime – država može uvesti određene mjere i uspostaviti ograničenja u svrhu zaštite zdravlja, ali mora imati zakonsko uporište za njih kako bi ih u budućnosti mogla opravdati pred Sudom u Strazburu, ako dođe do toga – pojašnjava Harbinja.
Cijeni da je greška to što je samo jedan entitet u BiH uveo vanredno stanje, odnosno da mjere u entitetima nisu jednake i sinhronizovane i da bi bilo korisnije da su mjere „politički jednoobrazne“.
– Vlastima je lakše raditi kada imaju vanredno stanje jer to skraćuje mnoge procedure, ali postoji pitanje povjerenja građana prema vlastima – da li djeluju na bazi nauke ili su mjere populističke i na bazi emocija ili u interesu neke grupe ili pojedinaca jer odluke koje nisu u najboljem interesu javnosti mogu ugroziti vladavinu prava – pojašnjava Harbinja.
Napominje da je u BiH, s uvođenjem nekih od vanrednih mjera koje bi trebali imati za cilj smanjenje posljedica pandemije koronavirusa, ugroženo pravu na zaštitu ličnih podataka, pogotovo kada su u pitanju imena ljudi koji su prekršili mjeru zabrane kretanja.
– Slažem se sa stavom Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH koja je ocijenila da u slučaju objave imena ljudi koji krše izolaciju imamo povredu prava na zaštitu ličnih podataka, ali Agencija je ocijenila da objava imena ljudi koji krše zabranu kretanja nije povreda prava na zaštitu ličnih podataka, a ja mislim da jeste jer ti ljudi ne moraju biti prenosioci zaraze, odnosno nemamo dokaz da jesu, nisu testirani i slično i sami tim nisu dokazano prijetnja javnom zdravlju. Objavljivanje imena tih ljudi stavljamo im metu na čelu i svjedoci smo kroz kakve situacije prolaze ti ljudi nakon objavljivanja njihovih imena. Mislim da za lude koji su prekršili mjere zabrane kretanja postoje drugi mehanizmi poput procesa pred sudom i slično – pojašnjava Harbinja i napominje da su mediji koji su objavili imena ovih ljudi (spiskove, Screen-shat-ove spiskova, linkove na web-strane institucija na kojima se nalaze spiskovi) su postali „kontrolori ličnih podataka i suodgovorni su za kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka –.
– Mediji su oči i uši građana i treba da djeluju u javnom interesu, moraju zadržati funkciju da obavještavaju javnost i kritikuju vlast, ali to nije baš uvijek prisutno, ne samo u BiH, nego i u mnogo razvijenijim zemljama i pitanje je kako to postići, pogotovo kako se izboriti sa lažnim vijestima koje su velika prijetnja objektivnoj informisanosti građana – kaže Harbinja i napominje da, primjera radi, Facebook sarađuje sa nekim vladama i razmatra kako da unaprijedi borbu protiv lažnih vijesti.
